...in patria sua
16.10.2011., nedjelja
Istočni stočni točni očni čni.
|
Ni! A što se "čni" tiče, to bi trebalo biti tu negdje: Završivši s uvodom što mi otme godine umnog rada i još koju minutu k tomu, mogu se posvetiti pitanju popunjavanja ostatka ove poslanice sudruzima po vremetratu. Za početak popočetni, uzdržat ću se neko vrijeme od umetanja još jubićanskih umetaka, što jer bi to onda zbilja bilo previše, što jer mi se onda blog učitava brzinom kojom čitam predgovor jedne knjige (u pet mjeseci prešao sam oko četrdeset stranica (u moju obranu, tekst je zbilja bezveze i koristim ga mjesto uspavanke)) poradi čega bi ispalo da sam si sâm (ili možda sám, pitam se sad, kao i nešto prije, budući lijenim i neukim stvorom) stvorio dodatni izvor živcotresa, što mi može biti smiješno tek s dostatne distance, a za to treba nešto vremena. Izazvavši si prvi zijev, što mogu samo zbilja dosadni ljudi ili, ka(ei)o u mojem slučaju, oni koji u sebi imaju alkohola, a iza sebe radni dan i dobar dio noći, počeh ovaj odlomak, po naravi ne bitno drugačiji od prethodnog. Glavna njegova svrha je da konstantiram da moram smisliti nekakvu temu, jerbo inače neću imati o čemu pisati. Priče sam uglavnom potrošio, izim onih koje sam zaboravio ili me tjeraju da se sam sebi gadim (ili da sám sebe prezirem, ako se odlučim zamijeniti perspektivu), pseudokonceptualističke kerefeke također, a isto tako i većinu tematike u kojoj se bavim najgorim oblikom očaja - samospoznajom (otkako sam upoznao sebi najbližu osobu, ne mogu više shvatiti kako itko može o samospoznaji pričati kao o nečem lijepom; ako je nekome vlastita slika lijepa, onda taj ne živi u stvarnosti ili barem stvarnost ne živi u toj osobi). Ostavši bez suvislih tema, ostajem na tomu da ili nastavim ovako titrirati vaše živce nesmislicama, ili da vas odmah mlatnem maljem politike. Radije ću ipak zaokrenuti na prvom raskrižju, ako već ne raskružju, i otići pravo u pojmove u koje se ne razumijem. O smislu sam već negdje nekad nešto pisao, ali ne znam više koordinate pa ću sad opet, k tomu s nekakvim dodacima. Da budem krvnički, nasilno, psihopatski, zvjerski i brutalno iskren, ne bih ga smatrao stvarnim, pa čak ni osobito smislenim pojmom. Smisao je, gledano kroz prozor potleušice mojih nazadnih misli, najobičnija emocija. Ništa više od toga da osjećamo da nam je nešto jasno, da se uklapa u ono što već znamo ili da naprosto funkcionira kao takvo u našoj glavi. Nastavim li o smislu, bit će to posvema besmisleno. Rekao sam sve bitno, a laprdanje mi ide samo kad iza sebe imam gomile eksperimentalnog iskustva, ili kad jednostavno puno znam o temu, ili kad mi dođe. Onda me treba zaustavljati protupožarnim aparatom. Fling bocom po glavi i neko vrijeme sam više nego pristojan. Iza toga počnem gunđati. Što me podsjetilo na to kako sam si namislio preraditi jednu Borgesovu priču koju sam već toliko zaboravio da ću sve fulati. Da sad ne trošim vrijeme na uzaludne pokušaje oživljavanja nečega što je ne samo umrlo, već i opet završilo kao građevni materijal za nešto živo što je u međuvremenu umrlo i tako par puta, složit ću komade kako sam ih zamislio, bez osobitog truda da iole podsjećaju na original. Bilo je to u nekoj budućoj prošlosti. U jednom selu živio je mudrac koji je tražio mir i svojski se trudio da ga nađe. Nije da je to bilo doslovno traganje, ali niti cinički trik s prekidom življenja, kad dosta izvjesno postanemo mirniji no ikad (zanemarimo sad živost razlaganja; zanemarimo sad da sam nešto zaboravio). Čovjek je radio eksperimentalni stoicizam. Trenirao je svoje živce tako da ga ništa ne naživcira. Zimi je navlačio na noge tanke čarape i oblačio hlače s rupama, tako da se može ne živcirati radi ozeblina. Ljeti je spavao bez mreže za komarce i par puta završio na transfuziji. Poslije je lijepo zahvalio doktorima, ali nije se obazirao na njihove komentare da to nije lijepo prema zdravstvenom sustavu, a napose ne prema bolesnicima kojima ta krv zbilja treba. Nakon toga otišao je skupiti svu potrebnu papirologiju da pokrene privatni biznis i čekao u svakom redu, ne gurajući se i ne nudeći nikome mito. Nakon dvije godine mirno je odustao jer zapravo nije mislio pokrenuti tvrtku, već je samo želio otupiti nestrpljivost. Iza toga je krenuo skupljati plastične boce i prodavati ih kako bi razvio otpornost na penziće koji su ga, ne radi nekakvih stvarnih animoziteta, već iz čisto poslovnih razloga, počeli šikanirati. Sakupivši ogromno iskustvo na polju neživciranja, krenuo je i na zadnji korak pred postajanjem Nadčovjekom. Otišao je predavati matematiku u neku osnovnu školu. Iako se par puta ozbiljno približio tomu da sve ode u mp3, naročito onda kad su mu djeca ubila psa i zapalila bradu, mirno je završio i taj korak i došao u stanje u kojemu ga više ništa nije moglo naživcirati. Pokusa radi, kandidirao se na idućim izborima i premoćno pobijedio jer ga nitko od protukandidata nije naživcirao, dok je on njih s lakoćom izbacivao iz takta. No, odmah potom je dao ostavku i otišao nazad u svoju kolibicu da dalje može meditirati i neživcirati se. Nakon nekoliko desetljeća savršeno mirnog života zaključio je da mu je malo dosadno te je malo prošao okolnim mjestima da se razonodi. Dok je šetao, shvatio je da je i dosada nekakva prethodnica živciranju pa se pobojao da bi to mogao biti kraj njegovom miru. Zato je širom svijeta tj. u svojem i susjednih par sela objavio da traži nekoga tko će ga naživcirati, čisto da si malo digne samopouzdanje, budući da je sve to već prošao. Nakon te objave ja sam i sâm krenuo suprotiva svojoj naravi i namjesto da čujem i nastavak, lijepo otkrmio što je od noći ostalo. Moj mozak, zahvalan na tom plemenitom činu, podario mi je i treću noć zaredom zanimljive snove, s tim da se sad sjećam jedino onoga u kojem sam negdje našao ogromnu količinu nekakvih fosila i čak nešto znao o tomu što je to nekoć bilo (razlog više da mislim da je smisao emocija: ja o fosilima znam vrlo malo, a u snovima mi se čini da sve znam, premda kasnije vidim da niti u snovima ne znam ništa). A sad ipak idem dovršiti i ono što mi se nekad činilo dobrom idejom, a sad naočigled propada, kao kad pokušam u šaci zadržati nešto pijeska ili kad želim zapamtiti san iz kojeg sam se upravo probudio. Nakon nekog vremena, mudracu su počeli dolaziti nadobudni provokatori. Neki su mu se pristojno najavili da bi ga odmah potom namrtvo izvrijeđali, ali to je bila fora iz predizborne kampanje i nije mogla upaliti. Neki su ga gađali trulim voćem, a neki i svježim, što je malo više boljelo. Iza toga su neki došli s kamenjem, ali mudrac im je objasnio da će se to smatrati pokušajem ozljeđivanja i biti tretirano kao takvo pa su otišli gađati golubove i jedni druge. Neki su mu pak urlali noću pred kućom, ali ti ljudi nisu znali da je mudrac još od onih izbora nosio čepove za uši, nekad čak i za vrijeme debata, što ga je kasnije još godinama nasmijavalo jer nitko to nije primijetio. Jedna antigrađanska udruga mu je čak organizirala prosvjed, ali čepovi za uši su i tu bili nevjerojatno efikasni. Nekolicinu likova koji su mu porazbijali prozore i zapalili bicikl je nakon kraćeg nećkanja (prozori su bili blindirani (opet zbog onih izbora), a zapaliti bicikl zbilja nije trivijalno kao što je to s autom) ipak prijavio, čisto zbog pouke nekim opasnijim izgrednicima. Nakon tog prosvjeda o mudracu se počelo ozbiljnije raspravljati u medijima i uskoro se znatan dio nacije našao kako razmišlja o tomu kako da ovoga naživcira. Neke novine čak su i otvorile posebne rubrike o tomu kako se sve može nekoga naživcirati. U njima su se naizmjence javljali iskusni psihijatri i psiholozi, provjereni provokatori, a i obični građani koji su mislili da su našli trik. Neki su trik onda i pokušali, ali brzo bi se pokupili posramljeniji od izumiteljâ perpetuum mobilea. Nakon što su se potrošili svi racionalni pristupi, netko se dosjetio da bi neracionalni mogli upaliti (da, da, ideje se vrte, a nitko da primijeti) i uskoro su mudračevu kući stali opsjedati propovjednici svih vrsta i uporno mu tumačiti Istinu (barem iz vlastite perspektive). Isprva ih je slušao jednog po jednog, zatim grupicu po grupicu, ali onda je to krenulo takvom žestinom da mu je pred kućom spontano organiziran prvi Kongres mladih religija što se zapravo pokazalo spasonosnim rješenjem, jer je povremeno čak morao zvati policiju da mu razgrne gomilu kako bi mogao otići nešto pojesti ili odspavati. Za vrijeme trajanja kongresa dobar je dio propovjednikâ zaboravio na mudraca te su krenuli govoriti jedni s drugima i izmjenjivati misli. Konačan saldo bio je dvadeset mrtvih, tristo ozlijeđenih i osamsto zatvorenih, ali također i Deklaracija o slobodi mišljenja, čime će razne sekte mahati sve do drugog Kongresa, o kojem mi se sad ne da smišljati kakav je bio, osim da ga tako zovu samo rijetki disidenti, dok je za većinu to sad prvi Kongres. Nakon svršetka kongresa mudrac je neko vrijeme bio na miru, budući da su se novinari uglavnom bavili brojenjem mrtvih i komentiranjem onih s kojima se njihovi urednici ne slažu, ali onda je neki anonimni čitatelj (neki sumnjaju da je to bio mudrac sám, budući da mu je počela nedostajati medijska prisutnost) primijetio da mudračev duševni mir i dalje nije skršen pa je javnost krenula smišljati nove metode. Kako povijesnoj ironiji priliči, nakon pohoda odraslih vjerskih fanatika uslijedio je rat djecom. Nekoliko medija organiziralo je natječaj za najiritantnije dijete koji je trajao idućih nekoliko tjedana i skupio na malom prostoru najgoru deriščad cijele države. Iako je natječaj neslavno propao nakon kolektivnog samoubojstva stručnog žirija (u oproštajnom pismu stajalo je samo: "Ne želimo živjeti u svijetu u kojem žive ovakva djeca.", a zanimljivo je spomenuti i samu metodu samoubojstva: gledali su naizmjence dječji program i trač-emisije dok im mozgovi naprosto nisu zgasnuli), misija je potiho nastavljena i roditelji su stali svoj paklenski nakot dovlačiti mudracu e kako bi s jedne strane sami malo odahnuli, a s druge možda osvojili glavnu nagradu (mudrac nikad nije ništa ponudio, ali zato brojni mediji jesu). Mudračevo iskustvo u školi bilo je dostatno da većina djece već nakon desetak minuta plačući otrči van. Samo nekolicinu mladih piromana morao je osobno iznijeti. S propašću dječje ofenzive na mudračeve živce priča je počela poprimati legendarne razmjere, što će reći da je otišla s naslovnica, ali trajno se naselila u ljudskim glavama i zasjela skoro uz perpetuum mobile, ljudska prava i demokraciju. Drugim riječima, ljudi su i dalje mislili kako ga naživcirati, pokušavali ga naživcirati i neuspijevali u tomu. Mudrac je po svemu sudeći bio nepobjediv. To je stanje trajalo godinama. No, kako sam počeo novi odlomak, očito je da sam imao (uskoro će se vidjeti, prilično nesuvislu) ideju o tomu kako je ovaj ipak na kraju bijedno propao. Konkretno, jednog dana netko je primijetio da mudrac više ne odgovara na kucanje. Nakon idućih nekoliko dana isto je primijetilo još nekoliko ljudi pa je konačno dozvana i policija e kako bi se provjerilo da ovaj nije umro ili tako nešto. Kuća je bila prazna, a na radnom stolu za kojim je mudrac obično primao provokatore stajao je papirić na kojem je pisalo: "Otišao sam odmoriti živce. Ne ljutim se što ste mi razbili vrata, premda je ključ bio kod susjeda." Jedan se policajac na to zacrvenio, a susjed također, jer je potpuno zaboravio na taj ključ. Već drugi dan krenula je potraga. Neki su pretraživali poznata ljetovališta, neki su tražili preko Facebooka, neki su ispitivali mudračeve susjede. Prvih nekoliko tjedana nije bilo ničega osim lažnih dojava (duga sijeda brada, kako se ispostavilo, nije svojstvo samo jedne osobe), ali onda se pojavio prvi trag. Preciznije, hrpa tragova. Nekom je konačno palo na pamet da provjeri je li ovaj otišao pješke ili biciklom pa je slučajno našao da je bicikl doma, ali i tragove (u vrijeme nestanka bilo je lagano kišno, ali kasnije je nastupilo suho pa su tragovi ostali čitavi) koji su vodili preko polja do najbliže željezničke stanice. Javna potraga brzo se razbuktala i nije prošlo ni tjedan dana, a već se spekuliralo o deset najvjerojatnijih lokacija na kojima se mudrac skriva. Naravno, nakon još dva tjedna ispostavilo se da su sve bile pogrešne, a tragovi pripadali jednom lokalnom provalniku. Kratko nakon toga pokazalo se da rješenja teških misterija nisu tako teška kao misterije. Neki gljivar slučajno je prolazio kraj mudračeve vikendice (nije poznato zašto tamo nitko nije prije pogledao) i čuo iznutra nekakvo urlanje. Pomislivši da se u njoj skrivaju nekakvi razbojnici koji se svade nad opljačkanim blagom, pozvao je policiju tako da su stradala još jedna vrata. Nakon što su provalili u vikendicu, našli su mudraca kako nervozno hoda prostorijom i govori sâm sa sobom, dok je na malom stolu kraj zida bila gomila papirâ. Na jednom papiru, koji je stajao lagano po strani, pisalo je: Dok sam dovle došao, razvile su mi se dvije dodatne ideje za kraj. Najlakša je ona već oprobana, da jednostavno ne napišem ništa i pustim druge da sami smišljaju, ako su se već upustili u čitanje. Druge dvije su pak naprosto loše, ali to me neće spriječiti da ih napišem. Ovaj odlomak, osim kao konstantacija toga da nisam osobito puno mislio, služi i tomu da ostane prostor za vlastita rješenja prije nego se pojave neka druga. #1 Gundr. Nezadovoljnik Policajcima nikad nije bilo posve jasno što je u toj kratkoj i besmislenoj riječi toliko uzburkalo mudračevu nutrinu. On im pak nije bio u stanju objasniti. Puno kasnije, nakon višegodišnje terapije apaurinima i gledanjem srednjeafričkih sapunica (postat će popularne kratko nakon toga što su kineske dokinule prevlast kazakstanskih), mudrac će priznati da je jedne pijane večeri u onu riječ uspio sažeti svo ljudsko nezadovoljstvo te se očito nad njom preduboko zamislio. Drugi pak tvrde (Dužnost skeptika je da ne vjeruju u ono što vide i čuju, čak i kad je očita istina u pitanju.) da se mudrac zapravo nije nikad oporavio i da je pismo poslao netko drugi (Nesuvisne tvrdnje zapravo ne spadaju u skeptičke dužnosti, ali rijetki uspijevaju stati na pitanjima.). #2 Našao sam način kako vas izbaciti iz takta. Međutim, neću vam ga otkriti dok mi ne pošaljete rješenja idućih zagonetki. Pozdrav! (Osobne sam podatke šifirirao, ali to će vam biti lako riješiti.) Ostali papiri bili su išarani brojkama, slovima, grafičkim prikazima koji su vjerojatno imali smisla samo u mudračevoj glavi. Bio je i jedan papir na kojemu su bile brojke od jedan do tisuću. Oko polovice bilo je prekriženo. Taj anonimni podlac iskoristio je najobičniju grubu silu i surovu stvarnost iza poslovice "Od viška glava ne boli." |
