ponedjeljak, 13.11.2006.

Zadnja sjena nježnosti otišla je k tebi... znaš li kud češ s njom... u ovo doba noći....

Evo, jedan od onih postova osobnije kategorije... Jedan od onih u kojima saznajete nešto o meni... Upoznajete poneke trenutke mog života... Tako tužne, a ipak tako posebne, lijepe...
Evo, došla mi je maloprije poruka, i ja sam, ne znam ni sama zašto pomislila da to je konačno on... (ALI NIJE, nije... ) Njegovo lice zatitralo mi je pred očima i jednostavno sam se ponadala da me se sjetio, napokon... Da se ne ljuti... Da je, baš kao i ja pokušao zaboraviti, ali nadam se da je on uspio u tome.... I nadam se da će mi jednom oprostiti... Da ću ja sama sebi oprostiti.. Jer, učinila sam to za njegovo dobro, za naše dobro.. da, učinila sam to zbog nas...
Nije to nikakva velika stvar...
To je samo ljubav... neizmjerna ljubav... i povjerenje (kojeg je trebalo još malo, sasvim malo do savršenstva).. te mnogo, zapravo, tu je bilo previše prijateljstva...
Trebala bih ovo započeti kao: bio jednom jedan dječak..... Vidio je jednu djevojčicu još davno, prije 3 godine... i u prvom pogledu pojavila se neka iskra, pojavilo se nešto što ih je vezalo zauvijek....
Da, vjerujte, i djevojčica je njega zamjetila, ali si to nije željela priznati.... Ta djevojčica bila sam ja, pa bi bilo bolje da nastavim pisati u prvom licu (kako vas ne bih zbunila.. )....
... Zamijetila sam ga odmah, prvog dana (njega jednostavno morate zamijetit... ).
Nisam se zaljubila, bio mi je onako, simpatičan... Razgovarali smo ponekad, to mi je tada mnogo značilo...
Nisam ni znala u šta če se taj jedan slučajan pogled razviti..
Došao je 6. razred i sve smo više vremena provodili zajedno... On je bio osoba s kojom sam uvijek mogla lijepo popričati, nasmijati se. Nije mislio da sam samo klinka... Bio je nakako drukčiji...
U trenutku smo se zbližili, sve je postajalo nekako nejasno, zamagljeno...
Nas je vezala neka zaista čudna veza. Čak i kada mu ne bih ništa rekla, kada bih samo šutjela i gledala ga, on je jednim pogledom znao što ja osjećam znao je da nešto nije u redu....
Nije to bila pusta zaljubljenost... To je ljubav, vjerujte mi, zaista je...
To ćete možda i sami zaključiti, ali, ne znam kako da vam to sročim u riječi... teško je, teško....
Ne znam kada sam zapravo shvatila da ga volim... niti ne znam koji je to bio trenutak, kada je on zavolio mene. Nisam ga to nikad upitala, a ni neću, ne želim opet načinjati tu temu...
Uglavnom...
Prolazili su dani, mjeseci... trenutci s njim život su mi činioli potpunijim.... nismo morali pričati, razumjeli smo se i bez riječi... Znali smo po 2 sata sjediti i pričati, ili pak 2 sata sjediti i ne govoriti ništa, a da se razumijemo bolje no ikad....
Da, bilo je to savršeno, gotovo savršeno...
I onda jednog dana, on je otišao.. i viđala sam ga, onako, povremeno...

I onda jedan dan, dogodi se nešto čudno... Imala sam neku od svojih izvanastavnih aktivnosti, ples, ja mislim, i trebala sam se naći s frendicom da zajedno odemo tamo.
i ja sam uranila, da, zaista sam uranila, ja koja vječito kasnim, uranila sam i to više od pola sata...
Sjela sam na zidić i slušala mp3.
U glavi su mi odjekivali stihovi Azrine pjesme, kada sam iza seba začula dobro poznat mi glas.. Pomislila sam da mi se pričinjava, jer, on je zadnja osoba za koju bih sad pomisliola da ću je sresti...
Maknula sam slušalice iz uha i okrenula se... Stajao je iza mene i smiješio se....
Izustila sam njegovo ime.. onako, potiho... Sjeo je pored mene i zagrlio me... ˝Nekako si drukčija˝, rekao je... Zavrtila sam pramen svoje tada crvene kose oko prsta i pogledala ga.... ˝Da, čuo sam da si crvena... Super ti stoji, no, nije stvar u tome.... TI si se nekao promijenila˝
Nabacila sam osmijeh na usta i pogledala ga kao da želim reći da je sve u redu...
˝Eni, reci mi što nije u redu.... aaa... zaljubljena si. ˝ Sada je on skrenuo pogled ˝Da, i očekivao sam to...˝
˝Da, valjda jesam....˝ Izustila sam tiho, zastala i pomislila na dečka koji je u to vrijeme bio predmet mog zanimanja, ali, nisam bila zaljubljena u nejga, nisam ga voljela. ali, da, sviđao mi se.... jako...
ON je očekivao da nastavim, pa sam nastavila.... ˝znaš, zgodan je, zabavan, ali kažu da nije dobra osoba... i ne primjećuje me...˝
˝Zašto ti se onda uopće sviđa, nije vrijedno.... ˝ prekinula sam ga.. ˝Možda zato što su mu oči iste kao tvoje....˝ tiho izustim...
Nije ništa rekao.. Sjedili smo tako gledali se u tišini, i sve razumjeli... kao u dobra stara vremena...
Ne znam koliko je vremena prošlo kada me je pogledao, i rekao da mora ići...
Nisam ga pitala kamo ide, jer, znala sam da ide kod nje...

Nakon tog trenutka opet smo se zbližili, opet je sve bilo kao prije, a ipak tako drukčije...
U međuvremenu prokužili smo neke stvari...
JA SAM VOLJELA NJEGA.... da, da... I ON JE VOLIO MENE....
ON JE ZNAO DA JA VOLIM NJEGA... (morao je znati.... ) I JA SAM ZNALA DA ON VOLI MENE...
Savršenstvo, rekli biste...
E, pa nije...
Vidite, ja i taj dečko nikad nismo bili zajedno... Zašto... Možda baš zato što sam ga previše voljela...
Jednom me upitao za tu mogućnost...
Zamolila sam ga da to više nikad ne spominje, jer, neću imati snage reći ne...
Čudio se zašto bih uopće rekla ne....
˝Zato što te volim...˝ okrenula sam se i ubrzala korak. nisam željela da me vidi kako plačem.
nekoliko trenutaka stajao je kao ukopan, a zatim je krenuo zamnom.
Upitao me šta bi to trebalo značiti.
Pogledala sam ga suznih očiju... očiju punih ljubavi... ˝Oprosti... Teško je... teško za shvatiti... ali, vjeruj mi, kada shvatiš, vidjet češ sa sam imala pravo.. Ovako je bolje. ˝
Pomislila sam kako možda i nije bolje, ali da će zasigurno manje boljeti...

Stvar je bila u tome što ja ni sa jednim svojim bivšim dečkom nisam u dobrim odnosima (ili s bilo kojim dečkom s kojim sam išta imala)... Ni ne pozdravimo se na cesti, kad se sretnemo...
Ne znam zašto je tako, i to mi se naravno ne sviđa, no navikla sam...
I zato sam sama sebi obečala da s njim neću imati ništa više...
Jer nisam željela da završi tako...
Nisam željela da jednom kada prekinemo (a prekinut ćemo sigurno, mladi smo još...) prođem pored njega kao pored nekog neznanca... Ono što smo tada imali nipošto nisam željela izgubiti... Nisam željela žrtvovati snažno prijateljstvo radi veze koja ne bi bila dugog vijeka... Znala sam da bi se poslije toga sve promijenilo, uvijek se promijeni...
Ali, nisam mu ništa od toga rekla, jer, znam kako bi on reagirao na to...
Rekao bi mi da to nije važno i da se ništa ne bi promijenilo...
No ja sam mogla garantirati da je u krivu... Jer, predobro sam samu sebe poznavala....

Otišla sam i pokušala ne misliti na to... nije bilo lako, jer viđala sam ga gotovo svaki dan..ostali smo frendovi... super.
no, tada se nešto promijenilo..
postao je čudan.
kada bi se sreli, ne bi dugo pričali... tek nekolikio rečenica. hladnijih, drukčijih, bolnijih...
i dalje je tu bila ona veza.. koju su osjetili svi koji su nas vidjeli zajedno.... I upravo zbog toga bilo mi je tako žao zbog svega, a u isto vrijeme tako drago.... Ljutila sam se... ne na sebe, niti na njega... ljutila sam se na život...
Ne pitajte...

Uglavnom... jedan dan... vrlo nedavno...
Bila sam u gradu..
I osjetila sam odjednom neku čudnu kemiju...
Okrenula sam se i pogledala gomilu oko sebe... bio je tamo...
Njegove oči su me gledale.. išao je prema meni...
Bio je nasmijan i veseo, a ipak tako tužan...
Pričali smo, onako, kao nekad...
Bilo je prekrasno, no ne znam što me je vratilo u stvarnost... Njegov tužan i bezdušan pogled ili njeno zazivanje njegova imena...
Išla je prema njemu... Ona i još nekolko njenih frendica... Bila je to cura koja je zaljubljena u njega već dosta dugo, ali on nikad nije htio ništa s njom.. nie ju volio...
Pogledala sam ga zagonetno, dok nam se ona približavala... Promrmljao je nešto poput ˝Odlučio sam da moram krenuti dalje i ne ići uzaluda za onima što je nemoguće, što ne mogu imati... Znaš, moram, se prebacit na nešto lakše.... Nešto što mi neče toliko značiti..˝ Nasmijao se... ˝Hvala ti...˝ izustio je, zagrlio me i otišao do nje..
Nadala sam se da je konačno sretan, ali boljelo me, jer, po njegovom pogledu znala sam da nije...

I evo, od tada ga nisam čula ni vidjela... već 2-3 mjeseca...
Teško je to... Koliko ga želim vidjeti, tolko ga i izbjegavam....
I sad konačno shvačam što sam učinila...
Odrekla sam se nečeg vrijednog da bih spasila nešto još vrijednije...
A sudeći po ovome sada, čini se da se i to vrijednije polako raspada....


To je to...
Znam da ovo niste pročitali, ali nema veze...
Jasam to jednostavno željela izbaciti iz sebe...


Volim vas sve puno..
PuSSa...

ponedjeljak, 06.11.2006.

U svojoj ljubavi prema hrvatskom narodu ne dam se ni od koga maltretirati....

Ovaj naslov je onak, bez cilja... sviđa mi se, pa san ga stavila, dakle, nemam nikakve veze s postom, zapravo ima... ;)
Da, da...
Evo, vratih se iz Pule.... nažalost...
Što da vam kažem....
Bilo je super...
Ka i uvik....
Ono, baš je bila špica.. ;)
Ahaaa...
Pogotovo u subotu... Išli smo va Juršiće (neko selo pored Vodnjana... ) i bilo je ono, genijalno...
Evo, jebiga, full mi je žao ča je sutra škola, pa smo bili samo 5 dana, ali dobro... Vraćamo se za zimske praznike.... Yeeeah... ;)
Evo, ne znam ča da vam pišem, neam baš inspiracije, a ne da mi se radit nekakav detaljni prikaz....
U utorak smo otišle do grada, bila je noć vještica, nekakav party, pa smo zabrijale da će bit nešto dobro... A zapravo smo naišle na pust, hladan grad i na nekoliko ljudi u Pubu....
Zapravo, jedno vrijeme je čak bilo i zabavno, ali inače, loš izlazak, jako loš... ;)
Pa, kako se kaže, slike govore više od 1000 riječi....
Pa, onda, evo vam fotke od utorka, te iz Pule, ofkors....
Uživajte... PuSSa...

E, da, danas san bila na kavi s onom frendicom i sve smo riješile.... Nakon 3 tjedna mogu reći da je sve više-manje okey... Samo da se zna... ;)

I još nešto... Fotki je malo zato ča su mi crkle baterije dok san ih prebacivala na komp, a nemrem naći punjač... kad ga nađem, bit će ih još... ;)

UTORAK, NOĆ VJEŠTICA:





PULA.. KAO ČA SAN REKLA, TU DOSTA FOTKI FALI, ALI BUDEN IH STAVILA:

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.