U nekom času primijetio sam da na palcu imam nekakvu sitnu kvržicu. Pokušao sam ju sastrugati noktima, ali nije se dala. Samo me par dana peckalo gdje sam se očerupao. Pokušao sam to i drugi, i treći put, a jamačno i četvrti. Na kraju sam povezao bol i neuspjeh s metodom te počeo namjerice odustajati i prije nego što bih počeo čeprkati oko te više nego rezistentne kvržice. Međutim, počeo sam razmišljati o grickalici za nokte. Odrezati komadić kože skupa s kvržicom neće boljeti i neće napraviti nikakvih posljedica, osim što će kvržica završiti kao hrana za grinje i razne bacile. Naravno da nisam odmah otišao do odgovarajuće ladice. Još sam mjesecima samo razmišljao i povremeno nalazio kako opet pokušavam otrgnuti kvržicu. Konačno, jednog dana mi se poklopilo da pomislim na kvržicu dok držim u ruci grickalicu. Odrezao sam komadić kože s iritantnom malformacijom i riješio se izvora nervoze. U istom času Svemir je prestao postojati.
Red je bio dugačak, ali ne toliko koliko sam ja bio strpljiv. Čak mi je bilo zanimljivo gledati u ljude jamačno razočarane što se sami nisu sjetili da uzmu nešto za čitanje dok tako bezveze stoje. Izmjena slovâ i nepoznatih lica učinila je protok vremena uočljivijim, jamačno zbog većih distanci između dvaju pogledavanja na sat, tako da sam se odjednom našao pred šalterom. Predavši službeniku formulare, nagnuo sam se preko da vidim što ovaj s njima radi, budući da mi je taj dio birokracije oduvijek bio misteriozan. Na lijevoj strani stola zamijetio sam nekakav prastari uređaj s nekoliko prekidača. Ispod jednog je pisalo: "Gašenje Svega". Vođen znatiželjom, a neometan dobrim odgojem, pritisnuo sam prekidač. Više nije bilo ničega.
Jednog jutra odlučio sam prošetati do obližnjeg umjetnog jezerca, budući da to nisam učinio već nekoliko tjedana. Na vlastito čuđenje, a k tomu i iznenađenje, stvarno sam se za nekoliko minuta našao kraj jezera. Krenuo sam duž obale da vidim ima li mrtvih riba ili možda kornjačâ, budući da sam jednom našao mrtvu kornjaču i propustio očistiti oklop od ostataka koji mogu istrunuti pa se sad nadam da ću opet tako nešto naći. Nije bilo ničeg zanimljivog, čak su i člankonošci štrajkali pa sam samo gledao odraz šume u vodi i povremeni prelet koje panične čaplje. U nekom času začuo sam kako mi je nešto krcnulo pod lijevom nogom. Podigavši nogu, vidio sam kako se tlo raspada u ništa, a isto je bilo i s mojom nogom. Ubrzo se sva okolina rasula, kao i ja. S nestankom temeljnih sila Svemir je spao na gomilu nepovezanih pračestica. Postojanje više nije bilo zanimljivo.
Razni smaci svijeta koje ljudi zamišljaju ili čak u njih i vjeruju uglavnom idu na vizualnu atraktivnost, što na kraju ispadne tek napuhanom lokalnom katastrofom. Opći potopi samo su preuveličane poplave kakve se zapravo zbivaju svako malo, odnoseći sa sobom obično tek promile promilâ ukupne ljudske populacije. Razni ognji s neba budu meteori ili vulkanske erupcije koje također pravu štetu naprave u krugu od najviše nekoliko desetaka kilometara. Tek tu i tamo neki vulkan uspije odaslati uokolo kakav tsunami i pobiti zbilja puno ljudi. Meteori pak već odavno ne rade štetu veću od razaranja cijelog grada, s tim da se niti to zapravo nije nikad dogodilo (zadnji veliki uletio je prije nego što je bilo gradova). A od nadolazećih baš i nema previše nade da će napraviti išta ozbiljno, pogotovo ne otkad ih se sustavno prati i prijeti atomskim bombama. Požari i potresi također su samo lokalne pojave. Dovoljno je biti samo nekoliko kilometara dalje, možda najbolje iznad, da se lijepo vidi koliko su te katastrofe ograničene i koliko je nužno biti baš tamo da bi se istu doživjelo kao opću. Naravno, iz perspektive nekoga tko jest tamo sva je ova argumentacija izlišna. Njemu pada nebo/vulkanski pepeo/stropna greda na glavu i nije ga briga što tamo negdje isto ostaje na mjestu. Njemu svijet prestaje postojati iz jednostavnog razloga: nestaje promatrač.
Zato smo jednom, nakon što već par dana nije bilo ozbiljnih problema, što nas je dovelo na rub očaja, a duboko u dosadu, spremili rezervnu kopiju Svemira i ubacili nekoliko linija za koje smo znali da će kad-tad srušiti sustav. Također smo ubacili i hrpu Pripovjedačâ tako da dobijemo što bolju ukupnu sliku raspada. Pokus je uspio koliko i nije. Svemir zbilja jest stao, ali ispalo je krajnje dosadno. Kao kad nestane struje. Nikakvih pojava koje se dadu zamijetiti, nikakvih velikih ili malih poremećaja, nikakvih predosjećaja u onih koji prate zbivanja, samo bezvezno gašenje. Otada ne gasimo Svemir. Dijelom i zato jer su nam zaprijetili otkazom, ako ikad to ponovimo.
Počeci su zato puno zanimljiviji, ali o njima mi se ne da pričati jer već neko vrijeme uglavnom koješta pokušavam dovršiti.
- Dokrajči ovi tekst.
Već sam više puta prekinuo tekst nakon takve upadice tako da je taj trik već dosta ofucan. Moram smisliti nešto drugo.
- Da ga prekineš potpuno neočekivano?
Sad to ne bi bilo neočekivano jer je najavljeno. Morao bih prvo odvesti misaoni tok nekamo daleko, a onda ga presjeći. To je opet dosta netrivijalno jer ako odlepršam mislima daleko od kraja, onda ću zaboraviti prekinuti tekst.
- Svejedno treba pokušati.
Možda bolje neki drugi put, tako da ne bude interferencije između izrečene i izvedene ideje.
- Idući put ćeš zaboraviti.
Ako sam tako nešto i mislio izvesti, sad si mi upornim predlaganjem ugasio svaku nadu da taj potez zbilja bude neočekivan. Kvaka s iznenađenjem je da publikum misli na nešto drugo. Inače će lagani rasap mislî uzrokovati to da ne budu iznenađeni. Ili se barem meni čini da nitko neće biti iznenađen pojavom ružičastog slona ako se cijelo vrijeme naglašavalo da će se pojaviti ljubičasti.
- Jesi li siguran u to?
Nisam.
- Zašto onda iznosiš mišljenje?
Da mi se ne bi previše nakupilo. Dođe slično kao sa smećem. Ako ga ne iznosiš redovito, nakupi ga se toliko da obitavalište postane neupotrebljivo za život.
Rečenica iz naslova pjesmuljka postala mi je zanimljivijom kad sam čitao Pratchettove "Wyrd Sisters". Pojavila se tamo par puta, ali kao da nije bila uklopljena u ostatak teksta. Možda je stvar u tomu da preslabo razumijem engleski, a možda samo nisam uhvatio što je pisac htio reći.
Inače, ženska koja pjeva je ona koja u spotu šuti.
Moj trenutni odgovor na pitanje je: do daljnjega, ništa.
Post je objavljen 09.10.2011. u 11:37 sati.