Blogomjen: "Koja "jedna" ne čini proljeće...?"
Jedna od upečatljivijih osobina svijeta je to da je ogroman. Srećom po nas, ograničeni dometi bivanja uključuju i ograničene domete spoznaje, tako da ćemo, suočeni s veličinom svijeta naspram vlastite ništavnosti, u najgorim slučajevima izustiti tek pokoje "au". Ipak, upornim bivanjem u tom svijetu s vremenom ćemo naslutiti da odnos veličina nas i svijeta okolo daleko nadilazi ono što bi se dalo zaključiti pukim gledanjem sebe i svega što u tom trenu možemo vidjeti. To može voditi u frustracije okoli vlastite veličine, ali njih se lako može nadići postavljanjem sebe ne kao aktera, nego kao promatrača.
Pozicija promatrača vodi pak u nove frustracije jer nismo maleni samo fizičkom veličinom, nego i sposobnošću poimanja. Pored ograničenog vremena, ograničen je i naš um, koji, premda ogromnog kapaciteta, opet ne može sačuvati nego zanemariv dio ukupnih informacija koje dobije kroz osjetila. Želimo li spoznati svijet u njegovoj punini, unaprijed smo neuspjeli. Želimo li spoznati puninu bilo kojeg nama dostupnog djelića svijeta, vjerojatno ćemo tomu posvetiti život i možda se malo približiti cilju.
S druge strane, zahvaljujući sustavnom trudu, ili možda prije znatiželji onih koji jesu posvetili svoje živote spoznavanju malih djelića svijeta, danas znamo otprilike koliko je star Svemir, a i koliko je velik onaj njegov dio koji možemo vidjeti. Isto tako, znamo i da se sastoji uglavnom od ničega, dok za manji dio nečega, za koji jesmo sigurni da postoji, prilično detaljno znamo kako funkcionira. To uključuje i dobar dio funkcioniranja nas samih. Bitna posljedica tih znanja je to da znamo i da se u svijetu mnogo toga ponavlja.
Pratiti tok jedne rijeke bit će zanimljivo iskustvo. Iduća rijeka možda će biti i zanimljivija, ali nakon njih nekoliko desetaka vjerojatno ćemo se zasititi samog toka i početi istraživati kamenje, živi svijet, a možda i ljude blizu rijeke. A možda ćemo i odustati od rijeka. Općenito, nakon određene količine doživljajâ neke vrste ili ćemo početi tražiti neke druge, ili ćemo se posve udubiti u njih i možda doživotno ostati tamo, stalno otkrivajuće nove, sitnije detalje. Drugo je tipično za istraživače svih vrsta, koji kao mladi počnu izučavati neko široko područje, a kasnije se specijaliziraju za neki maleni njegov dio. Prvo je pak sastavni dio odrastanja.
Moj je plan odrastati dok ne odapnem.
Post je objavljen 10.03.2018. u 11:27 sati.