...in patria sua
01.10.2011., subota
Sok i vjeverica!
|
Let je bio obećavajuć. Izvor svjetla i topline na dohvat ticalâ. Još samo nekoliko krugova i doći će Ispunjenje. Ili što već. Hrana, skrovište, partner za umnažanje vlastitih genetskih specifičnosti, još malo hrane i onda definitivno dosta, zahtjevi nisu pretjerano veliki, ali to ne znači da su nevrijedni ispunjavanja. Treba samo doletjeti. Ipak još jedna runda odmora. Nakon nekoliko sudara s nečim prozirnim, blještavim, ali hladnim, evo i nečega za što se bitno lakše prihvatiti. Jedino što se to kreće. Osjećaj nesigurnosti polako, ali sigurno raste, a i Svjetlost je sve dalje. Odjednom, Svjetlost potpuno nestaje i grozna struja toplog zraka prekida kontakt s trenutnim odmaralištem. Treba brzo raširiti krila i pobijediti gravitaciju. To je naravno, potpuni uspjeh, ali ostaje činjenica da se Svjetlo nekako izgubilo. Prije je bilo pred ticalima, sad je negdje. Ukratko, smrdljivi martin bio je naprasno deložiran. Sami po sebi, ne smetaju me. Međutim, besmisleno njihovo lijetanje, upareno s koordinacijskim sposobnostima ravnim onima koje imam ja među ljudima, budi zlo u meni. A to treba uspavati na ovaj ili onaj način. Preferiram onaj koji je barem donekle duhovit. A sad možemo za jedan dan u budućnost, budući da sam jučer ipak otišao na počinak, premda ne vječni. Naime, noć prije prethodne nije bila odveć krcata snom. Kao višegodišnji korisnik mozga (to dođe slično korisniku Windowsâ: uglavnom sustav ne radi, a i većinu mogućnosti nikad nisam pošteno shvatio), našao sam se i misliti o tomu što je kazna i što se njome uopće može postići. Zanemarimo sad sve sitne prijestupe koji se dadu anulirati s par sati rada ili pukom smrću. Recimo da je na jelovniku neki ratni zločinac. Ubojica ili profiter, to je manje bitno, razlika je samo u tomu koliko je smrt bila daleko. Trenutno sam nekako u glazbi, makar to bila i muzika. Pitanje je više nego jednostavno. Koliko puta ubojica (posredni ili neposredni) treba čuti pjesmu da više nikad neće mirno spavati? Potpitanje je treba li mu uopće pjesma. A sad korak unazad jer ostali daju bitno manje šanse za spoticanje. Naravno da postoji misleni put kojim se dolazi od točke A do točke B, samo što ga je nemoguće ponoviti ako ne postoji jednakost sa mnom. Ja sam Hrvat i ponosim se time. Ja sam katolik i ponosim se time.* Ja sam Prigorec i ponosim se time. Ja sam hetero i ponosim se time. Ja sam potomak takvih i takvih ljudi i ponosim se time. Ja sam iz tog i tog naselja i ponosim se time. Ja imam dvije ruke i dvije noge i ponosim se time. Ja imam pet prstiju na svakoj ruci ili nozi i ponosim se time. Ja imam u sebi hrpu različitih organa i ponosim se time. Ja sam višestanični organizam i ponosim se time. Ja sam građen od molekula i atomâ i ponosim se time. Pitanje je više nego jednostavno. Gdje počinje apsurd? *Tehnički gledano, budući da imam sve potrebne sakramente. To što nisam nasjeo ni na jednu priču je neka druga priča. A sad još malo u mrak. Zadnjih nekoliko minuta bavim se ubijanjem. Prekidam živote bićâ koja su naspram mene toliko neznatna da mi ne mogu ništa skriviti. Ipak, biti okružen oblakom vinskih mušica nije nešto što mi se osobito dopada. Da se razumijemo, oblak vinskih mušica nema ni najmanje veze s time što veći dio večeri degustiram mošt. Krivo je nešto drugo, ali ako vam kažem, neće biti fora. Stoga i neću. - Nastaviš li s mračenjem, netko bi mogao zaključiti da ti se nešto pomračilo u glavi. - Usput budi rečeno, nikakvom tvrdnjom u suprotnom smjeru nećeš otkloniti sumnju. Pale one okomito ili one paralelno, samo duplo brže. Što me vodi do humora, ali ne onog mokrog, kao što je to u izvornom značenju. Sklon sam misliti da je bit humora to da nešto ide okomito na očekivanja. Ako ide suprotno, onda je već prenemaganje. Ako ide paralelno, onda je dosadno. Sve mi se čini da me blizina kraja jednog razdoblja u životu ne pogađa kao što to rade meci, već više u stilu vlakova ili kamionâ. To što ishod nekad bude isti nije toliko bitno. |
