Mislila sam da tron života predstavlja naš uspjeh pa se mi svi važni popnemo na njega i onda odozgora mlataramo palicom po nevjernom puku ispod nas.
Isto sam mislila da je važno uspjeti i biti na samom vrhu velikodruštvene ljestvice jer onda si netko i nešto pa te ljudi gledaju sa poštovanjem i dive ti se.
Mislila sam da je to ono čemu nas život vodi i da je to ok!
Ali nakon nekog vremena tj.dugog odrastanja i sazrijevanja te pljuskanja od strane tih životnih navika shvatih da sve to nije nimalo bitno ako nemaš sve s kim podjeliti,ako je taj uspon po leđima drugih i ako te svi gledaju prezirno..
Kažu nemreš biti i jeben i pošten pa sam se uvjerila da je to debela istina.
Poštenje iz čovjeka izvlači veliki trud ali slabu zahvalu i rezultat u današnjoj preseranciji od života.
Koliko truda i sve pomislim da je uzalud i onda ti dođe tvoje dijete i poljubi te iz čista mira ili te nazove iz daleka pa te pita kako si....Ili te ono treće pita kako je bilo na poslu i kad kažem da sam umorna on kaže pa lezi onda,odmori se...
Onda ja uzmem telefon i do obijesti zovem svu svoju rodbinu da pitam kako su..
Pa ima li što ljepše!?
Koliko god da mi je teško što su se svi razbježali toliko mi srcu godi kad me se sjete,znači imam svrhu postojanja.
Pa stoga taj tron života kojeg svi toliko uzdižu u mojoj je glavi promjenio sliku jer mislim da je najljepša slika koja postoji dijete u majčinom krilu i to njeno krilo je najljepši tron u kojem smo ikada bili i u kojem ćemo ikada biti.
Hvala mojoj mami što me držala u krilu,i njenoj mami što je držala nju....
I hvala mojoj djeci što im moje krilo,njihov tron života ipak nešto znači.Utjeha kad im je teško i netko s kim mogu podijeliti svoju sreću....
Post je objavljen 10.07.2017. u 17:22 sati.