Blogomjen je opet na razini, izuzme li se poznavanje hrvatskog jezika: "Ako je sutra nedjelja. Koji je danas dan ...?"
Zima je također na razini. Lani sam u ovo doba godine poslikavao žablja jaja, a sad je snijeg dovoljno dubok da bi se i za nj moglo reći da je na razini.
Srećom po mene, i obuća mi je bila na razini tako da mi smucanje oko kuće nije donijelo nikakovih ozeblina.
Mlado pašče, koje zovemo Rudek, odnosno Fleks (prvo jer ima vrlo ovčastu bundicu, drugo jer se rimuje s Reks, kako smo nazvali Vučka, Medu, odnosno Vukića) na momente ipak nije bilo na razini pa sam ga u nekom času izvadio iz podubljeg snijega, a poslije mu pravio stazu, da ne zaostaje za nama duženogima.
Toliko o pustolovinama.
Teško je ne primijetiti da već podulje vrijeme blog vodim jer vodim blog, odnosno da pišem da bih pisao. I ovo sada uklapa se u taj dojam. Barem meni dok pišem, što će reći da mi je trebalo pola sata da propišem. A to će reći da nisam baš na razini.
Izgovor kojim obično mašem, kad mi netko, ukljujući tu i mene, skrene pozornost na podrazinsko bivanje, kronični je manjak sna, a izgovor za to je kronično imanje mladog potomka. Što genotipskom, što fenotipskom zaslugom direktnih svojih predaka, mladi gospodin, čije bi ime imalo ukazivati na vlasništvo nad terenom obraslim raznim drvećem, cijelu noć mirno prospava samo iznimno, a isto se tako samo iznimno budi nakon šest ujutro (dvaput u proteklih mjesec dana). Danas je tako obradovao svoje roditelje probudivši se u pola šest, nakon što je tri dana zaredom ustajao u deset do pet.
Kako rekoh, i to je izgovor.
Realni razlog neaktivnosti, koja, jasno, ide dalje od puke bezbložnosti, mora se nalaziti nešto dublje od kapaka. Njegovo nalaženje pak nije toliko stvar dubokog promišljanja i analiziranja suptilnih tragova što ostaju za misterioznim agensom indolencije, koliko pukog suočavanja s vlastitim karakterom.
Svakom činu prethodi nekakva motivacija. Kad sam svojedobno naglo odjurio s mjesta na koje sam skočio i potom se još uspeo na nekakav stol, motivacija je bila pod mojim nogama i namrgođeno siktala što sam ju probudio iz lješkarenja na suncu. Kad sam svojedobnije dan i noć visio za laptopom pišući svoj diplomski rad, sve dok nisam postao nesposoban govoriti, motivacija je bila više nego skora obrana istoga.
Ono što sad trebam napraviti opet je nekakav rad, ali taj bi me trebao učiniti doktorom znanosti. Pored toga, želim ili trebam: napisati nekoliko znanstvenih radova te hrpicu popularnoznanstvenih članaka, izvesti barem jedan pokus tjedno, izolirati juglon iz oraha i kamfor iz ružmarina, pročitati barem jednu knjigu tjedno, uvježbati crtanje, tako da mi stripovi ne ostanu na skicama, dovršiti dvije figurice koje sam započeo raditi prije par godina i početi nove, napraviti nove golubinjake...
Zbirku želja zaustavljam prije nego što dođem do mira u svijetu i besmrtnosti.
Ono što radim uglavnom je ništa.
Iz toga bi se dalo zaključiti da motivacija nije baš na razini.
Razlog tomu, umjesto u sadašnjosti, treba tražiti u prošlosti. Da ne petljam puno s izvodima, našao sam da me pokreću tri stvari, rokovi, usluge drugima i bitnije obaveze. S rokovima je jednostavno. Ako moram, ali baš moram nešto napraviti do nekog časa, ja ću to napraviti, makar i malo kasnije. Na avion sam zakasnio samo jednom, s tim da je tada kasnio i avion pa sam taj dan svejedno letio. Od zadaća u školi sjećam se da ih nisam donio svega dvaput, a i to jer sam bio blaženo nesvjestan da ih trebam napraviti za taj put. Iako sam po radu više od kampanjačke sorte, u principu me nije trebalo tjerati. Tek bih poneku noć proveo u čitanju ili pisanju, a idući dan u drijemanju.
Usluge drugima, iz posve neracionalnih razloga, što će reći da sam tako odgojen, počesto stavljam iznad onih sebi. Ako me netko nešto zamoli, a nekad i ako samo primijetim da mogu komu biti od koristi, zaboravit ću na vlastiti posao i, često ne mareći ni za to želi li ta osoba uopće pomoć, brinuti tuđe brige.
Bitnije obaveze funkcioniraju pak ovako: ako postoji stvar A, koja je užasno bitna, i stvar B, koja to baš i nije, ja ću prvo dovršiti B. Ako postoji i stvar C, još nebitnija od B, onda ću B ostaviti za poslije i napraviti C. Za mali i konačan broj stvari za napraviti to i nije neki problem, ali kako je bivanje dinamički fenomen, to se B, C, D i još nižeprioritetnije stvari za napraviti stalno iznova pojavljuju, dok A ostaje na miru i pomalo skuplja prašinu.
Iz ovog je opisa dosta lako zaključiti kako me je moguće dobiti da napišem tu svoju dezertaciju. Jedan je način da imam krajnji rok, drugi da to bude usluga nekom drugom, a treći da se pojavi nešto daleko bitnije, a po mogućnosti i teže za napraviti. Idealno bi pak bilo da mi uleti neka poveća obaveza s krajnjim rokom za nekoliko tjedana te da me netko uvjeri da želi, a možda i mora pročitati tu moju dezertaciju, ili barem svjedočiti obrani. Onda bih lijepo pisao svoje, zanemarujući onu veću obavezu do zadnjeg časa.
A možda mi samo treba bacati zmije pod noge, kad god ne budem radio što moram.
Post je objavljen 03.03.2018. u 16:29 sati.