Kava, podočnjaci i dvoje muške djece
utorak, 08.12.2015.
Tantrumi
Svratila sam nakon posla u trgovinu da kupim neke tortelline, vrhnje za kuhanje, neku gaudu za večeru (da bi doma večerali jaja i špek) a kad tamo draga i poznata scena... U redu na blagajni stojim veselo, takoreći mašući rukama jer na njima ne visi nijedno dijete (nema veze što sve stvari u rukama držim, jer sam od silnog veselja zbog toga što sam u trgovini sama zaboravila košaru), kad stiže gospođa sa cca. dvogodišnjakom koji na sav glas negoduje zbog razloga. Because fuck you, that's why. Mislim, meni je to bilo skroz slatko. Onak mali, sitni, sa sitnim zubićima, nemaš ga šta vidjet, a ljut u vražju mater, žena se smješka, a kontam umire od srama. Znam kako je meni, smijem se tim tantrumima tek kad sam slomljena i kad se nalazim u zadnjem stadiju ludila, na korak do odluke da ga ostavim pred vratima te iste trgovine i udaljim se u nepoznatom smjeru bez okretanja.
Urla dijete, ona se jadna bori s njim, sa stvarima koje lete po blagajni, u stvarima i kjupek od dvije litre pive (I hear you, sister!), spušta ga na pod, on se baca na isti. Meni i dalje i slatko i smiješno. Jer se ne događa meni, naravno. :D
Iza mene stoje fino nasmiješeni i nacugani stariji gospon koji kaže da ga je mama! (pazi- mama, jer je valjda začela sa fikusom) krivo naučila i vidno užasnuta gospođa, koju je cijeli prizor dvogodišnjaka koji se u trgovini baca po podu doslovno šokirao. Jer njezina djeca nisu nikad to radila.
Jao, mislim si, gospođo, dajte me najte... I moja mati to zna reći za mene. A točno se sjećam kirbaja u selu. Pred birtijom je neki čovac parkirao auto i na haubi je peglom ljepio neke slike na obične bijele majice. Imala sam 4 ili 5 godina. Ja sam to htjela. Ali ne htjela, Ja sam to morala imati. Sutra ne bi svanulo da ja tu majicu nisam dobila. To je bila tuga. Jad. Bol, ljudi moji, fizička bol za svako ne koje su mi roditelji izrekli. Derala sam se toliko da sam htjela leći na zemlju i umrijeti istog trena od jada, jer je ta majica bila nešto najljepše što je ikad postojalo, i ta curica sa reketom u rozoj suknjici je nacrtana da bih je nosila ja, samo ja. Ma nazovi ti to kako hoćeš, ali brate mili, meni se nebo sastavilo sa zemljom i plakala sam dok mi tata to nije kupio. Ne zato jer sam plačem htjela njega natjerati da mi to kupi. Barem ne svjesno. Ja sam zbilja osjećala sve gore navedene emocije i ponašala se u skladu s njima. Ma ćaću i mater bih dala za tu majicu. Brata pogotovo.
Tako i naši dvogodišnjaci. Nama je dosadno, njima je dosadno do mjere da će im glava eksplodirati. Mi smo žedni, oni su žedni odmah sada odmah... i tako za sve.
Mislim, budimo realani, možemo mi sad umlatiti urlanje iz naše dijece. Jednom, dva puta, tri puta ubiješ boga u njemu i bit će ga strah dignut glavu i pogledati te, a kamoli zatražit kinder jaje u trgovini ili se ne daj bože bacat jer isto nije dobio. Zbilja? To želim od svoga djeteta? Da bude fino i pristojno, da me gleda u strahu cijeli život kako bi babe u trgovini odobravajuće gledale na moj odgoj, mazile ga po glavi i gugutale mu u facu? Ma zajebi. Jok.
To je faza. Proći će. Sramotit ću se još sto puta negdje. Ali neću se nikad osjećati kao roditeljski promašaj jer neka baba misli da je dijete koje se baca po podu iju, škandal!
Smeta ti što moje niti dvogodišnje dijete vrišti, plače i negoduje? Ok. Imaš mišljenje o tome? Cool. Znaš šta možeš s njim? Stavi ga na isto mjesto gdje i glicerinski čepić. I ne mislim na ormarić s lijekovima.
Oznake: baba, trgovina, tantrum, dvogodišnjak
