ponedjeljak, 28.08.2006.

Dečki, kada vas cura gleda, ima razlog.... Najčešće je to ljubav....

Inače nemam običaj izlazit preko tjedna, no jučer san izašla... Zapravo, nije to ni bil izlazak, više uobičajeni đir po gradu, do parka, pa na bilijard... uglavnom.... Dogovor je bio da gremo u twins na partiju bilijarda....
No, bilijard je bio zauzet, pa smo išli đir do grada...
Na rivi ej bila neka fešta (ribarska večer, mislim...) ali, nije nam se dalo bit tamo, nego smo lipo sili va Nik i popili kakao... lol...
Meni se nakako full jela čokolada, pa san otišla do kozuma... I zamislite ovo!!!! U konzumu nisam našla dorinu s kokosom!!!! Grozno..
Nekako tužna, morala san se zadovoljit s dorinom s keksom...
Otišli smo đir do parka i sili... Dok san ja jela čokoladu, oni su čikali... Uzaludan je bio moj trud i pokušaji objašnjavanja da cigare ubijaju... ah...
Uglavnom...
Opet smo otišli do Twinsa.. Počeli smo igrati, onda su došli neki likovi, pa su počeli igrat s nama, a meni je bilo dosadno i ni mi se više dalo bit tamo pa sam lipo otišla doma....

Eto, sad sam ukratko opisala svoj dan, ali preskočila san ono bitno, razlog zbog kojeg uopće pišem.... Dok smo đirali po gradu, srela san NJEGA... Zapravo, nisan ga srela, samo san ga onak slučajno ugledala... on mene ni vido... i nisam osjetila ništa, baš ništa.... ona iskra koja se upali uvijek kad ga ugledam nije se upalila... možda je samo na tren zatitrala... me, ne, ni ni zatitrala, uopće je ni bilo... Gledala san ga onako, normalno, kao što gledam prijatelja, poznanika... Shvatila san da moja zaljubljenost odlazi, nestaje... jednako brzo kao što je i došla...
Osjetila san olakšanje...
Uvijek mi je bilo čudno, jer on nikako nije shvaćao da mi se sviđa... Uvijek sam ga gledala, u njegovom društvu bila san zbunjena, jako zbunjena.... A on nikako nije shvatio te silne poglede, i nije mu bilo čudno što sam se u njegovoj blizini ponašala drugačije, čudno... No, možda je i shvatio, ali nije želio ništa reći, povrijediti me... Sada je ionako kasno, prekasno.... što je bilo-bilo je... No, da mogu vratiti vrijeme, opet bih sve ponovila ovako, jednako....
Navečer san legla u krevet i onako, sasvim slučajno pomislila na njega... i nisam osjetila one čudne leptiriće u trbuhu... I, po prvi puta u tko zna kolko vremena nisam ga ni sanjala...
Gotovo je, gotovo...
Ah, možda ću bar sad moći biti u njegovoj blizini bez da pocrvenim, i možda ću moći progovoriti s njim poneku složenu rećenicu... onak, bez poteškoća, bez zamuckivanja.... Možda...
Evo, tako je prošla i moja druga zaljubljenost u životu...
Opet nesretno, ali, nije važno... Bilo je lijepo nakon godinu dana opet osjetiti leptiriće u trbuhu... ma da i nisu bili obostrani...

Kissam vas sve i volim vas... mwa

nedjelja, 27.08.2006.

the Koncert... =)

Evo, sinoć san bila na koncertu Lost Dogsa u Babaloou... Nemam zamjerke... Sve je bilo super... =)
Jedino što mi je malo omelo večer bili su narodnjaci koji su ko blesavi treštali iz pashe...
Inače sve okeey... =)
Ahaa...
Neam više ča za pisat, evo vam fotke.... znam da ih ima premalo, ali riknule su baterije na fotiću... I meni se niej dalo dizat dok san fotkala, pa nisu baš ni dobro ispale... ali, jebiga.... bolje išta nego ništa.... =)
Uživajte....





Zoky & Me

Dont Click Here/ Nemoj kliknuti ovdije!!!!!

subota, 26.08.2006.

Here we go again... (hir vi gou agen =) )

Ello, ekipo... Evo i mene opet... Vraćam se na net, još luđa i čudnija.... Malo sam izmorena od silnog ludiranja, ali šta je tu je... našla sam način da se oporavim od kraja školske godine koji me tako užasno pogodio... još uvijek san malo va šoku zbog toga, ali, preživjet ću... sve je bolje i boljie... =) Neću AGAIN bez razloga i cilja dramatizirat i filozofirat, jer vjerujem da više nemate živaca za to... načitali ste se dosta mojih depresivnih, sjebanih postova i ne želim vas više mučiti.... bar ne sad, odmah na početku... Počinjem iz početka, veselo, sretno i zaljubljeno.... =)
Jebiga, ljudi, znam da nikad niste očekivali da bi mogli čuti tako nešto od mene, ali... ŽIVIŠ DA BI BIO SRETAN, A SRETAN SI SAMO DOK VOLIŠ... bouha... to, il tako nešto??!! LOL... =)
No, neću sada o tome, možda neki drugi put... =)
Evo, kao što mnogi znaju, prije ste moj blog mogli čitati na secretpower.blog.hr no neka budala mi je upala u postavke bloga i sve izmjenila, pa, evo, nakon dugog premišljanja odlučih se da je vrima za novi početak, na novom blogu....
Evo i sad konačno počinjem opet pisati, imam toliko toga za reći, a ne znam odakle da počnem, kako...
.........
Kako prvo, nešto za sve one koji su čitali prošli blog... Ljudi, hvala vam.... Hvala vam što ste čitali i trpjeli moje glupe, bolesne ispade u ponekim postovima... hvala vam što ste našli razumjevanja kada sam bila loše i što ste shvaćali ili ste bar pokušali shvatit osobu poput mene.... Mnogima je to teško, pa.... Potrudit ću se da na ovom blogu više ne bude toliko depresivnih postova... a u svom predzadnjem postu na starom blogu opisala sam vam jedan poseban dio svog života.... 100% iskreno, 100% me.... Nakon tog posta zasigurno su mnogi mislili da sam glupa ili luda, neki koji me poznaju možda su se čak i malo ljutili zbog toga, ali.... Imala sam potrebu da to napišem.... Uglavnom.... Hvala svima koji su imali živaca to čitati.... hvala vam što ste bili tu uz mene... Okeee, sada kad ovo čitate čini vam se glupo, but nevermind....
Uglavnom, veliko, veliko, najveće, ogromno hvala svima koji su čitali moje depresivne postove i trpjeli moje glupe ispade.... hvala vam svima što ste bez obzira na sve uvijek bili uz mene....
Opet krećem ispočetka i nadam se da me niste zaboravili.....
Kissam vas sve puno & volim vas.....


& jedna pisma... =)
onak, za početak, bez cilja... =)

Ne, ne idi.... ne ostavljaj me..
dok ovako sam slaba...
ne, ti si mi posljednja nada,
moja ljubav, moj anđeo...
Ne možeš otići, bar ne sada...
Dok trebam te više nego ikad prije,
i dok sunce nekako slabije grije
ja tvoje ime dozivam i tvojom
se još uvijek osjećam...
A ti me tek tako ostavljaš...
bez razloga, bez krivnje, bez istine...
i sad sve je tmurno, tišina me ubija...
samo tvoji koraci odzvanjaju
u mojim ušima...
i čujem tvoj smijeh...
zar ti ne čuješ moje jejcaje, zar ne čuješ
da te zovem?
Krila su mi slomljena, pomozi mi, digni me...
dopusti da poletim
ponovno...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.