...in patria sua
31.03.2018., subota
O zaradi od liječenja i "liječenja"
|
Jučer sam, vrijedno trateći vrijeme, naletio na jedan od vjerojatno milijunâ tekstova što ih se može naći diljem Interneta, a koji pričaju o tomu kako farmaceuti zarađuju na liječenju raka, prodajući pacijentima skupe, neučinkovite, a često i smrtonosne kemoterapeutike. Konkretan tekst u naslovu je imao tvrdnju da kemoterapija u 97 % slučajeva uopće ne djeluje te je, shodno naslovu, zaključak bio da je jedina svrha kemoterapeutikâ zarada farmaceutskih kompanija. Kako tekst ne navodi svoje izvore, već na kraju upućuje da se više može doznati na stranici nekakvog doktora ili doktorke Farrah, koja se ne može otvoriti bez prihvaćanja nekoliko stotina stranica uvjetâ u maniri onih kad se instalira kakav program, to se nisam trudio doznati odakle je izvučena ta brojka. Nisam, naime, navikao da mi se postavlja uvjete pod kojima ću otvarati najobičniju internetsku stranicu. Međutim, i bez otvaranja tog "izvora" mogu reći da spomenuta brojka nema puno smisla. Ne bi imala ni da je iznosila 50 %, pa ni da su autori napisali da iznosi 1 % i da su onda hvalili kemoterapiju kao univerzalno uspješan pristup. Tumori su dosta raznolika familija, u rasponu od posve benignih pa do onih koji ubijaju u roku od pola godine. Shodno tomu idu i terapije. Kod nekih, kao npr. dobroćudnih melanoma, ne treba raditi baš ništa, osim pratiti moguće promjene. Neke je uputno odstraniti prije nego što postanu problematični, a neke će po operaciji trebati i tretirati nekim kemoterapeutikom, da ne bi što ostalo praviti probleme. Dalje slijedi siva zona malignih tumora koje će kombinacija operacije i kemoterapije možda riješiti, a možda i ne, a na kraju su oni najgori, kod kojih se ne priča o izliječenju, nego o produljenju života. Uspjeh terapije, osim o tipu tumora, ovisi i o tomu kad je tumor dijagnosticiran. Uklanjanje jednog malignog tumora u ranoj fazi nudi daleko veće nade u izliječenje, negoli potraga za kasnim metastazama po cijelom tijelu i tomu pripadno trpanje citostaticima. Zbog tih dvaju razloga neka opća brojka o tomu koliko je efikasna kemoterapija nema smisla. Čak i za isti lijek i isti tumor statistike će se mijenjati ovisno o tomu kad je otkriven, pa i o tomu odakle je pacijent i kakove su mi životne navike. Kakve su nade da će lažan naslov ipak dogurati do ispravnog zaključka tj. da kemoterapeutici služe jedino zaradi na umirućima? Odgovoru na to pitanje mogu nas približiti malo matematike i jedan drugi slučaj povezan s farmaceutskom industrijom. Radi se o lijeku nazvanom oksikodon, koji se prodaje kao analgetik. Kako je dotični spoj od opioidne sorte, ne treba osobito čuditi da je među nuspojavama i razvoj ovisnosti o lijeku. U SAD-u, gdje se taj lijek prodaje pod imenom Oxycontin, ovisnost je poprimila pandemijske razmjere i danas je o njemu ovisno dva i pol milijuna ljudi, dok je oko dvjesto tisuća već umrlo zbog predoziranja. Oxycontin je, za razliku od kemoterapeutikâ, jeftin lijek. Međutim, ako na svakom "pacijentu" zaradite tek pokoji dolar, to što imate na milijune tih "pacijenata", nemoćnih da prestanu kupovati lijek (naravno, posve legalan) donijet će vam milijune dolara svaki dan, a godišnje i milijarde. K tomu, za oksikodon i slične tvari ne treba ulagati u istraživanje, niti trošiti novac na patente jer je otkriven prije stotinjak godina i kao takav je van domašaja bilo kakve patentne zaštite. Treba ga samo proizvesti, staviti na tržište i čekati žrtve da dođu. A ako ne dođu, uvijek se može malo uložiti u reklame i malo potaknuti liječnike da počnu to propisivati protiv bolova. Jer što znači uložiti koji milijun, ako će nazad doći milijarde. Nasuprot tomu, za razvoj svakog novog kemoterapeutika treba uložiti deset godina rada i oko milijardu dolara, pri čemu u bilo kojem času cijeli posao može propasti. Jer možda spoj neće djelovati na tumore, možda će pored tumorâ ubijati i zdrave stanice, možda će izazivati alergije, možda će se u tijelu prebrzo raspadati... Zbog toga svakoj milijardi uloženoj u uspješno otkriće novog lijeka treba dodati i pokoju za one koji su u nekoj fazi propali. Ta se silna ulaganja odražavaju na cijenama novih lijekova (pa tako i na u zadnje vrijeme razvikanoj Spinrazi). Farmaceuti žele što brže dobiti nazad ono što su potrošili za taj lijek. Ne samo zbog gramzivosti, nego i jer patentna prava traju oko desetljeća, nakon čega taj lijek može proizvoditi bilo tko, što cijenu spušta na cijenu proizvodnje. Ako vam se takav pristup čini nepoštenim, zapitajte se želite li uopće razvoj novih lijekova i ako da, kako to financirati. Dakle, neke farmaceutske kompanije masno zarađuju na nepotrebnim, neučinkovitim, pa čak i opasnim lijekovima. No, ti lijekovi nisu skupi i nisu kemoterapeutici. Zašto onda postoje tekstovi poput onoga s kojim sam započeo ovu priču? Odgovor na to pitanje dade se naslutiti u zaključcima takvih tekstova, a često i u tomu gdje se oni nalaze i kamo dalje šalju svoje čitatelje. Bez previše iznimki, to će biti stranice na kojima se priča o pravim, "prirodnim" rješenjima za bolesti. O čudesnim biljkama koje vam rastu tik do kuće, a za koje "zli farmaceuti" ne žele da znate da skrivaju tajnu života. O jednostavnim spojevima poput sode bikarbone ili limunske kiseline za koje svi znaju da uništavaju tumore, ali istina je zataškana jer se na tomu ne može zaraditi. Naravno, te će vas stranice poštedjeti svake muke oko samoliječenja i nuditi vam vlastite tretmane (uključujući tu i tzv. bioenergiju), već gotove kreme ili dodatke hrani. Iako će priča uvijek biti o jeftinim i prirodnim rješenjima te o ljudima koji svoje životno iskustvo, često i po cijenu vlastite pozicije u društvu, samo žele prenijeti drugima i tako im pomoći, svaki će konzument brzo naći da to zapravo košta. I tretmani, i "lijekovi", a nekad čak i savjeti. Neće to uvijek direktno koštati. Kod iscjeliteljâ poput Brace sa Srebrnjaka posjeti su posve besplatni (i masovni: na odabrane dane dođu deseci, pa i stotine ljudi), ali sa strane se zato mogu kupiti brošure i slični popratni materijali. S druge strane, organiziraniji prodavači čudesnih ljekarija, poput homeopatâ ili tzv. iscjeliteljâ vjerom (faith healers), imaju svoje klinike, dijele svoje "liječničke" titule, pa čak imaju i "stručne" časopise, na koje se pozivaju kao na znanstvene. Tu i tamo pokušaju podvaliti ponešto i u prave znanstvene časopise. Ako i prođe, obično prije ili kasnije rad bude povučen, čim se provali što u njemu ne valja. Najpoznatiji slučajevi te vrste radovi su Andrewa Wakefielda, koji je pokušao podvaliti tvrdnju da cjepiva uzrokuju autizam, i Jacquesa Benvenistea, koji je "dokazao" da voda pamti. U oba se slučaja brzo našlo greške u metodologiji, a kasnije i sumnjive veze s pseudoznanstvenim lobijima. Jasno, nijedan od tako prokazanih znanstvenika nikad nije odustao od svojih tvrdnji, već su se na tim povlačenjima gradile pseudoznanstvene karijere. Slično kao i u politici, prokazani muljatori na tom prokazivanju grade status mučenika. Veliku organizaciju prate i prikladne zarade, tako da će vas posjet homeopatu vjerojatno koštati više nego posjet privatnom liječniku. Dok će samostalni "iscjelitelji" zarađivati dosta nasumično, muzući iz svojih "pacijenata" što mogu, često govoreći da "date koliko mislite da vam vrijedi zdravlje", homeopati imaju cjenike, poslovne knjige i sve što ide s velikim korporacijama. Samo u Njemačkoj godišnja zarada homeopatâ vrti se oko milijarde eurâ. Možda zvuči malo u odnosu na klasične farmaceutske kompanije, ali da je malo, baš i nije. Zaključci iz ovoga nameću se sâmi. S jedne strane, farmaceutska industrija, kao tipičan izdanak kapitalizma, prožeta je interesima, gramzivošću, lobijima i, općenito, gledanjem na ljude kao na izvor zarade. Međutim, činjenica da ona posluje unutar zakonske regulative uvjetuje to da će svaki prijestup kad-tad biti sankcioniran. Opasni lijekovi povlače se s tržišta čim se otkrije da nešto ne valja, a često i čim se samo posumnja. Nepoštene prakse se brzo razglase i nakon toga slijedi borba da one prestanu. To ponekad potraje i godinama, ali na kraju bitku dobiva društvo. Tako će biti i sa slučajem Oxytocin. Pseudoznanost, s druge strane, ne poznaje regulativu i posluje uglavnom parazitski, stvarajući vlastitu dobit iz kritika postojećeg sustava i nade u jednostavna rješenja za teško ili nikako rješive probleme. Te su kritike ponekad opravdane, ali puno su češće tek prozirna pokrića za prodaju pouzdano beskorisnih tretmana i pripravaka. O jednostavnim rješenjima pak ne treba puno govoriti. Čudesna sredstva za čudesno mršavljenje, razne masti protiv svih bolesti, čajevi za što god da zaboli, detoksikacijski tretmani, sve je to siva zona u kojoj se niti ozbiljno tvrdi da nešto djeluje (zato se naveliko to insinuira), niti priznaje da je dodatak prehrani samo to (ali se kao takovo prodaje). Međutim, ljudi kupuju i prodavači su zadovoljni. O tomu zašto ljudi nikad neće prestati tražiti čudesne ljekarije pored onih koje samo rade, zašto će se bolje osjećati ako uz lijek bude i bijela kuta (ili dobra priča uz "lijek"), zašto skuplji placebo jače djeluje te o drugim sličnim fenomenima možda napišem nešto kojom drugom zgodom, koje druge godine. Iduće subote vraćam se svojim kerefekama, a svima koji su došli do kraja teksta i našli da im to nije trebalo najdublje se izvinjavam, uz opasku da nikoga nisam ni na što silio. Onima pak, koji su za ovu tematiku zagrijani najtopljije preporučam da se još malo podgriju s ova dva članka: https://www.portalnovosti.com/bolesna-braca https://www.jutarnji.hr/arhiva/smijeh-mi-je-pomogao-da-pobijedim-rak/3243200/ I, naravno, muzika: P. S. Blogomjen: "Svijetlo je uvijek na kraju...?" |
24.03.2018., subota
Inzistiranje na očitom
|
Jednom se na glavnom trgu glavnog grada Glavnistana skupila šačica kavgadžija i stala uglas vikati da su Glavnistanci. Prolaznici ih u čudu gledaše, a tko ne bi odvrnuo pogled dovoljno brzo, evo kavgadžijâ za njim pa udri rukama i nogama, jer da što tko ima njima braniti da budu Glavnistanci. Radost je trajala dok nije došla glavnicija pa odvukla kavgadžije u hladovinu glavnicijske stanice. Puno godina poslije, da ih na prste jedva možeš prebrojati, kadli evo naših kavgadžija na pozicijama. Jedan šef glavnicije, pa sad udri po komu želi i to s pojačanjem, ako zatreba. Drugi uvaženi glavostupnik pa udri jezikom dok ne dođu njegovi kavgadžijice i dovrše posao. Treći ministar oglavnistanjenja pa udri dekretima. A nisu ni drugi ni žedni ni bosi, ni goli ni gladni. Ali jesu glavni. I radost opet traje. A traje i stara pjesma. Jer tko što ima njima braniti da budu Glavnistanci i da glavnistanče po Glavnistanu kako im god zaglavni. Jer oni su Glavnistan stvorili, oni su Glavnistan obranili, oni su Glavnistan izgradili, pa oni i jesu Glavnistan. A tko misli drugačije, udri po njemu, što dekretima, što jezikom, što rukama i nogama, što pendrekom. Pa nek si onda misli što ima misliti drugačije. |
17.03.2018., subota
Skrpljen, sprašen.
|
U vrijeme sporog Interneta ne treba biti osobito pažljiv promatrač, da se primijeti da se ljudi neobično ponašaju. Neki čupaju kose (svoje ili tuđe, ovisi o slučaju), neki izlaze iz kuća pa se u njih vraćaju, samo da bi ubrzo opet izašli van, neki se svađaju s računalima, žicama, signalima ili drugim ljudima, neki pokreću prosvjede, neki revolucije, a neki se maknu od računalâ i počnu raditi nešto korisno. Ovdje ću skrušeno priznati da i mene ponekad uhvati želja da, suočen sa sporim Internetom, napravim nešto korisno, umjesto da strpljivo čekam da se učita stranica, odnosno da veza dođe k sebi. Srećom, dosad sam se uspješno odupro svakom napadu demonâ korisnosti, uprežući u pogon sve trikove što ih besposlen mozak može iznaći. Glavni trik je, da otkrijem tu tajnu vrijednim tragačima, "budem kasnije". Ili sutra, ili prekosutra, ili nagodinu. Ako to ne upali, treba se hitro snaći obrtanjem liste prioritetâ, tako da na vrh nekako dođe najnekorisnija stvar koja se pojavila u glavi. Primjerice, jedan dobar zaokret i već se, umjesto da pravim grafove, nalazim kako dorađujem neku pjesmicu koje sam se sjetio šest-sedam godina nakon što sam ju počeo pisati. U idućem takvom zaokretu ostavljam pak pisanje članka koji sam zamislio prije nekih pet godina i bacam se na korigiranje komentara na fecesbuku, koji sam započeo još ujutro. Finalni zaokret već i ne izgleda kao zaokret, već jednostavno opet zaboravim na komentar i odem zuriti u slike čiju neduhovitost nadmašuje jedino njihova množina. Dotle je, naravno, veza s Internetom opet proradila. U vrijeme čitanja prethodnih rečenica ne treba biti osobito pažljiv promatrač, da se primijeti da se svo vrijeme zapravo ne mičem od laptopa, već samo "radim" nešto drugo, beskorisno na neki nov način. To je druga tajna koju otkrivam predanim pregaocima na polju vještine rađenja ničega: smiju se prihvatiti tek najuvjerljiviji razlozi odlaska od izvora ništavila, poput odlaska za stol ili na zahod. Tu i tamo i u krevet. Jer slab je neradnik koji neradi samo danju. Pravi se neradnik prepoznaje po podočnjacima, koje je zaradio boreći se sa snom i zdravim razumom, radeći ništa sve do jutarnjih sati. Ovdje ću skrušeno priznati da već odavno nisam ostao neraditi do jutra. Tu i tamo prođe ponoć, ali to je moj limit jer potomak jutrom, odnosno vremenom za buđenje smatra doba između četiri i šest ujutro. Rekao bih da je sva krivica na njegovim roditeljima, ali kako činim polovicu te populacije, nekako mi se čini izlišnim glasno prozivati krivce. U vrijeme čitanja ovog posta ne treba biti osobito pažljiv promatrač, da se primijeti da se opet žalim na vlastito stanje. Ovdje ću skrušeno priznati da mi i nije tako loše. |
10.03.2018., subota
Maline i veliki da
|
Blogomjen: "Koja "jedna" ne čini proljeće...?" Jedna od upečatljivijih osobina svijeta je to da je ogroman. Srećom po nas, ograničeni dometi bivanja uključuju i ograničene domete spoznaje, tako da ćemo, suočeni s veličinom svijeta naspram vlastite ništavnosti, u najgorim slučajevima izustiti tek pokoje "au". Ipak, upornim bivanjem u tom svijetu s vremenom ćemo naslutiti da odnos veličina nas i svijeta okolo daleko nadilazi ono što bi se dalo zaključiti pukim gledanjem sebe i svega što u tom trenu možemo vidjeti. To može voditi u frustracije okoli vlastite veličine, ali njih se lako može nadići postavljanjem sebe ne kao aktera, nego kao promatrača. Pozicija promatrača vodi pak u nove frustracije jer nismo maleni samo fizičkom veličinom, nego i sposobnošću poimanja. Pored ograničenog vremena, ograničen je i naš um, koji, premda ogromnog kapaciteta, opet ne može sačuvati nego zanemariv dio ukupnih informacija koje dobije kroz osjetila. Želimo li spoznati svijet u njegovoj punini, unaprijed smo neuspjeli. Želimo li spoznati puninu bilo kojeg nama dostupnog djelića svijeta, vjerojatno ćemo tomu posvetiti život i možda se malo približiti cilju. S druge strane, zahvaljujući sustavnom trudu, ili možda prije znatiželji onih koji jesu posvetili svoje živote spoznavanju malih djelića svijeta, danas znamo otprilike koliko je star Svemir, a i koliko je velik onaj njegov dio koji možemo vidjeti. Isto tako, znamo i da se sastoji uglavnom od ničega, dok za manji dio nečega, za koji jesmo sigurni da postoji, prilično detaljno znamo kako funkcionira. To uključuje i dobar dio funkcioniranja nas samih. Bitna posljedica tih znanja je to da znamo i da se u svijetu mnogo toga ponavlja. Pratiti tok jedne rijeke bit će zanimljivo iskustvo. Iduća rijeka možda će biti i zanimljivija, ali nakon njih nekoliko desetaka vjerojatno ćemo se zasititi samog toka i početi istraživati kamenje, živi svijet, a možda i ljude blizu rijeke. A možda ćemo i odustati od rijeka. Općenito, nakon određene količine doživljajâ neke vrste ili ćemo početi tražiti neke druge, ili ćemo se posve udubiti u njih i možda doživotno ostati tamo, stalno otkrivajuće nove, sitnije detalje. Drugo je tipično za istraživače svih vrsta, koji kao mladi počnu izučavati neko široko područje, a kasnije se specijaliziraju za neki maleni njegov dio. Prvo je pak sastavni dio odrastanja. Moj je plan odrastati dok ne odapnem. |
03.03.2018., subota
Treći trećeg iliti o zabušavanju prethodne dvojice
|
Blogomjen je opet na razini, izuzme li se poznavanje hrvatskog jezika: "Ako je sutra nedjelja. Koji je danas dan ...?" Zima je također na razini. Lani sam u ovo doba godine poslikavao žablja jaja, a sad je snijeg dovoljno dubok da bi se i za nj moglo reći da je na razini. Srećom po mene, i obuća mi je bila na razini tako da mi smucanje oko kuće nije donijelo nikakovih ozeblina. Mlado pašče, koje zovemo Rudek, odnosno Fleks (prvo jer ima vrlo ovčastu bundicu, drugo jer se rimuje s Reks, kako smo nazvali Vučka, Medu, odnosno Vukića) na momente ipak nije bilo na razini pa sam ga u nekom času izvadio iz podubljeg snijega, a poslije mu pravio stazu, da ne zaostaje za nama duženogima. Toliko o pustolovinama. Teško je ne primijetiti da već podulje vrijeme blog vodim jer vodim blog, odnosno da pišem da bih pisao. I ovo sada uklapa se u taj dojam. Barem meni dok pišem, što će reći da mi je trebalo pola sata da propišem. A to će reći da nisam baš na razini. Izgovor kojim obično mašem, kad mi netko, ukljujući tu i mene, skrene pozornost na podrazinsko bivanje, kronični je manjak sna, a izgovor za to je kronično imanje mladog potomka. Što genotipskom, što fenotipskom zaslugom direktnih svojih predaka, mladi gospodin, čije bi ime imalo ukazivati na vlasništvo nad terenom obraslim raznim drvećem, cijelu noć mirno prospava samo iznimno, a isto se tako samo iznimno budi nakon šest ujutro (dvaput u proteklih mjesec dana). Danas je tako obradovao svoje roditelje probudivši se u pola šest, nakon što je tri dana zaredom ustajao u deset do pet. Kako rekoh, i to je izgovor. Realni razlog neaktivnosti, koja, jasno, ide dalje od puke bezbložnosti, mora se nalaziti nešto dublje od kapaka. Njegovo nalaženje pak nije toliko stvar dubokog promišljanja i analiziranja suptilnih tragova što ostaju za misterioznim agensom indolencije, koliko pukog suočavanja s vlastitim karakterom. Svakom činu prethodi nekakva motivacija. Kad sam svojedobno naglo odjurio s mjesta na koje sam skočio i potom se još uspeo na nekakav stol, motivacija je bila pod mojim nogama i namrgođeno siktala što sam ju probudio iz lješkarenja na suncu. Kad sam svojedobnije dan i noć visio za laptopom pišući svoj diplomski rad, sve dok nisam postao nesposoban govoriti, motivacija je bila više nego skora obrana istoga. Ono što sad trebam napraviti opet je nekakav rad, ali taj bi me trebao učiniti doktorom znanosti. Pored toga, želim ili trebam: napisati nekoliko znanstvenih radova te hrpicu popularnoznanstvenih članaka, izvesti barem jedan pokus tjedno, izolirati juglon iz oraha i kamfor iz ružmarina, pročitati barem jednu knjigu tjedno, uvježbati crtanje, tako da mi stripovi ne ostanu na skicama, dovršiti dvije figurice koje sam započeo raditi prije par godina i početi nove, napraviti nove golubinjake... Zbirku želja zaustavljam prije nego što dođem do mira u svijetu i besmrtnosti. Ono što radim uglavnom je ništa. Iz toga bi se dalo zaključiti da motivacija nije baš na razini. Razlog tomu, umjesto u sadašnjosti, treba tražiti u prošlosti. Da ne petljam puno s izvodima, našao sam da me pokreću tri stvari, rokovi, usluge drugima i bitnije obaveze. S rokovima je jednostavno. Ako moram, ali baš moram nešto napraviti do nekog časa, ja ću to napraviti, makar i malo kasnije. Na avion sam zakasnio samo jednom, s tim da je tada kasnio i avion pa sam taj dan svejedno letio. Od zadaća u školi sjećam se da ih nisam donio svega dvaput, a i to jer sam bio blaženo nesvjestan da ih trebam napraviti za taj put. Iako sam po radu više od kampanjačke sorte, u principu me nije trebalo tjerati. Tek bih poneku noć proveo u čitanju ili pisanju, a idući dan u drijemanju. Usluge drugima, iz posve neracionalnih razloga, što će reći da sam tako odgojen, počesto stavljam iznad onih sebi. Ako me netko nešto zamoli, a nekad i ako samo primijetim da mogu komu biti od koristi, zaboravit ću na vlastiti posao i, često ne mareći ni za to želi li ta osoba uopće pomoć, brinuti tuđe brige. Bitnije obaveze funkcioniraju pak ovako: ako postoji stvar A, koja je užasno bitna, i stvar B, koja to baš i nije, ja ću prvo dovršiti B. Ako postoji i stvar C, još nebitnija od B, onda ću B ostaviti za poslije i napraviti C. Za mali i konačan broj stvari za napraviti to i nije neki problem, ali kako je bivanje dinamički fenomen, to se B, C, D i još nižeprioritetnije stvari za napraviti stalno iznova pojavljuju, dok A ostaje na miru i pomalo skuplja prašinu. Iz ovog je opisa dosta lako zaključiti kako me je moguće dobiti da napišem tu svoju dezertaciju. Jedan je način da imam krajnji rok, drugi da to bude usluga nekom drugom, a treći da se pojavi nešto daleko bitnije, a po mogućnosti i teže za napraviti. Idealno bi pak bilo da mi uleti neka poveća obaveza s krajnjim rokom za nekoliko tjedana te da me netko uvjeri da želi, a možda i mora pročitati tu moju dezertaciju, ili barem svjedočiti obrani. Onda bih lijepo pisao svoje, zanemarujući onu veću obavezu do zadnjeg časa. A možda mi samo treba bacati zmije pod noge, kad god ne budem radio što moram. |
