I tako, evo, pao i prvi snijeg i donio hladnoću i bljuzgu koja nas sve tjera u toplinu kuće,pred ekrane,tv ili komp svejedno je.Zabismo se u četiri zida i na proljeće ćemo kao visibabe izviriti tražeći koju zraku sunca da nas malo vrati u normalan život.A za vrijeme tog totalnog opoziva životu udisat ćemo isti zrak mjesecima i baciti se u depresiju jer je Bože oslobodi dosadno na ovom svijetu bez sunca.Nogice će letjeti u svim smjerovima suprotnim našim očekivanjima i zapovjedima dok će ralice gurati snijeg direkt na naša ulazna vrata dvorišta a mi ćemo psovati na glas ili u sebi ovisno o visini brda koje nam nanese pred nos.
Tako ja vidim sebe u sljedećih par mjeseci...Ne volim zimu, ni bljuzgu, niti bilo kakve zimske radosti...Djete sam proljeća.Volim sunce,mirise prirode .Mrzim oblačenje na kat i u ovo doba padam u depru koja me tjera na razmišljanje a to onda nije dobro...Jer pada mi svašta na pamet...Ne ništa drastično nego onako da si sama pijem krv na slamku...A onda me pukne neki dobar vic koji mi evo sada priušti Lastavica ili Euro i ja opet ona stara...nasmijana i puna prkosa bljuzgi idem dalje...
To me odmah podsjeti na mog kolegu koji ima četvero djece.Kad smo razgovarali o djeci pitali smo ga kako se odlučio imati toliko djece,on nam je odgovorio:Rat je završio,vratili smo se kući...Nije bilo struje,slabo smo imali drva pa tako jedno dijete pa drugo,pa treće a kad se rodilo četvrto došla struja...hi-hi..

Oznake: Zima