Znam (za) tu jednu izuzetnu zenu koja u Sarajevu vozi taksi i tako izdrzava cijelu obitelj - dvoje djece koja se skoluju i muza koji je doma i po cijele dane gleda porno filmove. Taj mora da je ozbiljno ispalio kada mu se zivot sastoji od zurenja u jebacinu na TV ekranu. The lights are on, but there's nobody in tip ispaljenja gdje pornografija predstavlja tek neku sjenku erosa, nesto sto organizam po prirodi pamti kao povezano sa zivotom i zivljenjem.
Ovih dana ga zapravo dosta razumijem, a ne treba mi nikakav mehanicar da mi objasni da se radi o depresiji. Eventualno bih volio bolje razumjeti mehanizme kojima sam sām sebi toliko razgolitio zivot. Razloge znam: donekle sam zelio stvoriti krizu koja bi mi davala dnevni podsjetnik da sto prije poduzmem korake koji ce me dovesti do vlastitog doma i mogucnosti da svoj zivot konacno pocnem u punini zivjeti. Ali, cini se da sam pretjerao. Hodati tako dugo po ivici zna uciniti da covjek zaboravi da postoji i nesto drugo, kao sto sam ja zaboravio na blagodati sanktuma vlastitog doma. Dakle, neki mehanicar psihe bi mi mozda mogao objasniti taj neki mazohisticki prekidac koji se zaglavio na ON, i kako ga iskljuciti.
Ljudi bi dali desnu ruku da imaju tako dobro placeni posao, a koji tako krajnje malo iziskuje kao moj, ali ja ne nalazim motivacije za nicime ispuniti svoje dane ni te sate na poslu. Spavam abnormalno mnogo, legnem cim dodjem doma, oci pokrijem tamnom majicom i u konacnici odputujem u neko privremeno nistavilo. Krajnje je tesko naci razlog uopce se ustati iz kreveta, tesko je naci razlog postojanja, raison d'etre.
Bit ce bolje. Mora. Ali upravo sam saznao da farbanje i podovi u stanu koji su trebali biti gotovi do danas, nisu jos ni zapoceli, jer je soboslikar bolestan? Pa koga su trazili, nekog rotterdamskog Michelangela? Farbanje zidova mi se cini posao koji iziskuje najmanje strucnosti, kvragu. Sutra sam se trebao preseliti i malo po malo poceti slagati kockice koje su nekad cinile moj zivot, a sad mi je kazna produzena za jos deset dana. Kako ih ispuniti, do djavola???
Danas je neki tulum, to ce mi zaokupiti paznju. Za sutra sam odlucio: idem u svoj omiljeni, off-the-beaten-path kafic u Amsterdam i ponovno cu procitati Meteor je pao na zemlju, zbirku pjesama Ljube Pauzine u ritualu nedjeljnog simultanog opijanja poezijom i pivom u kojem sam uvijek znao uzivati. Kraj knjige obicno poprati i cetvrta piva a zajedno dovode do mjesavine ushita i opijenosti.
Jutros sam malo zivnuo. U nekom polusnu, gdje sam zapravo bio svjestan jave i okruzenja, pocele su mi se nizati vrlo lijepe i poticajne slike u pricama.
U lobbyju nekog hotela nasao sam se okruzen nizom spektakularno lijepih Crnkinja iz Afrike, svaka ponaosob malo drugacija u utjelovljenju tipicnog za svoju rasu, svaka finog drzanja i ukusno i elegantno odjevena, ocito iz razlicitih dijelova Kontinenta.
Hodaju okolo, silaze niz stepenice, a ja pogadjam: "Would you be from... Ghana? Yes!? And you, from Tanzania, yes? Liberia?
Dolje pak, u nekoj fotelji udobno sjedi neka bwana Zena, iskricavo pametnog pogleda koji sve biljezi i sve razumije.
- "Impressive...", kaze ona.
- "You wouldn't be Ms... Ford?", kazem ja nesigurno u nekom tek blagom nagovjestaju prepoznavanja. "Betty Ford?"
- "And a good memory, too.", uzvrati ona sa tek primjetnim smijeskom. "You've got it, Sinisa."
- "And you... remember my name?" - kazem, toliko udivljen da su mi oci zasuzile.
U lobbyju, a pred polazak te plesne skupine komuniciram neverbalno s plesacicama koje se nakon divlje noci kriomice prikradaju jutarnjem zboru, s razumijevanjem i blagoscu pravednog i ponosnog oca koji razumije da djeca najbolje uce na vlastitim greskama.
Potom se nadjem u nekoj fascinantnoj, staroj kuci u predraspadnom stanju gdje grupu svojih posjetitelja ponesto zabrinem savjetom da ne hodaju uz kraj, da se klone zidova, da se stalno pridrzavaju za nesto i da nikad vise od troje ne kroce na isti 2x2 m komad prostora.
S kcerkom u toj obitelji koja je osobito bistra i intuitivna i ima jedan izuzetan smisao za crni humor imam posebno lako i dobro razumijevanje i jedno stalno nesto drugome pokazujemo, nekakve stripove, insekte, sto li.
U kutu sobe prepoznajem neki lik otprije. Nije astronaut, nego nekakav ronioc, koji mi pojasnjava da je cest gost obitelji otkako su se sprijateljili kad im je on bio vodic u istrazivanju nekog Malog i Velikog morskog tjesnaca u dijelu bliskoistocnih mora koji je prepun povijesnih artefakata iz biblijskog doba.
U trenucima osame slusam originalnu kazetu "RISTA GOT RICH!", koja koliko god bila besramotna auto-promocija, toliko je i apsolutno remek djelo Jay-Z (?!), koju otkrivam s nekoliko godina zakasnjenja. Sa svojim bratom koji udobno izvaljen pri dnu spiralnih stepenica slusa nesto drugo iz svojih slusalica, i gleda video koji mu se prikazuje na povrsini high-tech naocala svako malo razmjenjujem joint i komentare u veze neke nove briljatne stvari, trenutno ide nesto s poliritmicnim refrenom koji nalici na nesto kao WRK MRK (?).
Eto zasto sam danas uspio odskociti. Tako zivi, tako zanimljivi i lijepi prizori, kao trzaj uma izmucenog dosadom koji je poceo luciti neki hormon srece kad je vidio da je vrag odnio salu, in a last-ditch attempt to save itself from erosion.
He not busy being born is busy dying, rece jednom Bob Dylan. I'm not busy with anything. I'm just dying. When will the inate survival instinct finally kick-in? Kriza jos ocigledno nije dovoljno duboka.
Post je objavljen 30.06.2007. u 13:54 sati.