...in patria sua
16.10.2011., nedjelja
Istočni stočni točni očni čni.
|
Ni! A što se "čni" tiče, to bi trebalo biti tu negdje: Završivši s uvodom što mi otme godine umnog rada i još koju minutu k tomu, mogu se posvetiti pitanju popunjavanja ostatka ove poslanice sudruzima po vremetratu. Za početak popočetni, uzdržat ću se neko vrijeme od umetanja još jubićanskih umetaka, što jer bi to onda zbilja bilo previše, što jer mi se onda blog učitava brzinom kojom čitam predgovor jedne knjige (u pet mjeseci prešao sam oko četrdeset stranica (u moju obranu, tekst je zbilja bezveze i koristim ga mjesto uspavanke)) poradi čega bi ispalo da sam si sâm (ili možda sám, pitam se sad, kao i nešto prije, budući lijenim i neukim stvorom) stvorio dodatni izvor živcotresa, što mi može biti smiješno tek s dostatne distance, a za to treba nešto vremena. Izazvavši si prvi zijev, što mogu samo zbilja dosadni ljudi ili, ka(ei)o u mojem slučaju, oni koji u sebi imaju alkohola, a iza sebe radni dan i dobar dio noći, počeh ovaj odlomak, po naravi ne bitno drugačiji od prethodnog. Glavna njegova svrha je da konstantiram da moram smisliti nekakvu temu, jerbo inače neću imati o čemu pisati. Priče sam uglavnom potrošio, izim onih koje sam zaboravio ili me tjeraju da se sam sebi gadim (ili da sám sebe prezirem, ako se odlučim zamijeniti perspektivu), pseudokonceptualističke kerefeke također, a isto tako i većinu tematike u kojoj se bavim najgorim oblikom očaja - samospoznajom (otkako sam upoznao sebi najbližu osobu, ne mogu više shvatiti kako itko može o samospoznaji pričati kao o nečem lijepom; ako je nekome vlastita slika lijepa, onda taj ne živi u stvarnosti ili barem stvarnost ne živi u toj osobi). Ostavši bez suvislih tema, ostajem na tomu da ili nastavim ovako titrirati vaše živce nesmislicama, ili da vas odmah mlatnem maljem politike. Radije ću ipak zaokrenuti na prvom raskrižju, ako već ne raskružju, i otići pravo u pojmove u koje se ne razumijem. O smislu sam već negdje nekad nešto pisao, ali ne znam više koordinate pa ću sad opet, k tomu s nekakvim dodacima. Da budem krvnički, nasilno, psihopatski, zvjerski i brutalno iskren, ne bih ga smatrao stvarnim, pa čak ni osobito smislenim pojmom. Smisao je, gledano kroz prozor potleušice mojih nazadnih misli, najobičnija emocija. Ništa više od toga da osjećamo da nam je nešto jasno, da se uklapa u ono što već znamo ili da naprosto funkcionira kao takvo u našoj glavi. Nastavim li o smislu, bit će to posvema besmisleno. Rekao sam sve bitno, a laprdanje mi ide samo kad iza sebe imam gomile eksperimentalnog iskustva, ili kad jednostavno puno znam o temu, ili kad mi dođe. Onda me treba zaustavljati protupožarnim aparatom. Fling bocom po glavi i neko vrijeme sam više nego pristojan. Iza toga počnem gunđati. Što me podsjetilo na to kako sam si namislio preraditi jednu Borgesovu priču koju sam već toliko zaboravio da ću sve fulati. Da sad ne trošim vrijeme na uzaludne pokušaje oživljavanja nečega što je ne samo umrlo, već i opet završilo kao građevni materijal za nešto živo što je u međuvremenu umrlo i tako par puta, složit ću komade kako sam ih zamislio, bez osobitog truda da iole podsjećaju na original. Bilo je to u nekoj budućoj prošlosti. U jednom selu živio je mudrac koji je tražio mir i svojski se trudio da ga nađe. Nije da je to bilo doslovno traganje, ali niti cinički trik s prekidom življenja, kad dosta izvjesno postanemo mirniji no ikad (zanemarimo sad živost razlaganja; zanemarimo sad da sam nešto zaboravio). Čovjek je radio eksperimentalni stoicizam. Trenirao je svoje živce tako da ga ništa ne naživcira. Zimi je navlačio na noge tanke čarape i oblačio hlače s rupama, tako da se može ne živcirati radi ozeblina. Ljeti je spavao bez mreže za komarce i par puta završio na transfuziji. Poslije je lijepo zahvalio doktorima, ali nije se obazirao na njihove komentare da to nije lijepo prema zdravstvenom sustavu, a napose ne prema bolesnicima kojima ta krv zbilja treba. Nakon toga otišao je skupiti svu potrebnu papirologiju da pokrene privatni biznis i čekao u svakom redu, ne gurajući se i ne nudeći nikome mito. Nakon dvije godine mirno je odustao jer zapravo nije mislio pokrenuti tvrtku, već je samo želio otupiti nestrpljivost. Iza toga je krenuo skupljati plastične boce i prodavati ih kako bi razvio otpornost na penziće koji su ga, ne radi nekakvih stvarnih animoziteta, već iz čisto poslovnih razloga, počeli šikanirati. Sakupivši ogromno iskustvo na polju neživciranja, krenuo je i na zadnji korak pred postajanjem Nadčovjekom. Otišao je predavati matematiku u neku osnovnu školu. Iako se par puta ozbiljno približio tomu da sve ode u mp3, naročito onda kad su mu djeca ubila psa i zapalila bradu, mirno je završio i taj korak i došao u stanje u kojemu ga više ništa nije moglo naživcirati. Pokusa radi, kandidirao se na idućim izborima i premoćno pobijedio jer ga nitko od protukandidata nije naživcirao, dok je on njih s lakoćom izbacivao iz takta. No, odmah potom je dao ostavku i otišao nazad u svoju kolibicu da dalje može meditirati i neživcirati se. Nakon nekoliko desetljeća savršeno mirnog života zaključio je da mu je malo dosadno te je malo prošao okolnim mjestima da se razonodi. Dok je šetao, shvatio je da je i dosada nekakva prethodnica živciranju pa se pobojao da bi to mogao biti kraj njegovom miru. Zato je širom svijeta tj. u svojem i susjednih par sela objavio da traži nekoga tko će ga naživcirati, čisto da si malo digne samopouzdanje, budući da je sve to već prošao. Nakon te objave ja sam i sâm krenuo suprotiva svojoj naravi i namjesto da čujem i nastavak, lijepo otkrmio što je od noći ostalo. Moj mozak, zahvalan na tom plemenitom činu, podario mi je i treću noć zaredom zanimljive snove, s tim da se sad sjećam jedino onoga u kojem sam negdje našao ogromnu količinu nekakvih fosila i čak nešto znao o tomu što je to nekoć bilo (razlog više da mislim da je smisao emocija: ja o fosilima znam vrlo malo, a u snovima mi se čini da sve znam, premda kasnije vidim da niti u snovima ne znam ništa). A sad ipak idem dovršiti i ono što mi se nekad činilo dobrom idejom, a sad naočigled propada, kao kad pokušam u šaci zadržati nešto pijeska ili kad želim zapamtiti san iz kojeg sam se upravo probudio. Nakon nekog vremena, mudracu su počeli dolaziti nadobudni provokatori. Neki su mu se pristojno najavili da bi ga odmah potom namrtvo izvrijeđali, ali to je bila fora iz predizborne kampanje i nije mogla upaliti. Neki su ga gađali trulim voćem, a neki i svježim, što je malo više boljelo. Iza toga su neki došli s kamenjem, ali mudrac im je objasnio da će se to smatrati pokušajem ozljeđivanja i biti tretirano kao takvo pa su otišli gađati golubove i jedni druge. Neki su mu pak urlali noću pred kućom, ali ti ljudi nisu znali da je mudrac još od onih izbora nosio čepove za uši, nekad čak i za vrijeme debata, što ga je kasnije još godinama nasmijavalo jer nitko to nije primijetio. Jedna antigrađanska udruga mu je čak organizirala prosvjed, ali čepovi za uši su i tu bili nevjerojatno efikasni. Nekolicinu likova koji su mu porazbijali prozore i zapalili bicikl je nakon kraćeg nećkanja (prozori su bili blindirani (opet zbog onih izbora), a zapaliti bicikl zbilja nije trivijalno kao što je to s autom) ipak prijavio, čisto zbog pouke nekim opasnijim izgrednicima. Nakon tog prosvjeda o mudracu se počelo ozbiljnije raspravljati u medijima i uskoro se znatan dio nacije našao kako razmišlja o tomu kako da ovoga naživcira. Neke novine čak su i otvorile posebne rubrike o tomu kako se sve može nekoga naživcirati. U njima su se naizmjence javljali iskusni psihijatri i psiholozi, provjereni provokatori, a i obični građani koji su mislili da su našli trik. Neki su trik onda i pokušali, ali brzo bi se pokupili posramljeniji od izumiteljâ perpetuum mobilea. Nakon što su se potrošili svi racionalni pristupi, netko se dosjetio da bi neracionalni mogli upaliti (da, da, ideje se vrte, a nitko da primijeti) i uskoro su mudračevu kući stali opsjedati propovjednici svih vrsta i uporno mu tumačiti Istinu (barem iz vlastite perspektive). Isprva ih je slušao jednog po jednog, zatim grupicu po grupicu, ali onda je to krenulo takvom žestinom da mu je pred kućom spontano organiziran prvi Kongres mladih religija što se zapravo pokazalo spasonosnim rješenjem, jer je povremeno čak morao zvati policiju da mu razgrne gomilu kako bi mogao otići nešto pojesti ili odspavati. Za vrijeme trajanja kongresa dobar je dio propovjednikâ zaboravio na mudraca te su krenuli govoriti jedni s drugima i izmjenjivati misli. Konačan saldo bio je dvadeset mrtvih, tristo ozlijeđenih i osamsto zatvorenih, ali također i Deklaracija o slobodi mišljenja, čime će razne sekte mahati sve do drugog Kongresa, o kojem mi se sad ne da smišljati kakav je bio, osim da ga tako zovu samo rijetki disidenti, dok je za većinu to sad prvi Kongres. Nakon svršetka kongresa mudrac je neko vrijeme bio na miru, budući da su se novinari uglavnom bavili brojenjem mrtvih i komentiranjem onih s kojima se njihovi urednici ne slažu, ali onda je neki anonimni čitatelj (neki sumnjaju da je to bio mudrac sám, budući da mu je počela nedostajati medijska prisutnost) primijetio da mudračev duševni mir i dalje nije skršen pa je javnost krenula smišljati nove metode. Kako povijesnoj ironiji priliči, nakon pohoda odraslih vjerskih fanatika uslijedio je rat djecom. Nekoliko medija organiziralo je natječaj za najiritantnije dijete koji je trajao idućih nekoliko tjedana i skupio na malom prostoru najgoru deriščad cijele države. Iako je natječaj neslavno propao nakon kolektivnog samoubojstva stručnog žirija (u oproštajnom pismu stajalo je samo: "Ne želimo živjeti u svijetu u kojem žive ovakva djeca.", a zanimljivo je spomenuti i samu metodu samoubojstva: gledali su naizmjence dječji program i trač-emisije dok im mozgovi naprosto nisu zgasnuli), misija je potiho nastavljena i roditelji su stali svoj paklenski nakot dovlačiti mudracu e kako bi s jedne strane sami malo odahnuli, a s druge možda osvojili glavnu nagradu (mudrac nikad nije ništa ponudio, ali zato brojni mediji jesu). Mudračevo iskustvo u školi bilo je dostatno da većina djece već nakon desetak minuta plačući otrči van. Samo nekolicinu mladih piromana morao je osobno iznijeti. S propašću dječje ofenzive na mudračeve živce priča je počela poprimati legendarne razmjere, što će reći da je otišla s naslovnica, ali trajno se naselila u ljudskim glavama i zasjela skoro uz perpetuum mobile, ljudska prava i demokraciju. Drugim riječima, ljudi su i dalje mislili kako ga naživcirati, pokušavali ga naživcirati i neuspijevali u tomu. Mudrac je po svemu sudeći bio nepobjediv. To je stanje trajalo godinama. No, kako sam počeo novi odlomak, očito je da sam imao (uskoro će se vidjeti, prilično nesuvislu) ideju o tomu kako je ovaj ipak na kraju bijedno propao. Konkretno, jednog dana netko je primijetio da mudrac više ne odgovara na kucanje. Nakon idućih nekoliko dana isto je primijetilo još nekoliko ljudi pa je konačno dozvana i policija e kako bi se provjerilo da ovaj nije umro ili tako nešto. Kuća je bila prazna, a na radnom stolu za kojim je mudrac obično primao provokatore stajao je papirić na kojem je pisalo: "Otišao sam odmoriti živce. Ne ljutim se što ste mi razbili vrata, premda je ključ bio kod susjeda." Jedan se policajac na to zacrvenio, a susjed također, jer je potpuno zaboravio na taj ključ. Već drugi dan krenula je potraga. Neki su pretraživali poznata ljetovališta, neki su tražili preko Facebooka, neki su ispitivali mudračeve susjede. Prvih nekoliko tjedana nije bilo ničega osim lažnih dojava (duga sijeda brada, kako se ispostavilo, nije svojstvo samo jedne osobe), ali onda se pojavio prvi trag. Preciznije, hrpa tragova. Nekom je konačno palo na pamet da provjeri je li ovaj otišao pješke ili biciklom pa je slučajno našao da je bicikl doma, ali i tragove (u vrijeme nestanka bilo je lagano kišno, ali kasnije je nastupilo suho pa su tragovi ostali čitavi) koji su vodili preko polja do najbliže željezničke stanice. Javna potraga brzo se razbuktala i nije prošlo ni tjedan dana, a već se spekuliralo o deset najvjerojatnijih lokacija na kojima se mudrac skriva. Naravno, nakon još dva tjedna ispostavilo se da su sve bile pogrešne, a tragovi pripadali jednom lokalnom provalniku. Kratko nakon toga pokazalo se da rješenja teških misterija nisu tako teška kao misterije. Neki gljivar slučajno je prolazio kraj mudračeve vikendice (nije poznato zašto tamo nitko nije prije pogledao) i čuo iznutra nekakvo urlanje. Pomislivši da se u njoj skrivaju nekakvi razbojnici koji se svade nad opljačkanim blagom, pozvao je policiju tako da su stradala još jedna vrata. Nakon što su provalili u vikendicu, našli su mudraca kako nervozno hoda prostorijom i govori sâm sa sobom, dok je na malom stolu kraj zida bila gomila papirâ. Na jednom papiru, koji je stajao lagano po strani, pisalo je: Dok sam dovle došao, razvile su mi se dvije dodatne ideje za kraj. Najlakša je ona već oprobana, da jednostavno ne napišem ništa i pustim druge da sami smišljaju, ako su se već upustili u čitanje. Druge dvije su pak naprosto loše, ali to me neće spriječiti da ih napišem. Ovaj odlomak, osim kao konstantacija toga da nisam osobito puno mislio, služi i tomu da ostane prostor za vlastita rješenja prije nego se pojave neka druga. #1 Gundr. Nezadovoljnik Policajcima nikad nije bilo posve jasno što je u toj kratkoj i besmislenoj riječi toliko uzburkalo mudračevu nutrinu. On im pak nije bio u stanju objasniti. Puno kasnije, nakon višegodišnje terapije apaurinima i gledanjem srednjeafričkih sapunica (postat će popularne kratko nakon toga što su kineske dokinule prevlast kazakstanskih), mudrac će priznati da je jedne pijane večeri u onu riječ uspio sažeti svo ljudsko nezadovoljstvo te se očito nad njom preduboko zamislio. Drugi pak tvrde (Dužnost skeptika je da ne vjeruju u ono što vide i čuju, čak i kad je očita istina u pitanju.) da se mudrac zapravo nije nikad oporavio i da je pismo poslao netko drugi (Nesuvisne tvrdnje zapravo ne spadaju u skeptičke dužnosti, ali rijetki uspijevaju stati na pitanjima.). #2 Našao sam način kako vas izbaciti iz takta. Međutim, neću vam ga otkriti dok mi ne pošaljete rješenja idućih zagonetki. Pozdrav! (Osobne sam podatke šifirirao, ali to će vam biti lako riješiti.) Ostali papiri bili su išarani brojkama, slovima, grafičkim prikazima koji su vjerojatno imali smisla samo u mudračevoj glavi. Bio je i jedan papir na kojemu su bile brojke od jedan do tisuću. Oko polovice bilo je prekriženo. Taj anonimni podlac iskoristio je najobičniju grubu silu i surovu stvarnost iza poslovice "Od viška glava ne boli." |
09.10.2011., nedjelja
Nesavršenost čini svijet zanimljivim.
|
U nekom času primijetio sam da na palcu imam nekakvu sitnu kvržicu. Pokušao sam ju sastrugati noktima, ali nije se dala. Samo me par dana peckalo gdje sam se očerupao. Pokušao sam to i drugi, i treći put, a jamačno i četvrti. Na kraju sam povezao bol i neuspjeh s metodom te počeo namjerice odustajati i prije nego što bih počeo čeprkati oko te više nego rezistentne kvržice. Međutim, počeo sam razmišljati o grickalici za nokte. Odrezati komadić kože skupa s kvržicom neće boljeti i neće napraviti nikakvih posljedica, osim što će kvržica završiti kao hrana za grinje i razne bacile. Naravno da nisam odmah otišao do odgovarajuće ladice. Još sam mjesecima samo razmišljao i povremeno nalazio kako opet pokušavam otrgnuti kvržicu. Konačno, jednog dana mi se poklopilo da pomislim na kvržicu dok držim u ruci grickalicu. Odrezao sam komadić kože s iritantnom malformacijom i riješio se izvora nervoze. U istom času Svemir je prestao postojati. Red je bio dugačak, ali ne toliko koliko sam ja bio strpljiv. Čak mi je bilo zanimljivo gledati u ljude jamačno razočarane što se sami nisu sjetili da uzmu nešto za čitanje dok tako bezveze stoje. Izmjena slovâ i nepoznatih lica učinila je protok vremena uočljivijim, jamačno zbog većih distanci između dvaju pogledavanja na sat, tako da sam se odjednom našao pred šalterom. Predavši službeniku formulare, nagnuo sam se preko da vidim što ovaj s njima radi, budući da mi je taj dio birokracije oduvijek bio misteriozan. Na lijevoj strani stola zamijetio sam nekakav prastari uređaj s nekoliko prekidača. Ispod jednog je pisalo: "Gašenje Svega". Vođen znatiželjom, a neometan dobrim odgojem, pritisnuo sam prekidač. Više nije bilo ničega. Jednog jutra odlučio sam prošetati do obližnjeg umjetnog jezerca, budući da to nisam učinio već nekoliko tjedana. Na vlastito čuđenje, a k tomu i iznenađenje, stvarno sam se za nekoliko minuta našao kraj jezera. Krenuo sam duž obale da vidim ima li mrtvih riba ili možda kornjačâ, budući da sam jednom našao mrtvu kornjaču i propustio očistiti oklop od ostataka koji mogu istrunuti pa se sad nadam da ću opet tako nešto naći. Nije bilo ničeg zanimljivog, čak su i člankonošci štrajkali pa sam samo gledao odraz šume u vodi i povremeni prelet koje panične čaplje. U nekom času začuo sam kako mi je nešto krcnulo pod lijevom nogom. Podigavši nogu, vidio sam kako se tlo raspada u ništa, a isto je bilo i s mojom nogom. Ubrzo se sva okolina rasula, kao i ja. S nestankom temeljnih sila Svemir je spao na gomilu nepovezanih pračestica. Postojanje više nije bilo zanimljivo. Razni smaci svijeta koje ljudi zamišljaju ili čak u njih i vjeruju uglavnom idu na vizualnu atraktivnost, što na kraju ispadne tek napuhanom lokalnom katastrofom. Opći potopi samo su preuveličane poplave kakve se zapravo zbivaju svako malo, odnoseći sa sobom obično tek promile promilâ ukupne ljudske populacije. Razni ognji s neba budu meteori ili vulkanske erupcije koje također pravu štetu naprave u krugu od najviše nekoliko desetaka kilometara. Tek tu i tamo neki vulkan uspije odaslati uokolo kakav tsunami i pobiti zbilja puno ljudi. Meteori pak već odavno ne rade štetu veću od razaranja cijelog grada, s tim da se niti to zapravo nije nikad dogodilo (zadnji veliki uletio je prije nego što je bilo gradova). A od nadolazećih baš i nema previše nade da će napraviti išta ozbiljno, pogotovo ne otkad ih se sustavno prati i prijeti atomskim bombama. Požari i potresi također su samo lokalne pojave. Dovoljno je biti samo nekoliko kilometara dalje, možda najbolje iznad, da se lijepo vidi koliko su te katastrofe ograničene i koliko je nužno biti baš tamo da bi se istu doživjelo kao opću. Naravno, iz perspektive nekoga tko jest tamo sva je ova argumentacija izlišna. Njemu pada nebo/vulkanski pepeo/stropna greda na glavu i nije ga briga što tamo negdje isto ostaje na mjestu. Njemu svijet prestaje postojati iz jednostavnog razloga: nestaje promatrač. Zato smo jednom, nakon što već par dana nije bilo ozbiljnih problema, što nas je dovelo na rub očaja, a duboko u dosadu, spremili rezervnu kopiju Svemira i ubacili nekoliko linija za koje smo znali da će kad-tad srušiti sustav. Također smo ubacili i hrpu Pripovjedačâ tako da dobijemo što bolju ukupnu sliku raspada. Pokus je uspio koliko i nije. Svemir zbilja jest stao, ali ispalo je krajnje dosadno. Kao kad nestane struje. Nikakvih pojava koje se dadu zamijetiti, nikakvih velikih ili malih poremećaja, nikakvih predosjećaja u onih koji prate zbivanja, samo bezvezno gašenje. Otada ne gasimo Svemir. Dijelom i zato jer su nam zaprijetili otkazom, ako ikad to ponovimo. Počeci su zato puno zanimljiviji, ali o njima mi se ne da pričati jer već neko vrijeme uglavnom koješta pokušavam dovršiti. - Dokrajči ovi tekst. Već sam više puta prekinuo tekst nakon takve upadice tako da je taj trik već dosta ofucan. Moram smisliti nešto drugo. - Da ga prekineš potpuno neočekivano? Sad to ne bi bilo neočekivano jer je najavljeno. Morao bih prvo odvesti misaoni tok nekamo daleko, a onda ga presjeći. To je opet dosta netrivijalno jer ako odlepršam mislima daleko od kraja, onda ću zaboraviti prekinuti tekst. - Svejedno treba pokušati. Možda bolje neki drugi put, tako da ne bude interferencije između izrečene i izvedene ideje. - Idući put ćeš zaboraviti. Ako sam tako nešto i mislio izvesti, sad si mi upornim predlaganjem ugasio svaku nadu da taj potez zbilja bude neočekivan. Kvaka s iznenađenjem je da publikum misli na nešto drugo. Inače će lagani rasap mislî uzrokovati to da ne budu iznenađeni. Ili se barem meni čini da nitko neće biti iznenađen pojavom ružičastog slona ako se cijelo vrijeme naglašavalo da će se pojaviti ljubičasti. - Jesi li siguran u to? Nisam. - Zašto onda iznosiš mišljenje? Da mi se ne bi previše nakupilo. Dođe slično kao sa smećem. Ako ga ne iznosiš redovito, nakupi ga se toliko da obitavalište postane neupotrebljivo za život. Rečenica iz naslova pjesmuljka postala mi je zanimljivijom kad sam čitao Pratchettove "Wyrd Sisters". Pojavila se tamo par puta, ali kao da nije bila uklopljena u ostatak teksta. Možda je stvar u tomu da preslabo razumijem engleski, a možda samo nisam uhvatio što je pisac htio reći. Inače, ženska koja pjeva je ona koja u spotu šuti. Moj trenutni odgovor na pitanje je: do daljnjega, ništa. |
01.10.2011., subota
Sok i vjeverica!
|
Let je bio obećavajuć. Izvor svjetla i topline na dohvat ticalâ. Još samo nekoliko krugova i doći će Ispunjenje. Ili što već. Hrana, skrovište, partner za umnažanje vlastitih genetskih specifičnosti, još malo hrane i onda definitivno dosta, zahtjevi nisu pretjerano veliki, ali to ne znači da su nevrijedni ispunjavanja. Treba samo doletjeti. Ipak još jedna runda odmora. Nakon nekoliko sudara s nečim prozirnim, blještavim, ali hladnim, evo i nečega za što se bitno lakše prihvatiti. Jedino što se to kreće. Osjećaj nesigurnosti polako, ali sigurno raste, a i Svjetlost je sve dalje. Odjednom, Svjetlost potpuno nestaje i grozna struja toplog zraka prekida kontakt s trenutnim odmaralištem. Treba brzo raširiti krila i pobijediti gravitaciju. To je naravno, potpuni uspjeh, ali ostaje činjenica da se Svjetlo nekako izgubilo. Prije je bilo pred ticalima, sad je negdje. Ukratko, smrdljivi martin bio je naprasno deložiran. Sami po sebi, ne smetaju me. Međutim, besmisleno njihovo lijetanje, upareno s koordinacijskim sposobnostima ravnim onima koje imam ja među ljudima, budi zlo u meni. A to treba uspavati na ovaj ili onaj način. Preferiram onaj koji je barem donekle duhovit. A sad možemo za jedan dan u budućnost, budući da sam jučer ipak otišao na počinak, premda ne vječni. Naime, noć prije prethodne nije bila odveć krcata snom. Kao višegodišnji korisnik mozga (to dođe slično korisniku Windowsâ: uglavnom sustav ne radi, a i većinu mogućnosti nikad nisam pošteno shvatio), našao sam se i misliti o tomu što je kazna i što se njome uopće može postići. Zanemarimo sad sve sitne prijestupe koji se dadu anulirati s par sati rada ili pukom smrću. Recimo da je na jelovniku neki ratni zločinac. Ubojica ili profiter, to je manje bitno, razlika je samo u tomu koliko je smrt bila daleko. Trenutno sam nekako u glazbi, makar to bila i muzika. Pitanje je više nego jednostavno. Koliko puta ubojica (posredni ili neposredni) treba čuti pjesmu da više nikad neće mirno spavati? Potpitanje je treba li mu uopće pjesma. A sad korak unazad jer ostali daju bitno manje šanse za spoticanje. Naravno da postoji misleni put kojim se dolazi od točke A do točke B, samo što ga je nemoguće ponoviti ako ne postoji jednakost sa mnom. Ja sam Hrvat i ponosim se time. Ja sam katolik i ponosim se time.* Ja sam Prigorec i ponosim se time. Ja sam hetero i ponosim se time. Ja sam potomak takvih i takvih ljudi i ponosim se time. Ja sam iz tog i tog naselja i ponosim se time. Ja imam dvije ruke i dvije noge i ponosim se time. Ja imam pet prstiju na svakoj ruci ili nozi i ponosim se time. Ja imam u sebi hrpu različitih organa i ponosim se time. Ja sam višestanični organizam i ponosim se time. Ja sam građen od molekula i atomâ i ponosim se time. Pitanje je više nego jednostavno. Gdje počinje apsurd? *Tehnički gledano, budući da imam sve potrebne sakramente. To što nisam nasjeo ni na jednu priču je neka druga priča. A sad još malo u mrak. Zadnjih nekoliko minuta bavim se ubijanjem. Prekidam živote bićâ koja su naspram mene toliko neznatna da mi ne mogu ništa skriviti. Ipak, biti okružen oblakom vinskih mušica nije nešto što mi se osobito dopada. Da se razumijemo, oblak vinskih mušica nema ni najmanje veze s time što veći dio večeri degustiram mošt. Krivo je nešto drugo, ali ako vam kažem, neće biti fora. Stoga i neću. - Nastaviš li s mračenjem, netko bi mogao zaključiti da ti se nešto pomračilo u glavi. - Usput budi rečeno, nikakvom tvrdnjom u suprotnom smjeru nećeš otkloniti sumnju. Pale one okomito ili one paralelno, samo duplo brže. Što me vodi do humora, ali ne onog mokrog, kao što je to u izvornom značenju. Sklon sam misliti da je bit humora to da nešto ide okomito na očekivanja. Ako ide suprotno, onda je već prenemaganje. Ako ide paralelno, onda je dosadno. Sve mi se čini da me blizina kraja jednog razdoblja u životu ne pogađa kao što to rade meci, već više u stilu vlakova ili kamionâ. To što ishod nekad bude isti nije toliko bitno. |
