Ptitchitza u niskom letu

Spas u snovima

Par andjela, onaj isti koji me je spasio u Ceskoj, onaj isti koji me poveo u berlinske visine, pozvao me prosli tjedan da im se danas pridruzim u Londonu preko vikenda, gdje je on spremio veliku proslavu povodom zavrsetka gradnje svojeg tonskog tj. glazbenog studija, a gdje bi se druzili i veselili s nizom umjetnika s East-Enda.

Ja sam, naravno, odmah prihvatio.

Bez obzira, ili mozda upravo s obzirom na sav pustos, ocaj i krajnju dosadu u kojoj se nalazim, gdje su mi najzanimljiviji trenuci, trenuci kad se zacudjen nadjen obavijen mokrom vunom vlastitog ludila gdje se prvo neoptereceno igram kao dijete u pijesku a potom se uzasnem pogledom u nepregledne dubine ponora kojima sam okruzen, slijedecih par noci vrlo sam zivo i lijepo sanjao i budio se osvjezen i oraspolozen svjezinom, bogatstvom i obecanjem tih poticajnih snova koji su na ovaj ili onaj nacin svi bili povezani s prilikom da se nadjem u za mene novoj metropoli medju srodnim, a mahom (osim jednog) nepoznatim ljudima.

Ovih dana zivim u limbu, u praznom prostoru nakon onog sto sam smatrao najgorim, a jos ne u onom cemu sam stremio. Danas pocinju zavrsni radovi na stanu. Stanovanje. Sanktum vlastitom doma je nesto cemu sam posljednjih dvije godine najblize krocio prilikom posjeta jednom dragom paru pisaca iz Sarajeva, tu malo dalje u zelenom dijelu Haaga, ali onaj vlastiti mi je daleko sjecanje, toliko rastoceno i nejasno da mi je postalo nezamislivo. Vjerovat cu kad vidim, a kad vidim nadam se da ce ovakvi momenti postati stvar proslosti, kakvima su i bili tijekom gotovo cetvrt stoljeca od prvog takvog iskustva. Ja nisam lud, ali nije ni Vincent bio sve dok si nije odrezao uho, nedugo prije negoli je napravio konacni check-out. It's a slow ride to losing your mind, but like on every journey once you reach a "point of no return" there's no coming back.

Prekjucer me obuzela takva nervoza, takva obsesivna briga svime i svacime a najvise povjerenjem koje sam na koncu poklonio nedvojbeno dobrom majstoru koji ce te radove obaviti, jednom (cini mi se, a zapravo se u tome najvise nadam da nisam pogresio) postenom, casnom i otvorenom osobom iz nasih krajeva, da sam okolo hodao s osjecajem lubenice u stomaku, poluparaliziran (u bilo kakvom drustveno funkcionalnom smislu) nervozom. "Gdje je tvoja mama, Patrizia?" Zagrljaj s jednom dragom djevojkom izlijecio bi mnogo toga, ali nje nije bilo. Strpljenje (i par Guinnessa na njen racun) kolegice i prijateljice iz Zagreba donekle je pomogao.

No, tom sam prilikom shvatio da bih posjetom Londonu u bas ovo vrijeme se nasao ili nesposobnim potpuno se opustiti ili bih pak skroz odljepio u nekakav eskapizam i potom opet derao po dnu nakon povratka u ovaj ocajni grad.

Sinoc sam sanjao da su mi kolege iz neznanja ili smusenosti izazvali pozar u kojem je izgorio gornji kat obiteljske kuce u kojoj sam zivio do svojih ranih 20tih, potom se ponovno nasao u situaciji (uz snenovne varijacije) u kojoj se iscrpilo prijateljstvo s jednom do nedavno najblizom prijateljicom, i konacno se nasao u jednom prilicno rough & dangerous klubu gdje sam posljednjih mjeseci cesto plovio kao obavijen nekim plastom koji me je cuvao od lokalnih mafijasa i alfa-males, ali gdje sam svakim svojim novim posjetom trosio i habao tu srecu koja biva podarena pametnim, ludim... i neopterecenim ljudima sve dok mak stvarno ne bi dosao na... lonac.

I tako se desilo da vam ovo ne pisem iz Londona ili s aerodroma, vec iz 'svojih' 12 kvadratnim metara, haaskih.

Nadam se da nisam zgrijesio dusu ne povodeci se tim darom s nebesa.