Jučer sam, vrijedno trateći vrijeme, naletio na jedan od vjerojatno milijunâ tekstova što ih se može naći diljem Interneta, a koji pričaju o tomu kako farmaceuti zarađuju na liječenju raka, prodajući pacijentima skupe, neučinkovite, a često i smrtonosne kemoterapeutike. Konkretan tekst u naslovu je imao tvrdnju da kemoterapija u 97 % slučajeva uopće ne djeluje te je, shodno naslovu, zaključak bio da je jedina svrha kemoterapeutikâ zarada farmaceutskih kompanija.
Kako tekst ne navodi svoje izvore, već na kraju upućuje da se više može doznati na stranici nekakvog doktora ili doktorke Farrah, koja se ne može otvoriti bez prihvaćanja nekoliko stotina stranica uvjetâ u maniri onih kad se instalira kakav program, to se nisam trudio doznati odakle je izvučena ta brojka. Nisam, naime, navikao da mi se postavlja uvjete pod kojima ću otvarati najobičniju internetsku stranicu. Međutim, i bez otvaranja tog "izvora" mogu reći da spomenuta brojka nema puno smisla. Ne bi imala ni da je iznosila 50 %, pa ni da su autori napisali da iznosi 1 % i da su onda hvalili kemoterapiju kao univerzalno uspješan pristup.
Tumori su dosta raznolika familija, u rasponu od posve benignih pa do onih koji ubijaju u roku od pola godine. Shodno tomu idu i terapije. Kod nekih, kao npr. dobroćudnih melanoma, ne treba raditi baš ništa, osim pratiti moguće promjene. Neke je uputno odstraniti prije nego što postanu problematični, a neke će po operaciji trebati i tretirati nekim kemoterapeutikom, da ne bi što ostalo praviti probleme. Dalje slijedi siva zona malignih tumora koje će kombinacija operacije i kemoterapije možda riješiti, a možda i ne, a na kraju su oni najgori, kod kojih se ne priča o izliječenju, nego o produljenju života. Uspjeh terapije, osim o tipu tumora, ovisi i o tomu kad je tumor dijagnosticiran. Uklanjanje jednog malignog tumora u ranoj fazi nudi daleko veće nade u izliječenje, negoli potraga za kasnim metastazama po cijelom tijelu i tomu pripadno trpanje citostaticima. Zbog tih dvaju razloga neka opća brojka o tomu koliko je efikasna kemoterapija nema smisla. Čak i za isti lijek i isti tumor statistike će se mijenjati ovisno o tomu kad je otkriven, pa i o tomu odakle je pacijent i kakove su mi životne navike.
Kakve su nade da će lažan naslov ipak dogurati do ispravnog zaključka tj. da kemoterapeutici služe jedino zaradi na umirućima? Odgovoru na to pitanje mogu nas približiti malo matematike i jedan drugi slučaj povezan s farmaceutskom industrijom. Radi se o lijeku nazvanom oksikodon, koji se prodaje kao analgetik. Kako je dotični spoj od opioidne sorte, ne treba osobito čuditi da je među nuspojavama i razvoj ovisnosti o lijeku. U SAD-u, gdje se taj lijek prodaje pod imenom Oxycontin, ovisnost je poprimila pandemijske razmjere i danas je o njemu ovisno dva i pol milijuna ljudi, dok je oko dvjesto tisuća već umrlo zbog predoziranja.
Oxycontin je, za razliku od kemoterapeutikâ, jeftin lijek. Međutim, ako na svakom "pacijentu" zaradite tek pokoji dolar, to što imate na milijune tih "pacijenata", nemoćnih da prestanu kupovati lijek (naravno, posve legalan) donijet će vam milijune dolara svaki dan, a godišnje i milijarde. K tomu, za oksikodon i slične tvari ne treba ulagati u istraživanje, niti trošiti novac na patente jer je otkriven prije stotinjak godina i kao takav je van domašaja bilo kakve patentne zaštite. Treba ga samo proizvesti, staviti na tržište i čekati žrtve da dođu. A ako ne dođu, uvijek se može malo uložiti u reklame i malo potaknuti liječnike da počnu to propisivati protiv bolova. Jer što znači uložiti koji milijun, ako će nazad doći milijarde.
Nasuprot tomu, za razvoj svakog novog kemoterapeutika treba uložiti deset godina rada i oko milijardu dolara, pri čemu u bilo kojem času cijeli posao može propasti. Jer možda spoj neće djelovati na tumore, možda će pored tumorâ ubijati i zdrave stanice, možda će izazivati alergije, možda će se u tijelu prebrzo raspadati... Zbog toga svakoj milijardi uloženoj u uspješno otkriće novog lijeka treba dodati i pokoju za one koji su u nekoj fazi propali. Ta se silna ulaganja odražavaju na cijenama novih lijekova (pa tako i na u zadnje vrijeme razvikanoj Spinrazi). Farmaceuti žele što brže dobiti nazad ono što su potrošili za taj lijek. Ne samo zbog gramzivosti, nego i jer patentna prava traju oko desetljeća, nakon čega taj lijek može proizvoditi bilo tko, što cijenu spušta na cijenu proizvodnje. Ako vam se takav pristup čini nepoštenim, zapitajte se želite li uopće razvoj novih lijekova i ako da, kako to financirati.
Dakle, neke farmaceutske kompanije masno zarađuju na nepotrebnim, neučinkovitim, pa čak i opasnim lijekovima. No, ti lijekovi nisu skupi i nisu kemoterapeutici. Zašto onda postoje tekstovi poput onoga s kojim sam započeo ovu priču? Odgovor na to pitanje dade se naslutiti u zaključcima takvih tekstova, a često i u tomu gdje se oni nalaze i kamo dalje šalju svoje čitatelje. Bez previše iznimki, to će biti stranice na kojima se priča o pravim, "prirodnim" rješenjima za bolesti. O čudesnim biljkama koje vam rastu tik do kuće, a za koje "zli farmaceuti" ne žele da znate da skrivaju tajnu života. O jednostavnim spojevima poput sode bikarbone ili limunske kiseline za koje svi znaju da uništavaju tumore, ali istina je zataškana jer se na tomu ne može zaraditi. Naravno, te će vas stranice poštedjeti svake muke oko samoliječenja i nuditi vam vlastite tretmane (uključujući tu i tzv. bioenergiju), već gotove kreme ili dodatke hrani. Iako će priča uvijek biti o jeftinim i prirodnim rješenjima te o ljudima koji svoje životno iskustvo, često i po cijenu vlastite pozicije u društvu, samo žele prenijeti drugima i tako im pomoći, svaki će konzument brzo naći da to zapravo košta. I tretmani, i "lijekovi", a nekad čak i savjeti. Neće to uvijek direktno koštati. Kod iscjeliteljâ poput Brace sa Srebrnjaka posjeti su posve besplatni (i masovni: na odabrane dane dođu deseci, pa i stotine ljudi), ali sa strane se zato mogu kupiti brošure i slični popratni materijali.
S druge strane, organiziraniji prodavači čudesnih ljekarija, poput homeopatâ ili tzv. iscjeliteljâ vjerom (faith healers), imaju svoje klinike, dijele svoje "liječničke" titule, pa čak imaju i "stručne" časopise, na koje se pozivaju kao na znanstvene. Tu i tamo pokušaju podvaliti ponešto i u prave znanstvene časopise. Ako i prođe, obično prije ili kasnije rad bude povučen, čim se provali što u njemu ne valja. Najpoznatiji slučajevi te vrste radovi su Andrewa Wakefielda, koji je pokušao podvaliti tvrdnju da cjepiva uzrokuju autizam, i Jacquesa Benvenistea, koji je "dokazao" da voda pamti. U oba se slučaja brzo našlo greške u metodologiji, a kasnije i sumnjive veze s pseudoznanstvenim lobijima. Jasno, nijedan od tako prokazanih znanstvenika nikad nije odustao od svojih tvrdnji, već su se na tim povlačenjima gradile pseudoznanstvene karijere. Slično kao i u politici, prokazani muljatori na tom prokazivanju grade status mučenika.
Veliku organizaciju prate i prikladne zarade, tako da će vas posjet homeopatu vjerojatno koštati više nego posjet privatnom liječniku. Dok će samostalni "iscjelitelji" zarađivati dosta nasumično, muzući iz svojih "pacijenata" što mogu, često govoreći da "date koliko mislite da vam vrijedi zdravlje", homeopati imaju cjenike, poslovne knjige i sve što ide s velikim korporacijama. Samo u Njemačkoj godišnja zarada homeopatâ vrti se oko milijarde eurâ. Možda zvuči malo u odnosu na klasične farmaceutske kompanije, ali da je malo, baš i nije.
Zaključci iz ovoga nameću se sâmi. S jedne strane, farmaceutska industrija, kao tipičan izdanak kapitalizma, prožeta je interesima, gramzivošću, lobijima i, općenito, gledanjem na ljude kao na izvor zarade. Međutim, činjenica da ona posluje unutar zakonske regulative uvjetuje to da će svaki prijestup kad-tad biti sankcioniran. Opasni lijekovi povlače se s tržišta čim se otkrije da nešto ne valja, a često i čim se samo posumnja. Nepoštene prakse se brzo razglase i nakon toga slijedi borba da one prestanu. To ponekad potraje i godinama, ali na kraju bitku dobiva društvo. Tako će biti i sa slučajem Oxytocin.
Pseudoznanost, s druge strane, ne poznaje regulativu i posluje uglavnom parazitski, stvarajući vlastitu dobit iz kritika postojećeg sustava i nade u jednostavna rješenja za teško ili nikako rješive probleme. Te su kritike ponekad opravdane, ali puno su češće tek prozirna pokrića za prodaju pouzdano beskorisnih tretmana i pripravaka. O jednostavnim rješenjima pak ne treba puno govoriti. Čudesna sredstva za čudesno mršavljenje, razne masti protiv svih bolesti, čajevi za što god da zaboli, detoksikacijski tretmani, sve je to siva zona u kojoj se niti ozbiljno tvrdi da nešto djeluje (zato se naveliko to insinuira), niti priznaje da je dodatak prehrani samo to (ali se kao takovo prodaje). Međutim, ljudi kupuju i prodavači su zadovoljni.
O tomu zašto ljudi nikad neće prestati tražiti čudesne ljekarije pored onih koje samo rade, zašto će se bolje osjećati ako uz lijek bude i bijela kuta (ili dobra priča uz "lijek"), zašto skuplji placebo jače djeluje te o drugim sličnim fenomenima možda napišem nešto kojom drugom zgodom, koje druge godine. Iduće subote vraćam se svojim kerefekama, a svima koji su došli do kraja teksta i našli da im to nije trebalo najdublje se izvinjavam, uz opasku da nikoga nisam ni na što silio. Onima pak, koji su za ovu tematiku zagrijani najtopljije preporučam da se još malo podgriju s ova dva članka:
https://www.portalnovosti.com/bolesna-braca
https://www.jutarnji.hr/arhiva/smijeh-mi-je-pomogao-da-pobijedim-rak/3243200/
I, naravno, muzika:
P. S. Blogomjen: "Svijetlo je uvijek na kraju...?"
Post je objavljen 31.03.2018. u 09:45 sati.