Bez razmišljanja upišem naslov i riječi same krenu.Ne znam otkud su došle niti kuda idu ali stvore se i eto posta.
Ni inspiracija ni raspoloženje nemaju veze sa mojim postovima jer se trenutno ne osjećam ničim inspirirana niti potaknuta nekim događajem a eto sjela sam pred tipkovnicu i želim napisati nešto.Želim ostaviti neki trag na papiru iako to danas nije doslovno moguće jer nemam papira a i olovke su mi nekako netragom nestale.Ostao mi je samo prazan ekran koji me vuče da ga popunim.Da ispišem slova koja će na kraju balade imati neki smisao.
Vani je vrijeme, kako prognostičari kažu ,promjenjivo, pa mi ne daje izbora već da sjedim u kući i čekam da prođe dan.
Sutra će opet biti isto i ništa se ne mijenja.
Jedino se dani mijenjaju kao i vrijeme,neki su dobri, neki loši,ali sve u svemu prebrzo prolaze.Imam osjećaj da neću u životu imati dosta vremena da obavim sve što sam smislila.Katkad osjećam da nisam ostavila u svom životu nikakav trag zbog kojeg će me pamtiti pa se onda osjećam jebeno jadno a onda mi padne na pamet da još uvijek imam vremena , iako ne znam koliko , zagrebati po površini svoje taštine i uzdići se ponad svojih očekivanja jer život je jebi ga prekratak!
Možda se konačno usudim napraviti neke korake za koje sam se bojala da sam u stanju.
Pokušavati i ne uspjeti je puno bolji znak da će nešto i biti od sveg toga nego ne pokušati uopće.Pa stoga padat ću i dizati se dok se ne polomim, ali odustati neću.
Želim pisati dok mi prsti ne otpadnu!
Pisati ću o svemu i neću prestati,svidjelo se to svima ,nikome ili nekome,baš me briga.Moj napredak će se vidjeti, ako nigdje drugdje, a onda u meni samoj.
Ako ikoga povrijedim,nasmijem,ožalostim ili bilo što tome slično bit će dobro jer ću barem imati neki vidljiv rezultat,a povrijeđeni,nasmijani i žalosni nemojte zamjeriti ali i ja sam bila sve to pa zašto da budem usamljena u tome.Ionako će se povrijeđeni i žalosni osjećati samo oni koji su zaslužili a oni koji se budu smijali smijat će se skupa sa mnom jer smo to zaslužili.!
Svaki moj pokušaj neće biti samo prolivena tinta na papiru....
Sve će imati smisao i ostavit će trag!!!!

Oznake: Ja i samo Ja!

Mislila sam da tron života predstavlja naš uspjeh pa se mi svi važni popnemo na njega i onda odozgora mlataramo palicom po nevjernom puku ispod nas.
Isto sam mislila da je važno uspjeti i biti na samom vrhu velikodruštvene ljestvice jer onda si netko i nešto pa te ljudi gledaju sa poštovanjem i dive ti se.
Mislila sam da je to ono čemu nas život vodi i da je to ok!
Ali nakon nekog vremena tj.dugog odrastanja i sazrijevanja te pljuskanja od strane tih životnih navika shvatih da sve to nije nimalo bitno ako nemaš sve s kim podjeliti,ako je taj uspon po leđima drugih i ako te svi gledaju prezirno..
Kažu nemreš biti i jeben i pošten pa sam se uvjerila da je to debela istina.
Poštenje iz čovjeka izvlači veliki trud ali slabu zahvalu i rezultat u današnjoj preseranciji od života.
Koliko truda i sve pomislim da je uzalud i onda ti dođe tvoje dijete i poljubi te iz čista mira ili te nazove iz daleka pa te pita kako si....Ili te ono treće pita kako je bilo na poslu i kad kažem da sam umorna on kaže pa lezi onda,odmori se...
Onda ja uzmem telefon i do obijesti zovem svu svoju rodbinu da pitam kako su..
Pa ima li što ljepše!?
Koliko god da mi je teško što su se svi razbježali toliko mi srcu godi kad me se sjete,znači imam svrhu postojanja.
Pa stoga taj tron života kojeg svi toliko uzdižu u mojoj je glavi promjenio sliku jer mislim da je najljepša slika koja postoji dijete u majčinom krilu i to njeno krilo je najljepši tron u kojem smo ikada bili i u kojem ćemo ikada biti.
Hvala mojoj mami što me držala u krilu,i njenoj mami što je držala nju....
I hvala mojoj djeci što im moje krilo,njihov tron života ipak nešto znači.Utjeha kad im je teško i netko s kim mogu podijeliti svoju sreću....

Oznake: tron, život, poštovanje