...in patria sua
31.07.2011., nedjelja
Izmaknuo mi se mjesec pod nogama.
|
Ni kriv ni dužan, za par sati bit ću u kolovozu, skupa s ostatkom svijeta podložnog datumima. Inače, prošlo je već nekoliko godina otkad sam zadnji put napisao nešto zbilja kratko. Nadam se da neću isto primijetiti i za par tjedana jer onda to više neće biti istina. |
24.07.2011., nedjelja
Kurdi žive u Kurdistanu, a mačkurde u Mačkurdistanu
|
Kao što se iz naslova dade naslutiti, ako već ne s velikom sigurnošću zaključiti, namjerio sam popisati sve svoje grijehe što ih počinih nad knjigama. Razloga tomu ukupno su dva: ima ih; nema ih puno. Da ih nema, onda bi mi priča bila suviše minimalistička, a da ih je puno, vjerojatno bih radije mudro šutio. Moje druženje s knjigama počinje u mraku faze života u kojoj se pamćenje još nije dovoljno razvilo da bi mi ostalo išta osim par jačih impresija. Živeći u kući u kojoj se tiskovine svih vrsti nakupljaju umjesto da se bacaju, brzo sam uz standardne igračke otkrio i one nestandardne. Gomile starih i manje starih časopisa, stare školske knjige, par priručnika za automehaniku i koješta drugo jednostavno su pozivali na eksperimente iz fizike. Ne znam koliko sam knjiga i časopisa uništio, ono što je ostalo je ono što je prošlo bolje. Vjerojatno sam u prvoj fazi jednostavno derao stranice, a kasnije ih i čupao. Radi toga imam dosta koječega čemu fale korice ili cijele polovice. Knjige su uglavnom ono što sam trgao na velike komade, premda ih nalazim i poprijeko poderanih listova, dok su časopisi (najviše Politikin Zabavnik) prolazili daleko gore. Od spomenutog je ostalo možda tek primjerak-dva koji su potpuno očuvani, a slična sudba zadesila je i Modre laste, s tim da je njihov papir bio nešto jači i onda podesniji za čupanje negoli za deranje. U nekom času, kad sam već razvio perspektivu s koje gledam i danas (Zakaj ste tomu malomu štetočinjaku dali da draplje knjige!?), morao sam dosta toga pobacati jer se nije ni približno dalo skrpiti u prvobitne svoje oblike. Ostatak čami u raznim ormarima kao svjedok jednog za knjige i časopise strašnog vremena. U nekom času sam se opismenio i otkrio da uništavanje nije jedina zamisliva zabava s knjigama. Dobio sam i nešto bratova, ali oni su spomenuti samo kao mali razbojnici koji su s tiskovinama radili isto što i ja, samo koju godinu kasnije. Međutim, sve je to i dalje bilo u onom na početku spomenutom mraku (prije pete godine) tako da sam, uz nova otkrića, čitanje i šaranje, i dalje trgao sve u sedamnaest. Srećom sam otkrio da su novine zabavnije za "čitanje" pa sam postupno s već teško iscrpljenih knjiga prešao na stalno nadolazeće novine (to je vjerojatno jedan od razloga zašto novina iz ranih devedesetih praktički nemamo). Iz pismene faze, pored standardnih poderotina, po knjigama mogu naći i različitih slova, uglavnom grozno izgledajućih (kako mi se čini, takva danas pišu osmogodišnjaci, ako ne i starija djeca). Zanimljivo je da ta slova pate od svih onih osebina koje ćete naći u karikaturama prethistorijskih napisotina. K, R, S i možda još koje slovo bez ravnine simetrije ponekad budu zamijenjena svojim zrcalnosimetričnim slikama, a E pored toga redovito ima vodoravnih crta viška. Brojenje je vještina koju sam očito naučio tek iza slova. Poseban osvrt zaslužuju slikovnice kojih sam navodno dobivao gomile. Navodno jer se sjećam tek dvije. Jedna postoji i danas i uopće ne znam odakle se bila stvorila kad sam ju prije koju godinu našao. Čak nisam siguran da je ona stvarno postojala ovdje i prije dva desetljeća. Druga je neka verzija Trnoružice čiji je jedan komad doživio možda i do moje desete godine. Bila je to lijepa slikovnica s tako razrezanim listovima da su se otvaranjem pojedini likovi razmicali i ostavljali lagano trodimenzijski dojam. Nje danas više nema, kao i vjerojatno gomile takvih knjižica. Očito sam bio posebno efikasan u uništavanju onoga što mi se posebno često davalo u ruke. Sa slikovnicama zaključujem destruktivnu fazu. Zlehuda sudba me potjerala u školu gdje sam ubrzo spoznao da ljudi ima daleko previše za moj ukus, kao i da s njima nemam što raditi. Poradi toga sam iduće desetljeće vjerojatno više informacija dobio pismenim nego usmenim putem. Tek me je na faksu nekakva grupica ljudi uspjela dovoljno pripitomiti da se ne zgrbim u obrambeni položaj čim vidim ljude, ali to spada u neku drugu priču. Dobra stvar je da tijekom školovanja više nisam uništavao knjige, loša je da sam se prometnuo u skupljača. Povremeno kukajući radi prethodnog uništavanja, pokušavao sam spremiti i sačuvati sve što se pojavilo u kući. Krajnja posljedica toga je da danas po raznim mjestima u kući držim barem kubni metar papirnate građe, možda i dva. Dok sam još bio novopečeni čitač, razvio sam nešto što bih mogao nazvati čitačkim refleksom. Ako vidim nekakva slova, vjerojatno ću ih pročitati, neovisno o tomu razumijem li ih ili ne. Jedna daleka posljedica toga je da se, osim kod najzanimljivije literature, moram vraćati redak, odlomak ili stranicu jer sam jednostavno proletio kroz slova s mozgom u leru. Ponekad pak proletim kroz cijeli tekst, a da ne razumijem skoro ništa. Čini mi se da to neki nazivaju mehaničkim čitanjem. U to upadnem svaki put kad tekst nije dovoljno zanimljiv, a iz nekog ga razloga želim ili moram pročitati. Npr. kad nešto treba naučiti ili kad se upustim u čitanje neke knjige za koju se ispostavi da je neprobavljiva. Naime, vrlo nerado odustajem od čitanja. Koliko god knjiga bila loša ili naporna, pokušat ću nekako doći do kraja. Tako sam, mlad i naivan, jednom pročitao tri Araličina romana, a i Joyceovog Uliksa (za one koji se s tim nisu zakačili, knjiga završava šezdesetstraničnim monologom Molly Bloom bez ijednog znaka interpunkcije, osim možda točke na kraju i jedne na polovici). Ipak, tu i tamo sam neku knjigu vratio nazad nepročitanu. Trenutno se sjećam tri takva slučaja. Prvi je nekakav jugoprijevod Nostradamusovih centurija skupa s modernim komentarima. Stihovi su bili bezvezni, a komentari bedasti pa sam odustao nakon par stranica. Drugi put sam odustao od knjige jer sam shvatio da sam ju već pročitao. Bilo je to u vrijeme kad sam čitao isključivo Agathu Christie (Jagica Kristić) pa sam se nakon tridesetak knjiga počeo gubiti među naslovima. Treće odustajanje od knjige bilo je koju godinu iza drugog slučaja. Kako tu i tamo uzmem u ruke nešto što me samo po sebi ne zanima, ali "možda bude zanimljivo", tako sam jednom uzeo Nazorovog "Miceka, Muceka i Dedeka". Nisam izdržao ni prvu stranicu. Knjiga očito nije zamišljena da ju čitaju ljudi s dvoznamenkastim brojem godina. Postoji i jedan poluslučaj, jer sam prije par godina počeo čitati Bibliju (u namjeri da polako prođem kroz čitav stari vijek; htio sam početi s Gilgamešom, ali ga nisam našao), a onda prestao jer je ljeto prošlo, a ja nisam izašao iz Knjige brojeva. No, taj prekid smatram samo povelikom pauzom. Trenutni plan je, ako budem i iza faksa što radio po Zagrebu, da čitam Bibliju u tramvaju i pratim reakcije suputnikâ. Prije nekoliko dana sam se na trenutak vratio najranijoj svojoj fazi interakcije s knjigama. Ima već par godina da sustavno (što će reći da postoje nekakvi krajnji ciljevi poput kompletiranja nekih biblioteka) nakupljam knjige pa mi se doma nađe svega i svačega, kako žanrom, tako i fizičkim stanjem tiskovine. Pored lijepo očuvanih knjiga, doma dovlačim i one poderane, osakaćene, pohabane, polutrule, a prije dva tjedna sam dovukao par komada s lijepo razvijenim plijesnima, očito jer ih je vlasnik držao na mokrom. Tjedan poslije, naletio sam na bitno zdraviju verziju jedne od pljesnjivih pa sam raspadnuti (nije se dalo ni listati) primjerak bacio u peć. Time sam se, iako iz posve drugačijih pobuda, pridružio raznim hordama natražnjaka koji pale knjige. Usput budi rečeno, naša riječ pehar je germanizam, a original je Becher, vjerojatno srodnik engleskoj riječi beaker. Znam da to nema nikakve veze s ovim tekstom, ali nekako mi se čini da bi bezveze bilo imati samo dva nepovezana komada. Ovako sve skupa već dobiva nekakav besmisao. - Općenito govoreći, pojedinačni slučajevi ne dolaze u obzir. - Kao što u konkretnom slučaju ne bi trebalo govoriti općenito. Nadam se da nisam jedini koji iz ovog može izvesti sliku kutije s puno čudnih malih predmeta. - Iako nisu srodni, dragulji i drangulije slično zvuče. Jesi li siguran da nisu srodni? - Nisam. |
16.07.2011., subota
Govoreće glave, ali ne u teglicama.
|
Bit će dobro i ako bude skroz malo teksta. - Znači opet jubito? Aha. Nedavno sam zaključio da začuđujuće velik broj pjesama (više od jedne) koje mi se učiniše vrijednima slušanja izvodi jedna te ista grupa.. Tekst nema previše smisla, ali naslov zato precizno i točno opisuje život. A ni spot im nije za baciti. Niti ova nema previše smisla, a ni naslov nije više tako točan i precizan. Barem spot izgleda zabavno. Neku naročito količinu smisla ne vidim ni ovdje, naslovu se neću previše priklanjati, a spota nema. Sad se već vidi neka zajednička osobina pjesama štono ih izvode Govoreće glave. Jamačno bi se moglo naći načina da se iza riječi koje se iz ovih zapisa čuju nađe i nekakvo jasno značenje, ali to po svojoj prilici pripada stilskoj analizi za koju sam još u osnovnoj školi naučio da se dade svesti na čistu mehaniku i čisti ekskrement. Poradi toga ću se radije držati toga da mi ovi pjesmuljci naprosto zvuče dobro. - Ne možeš tu stati. Zašto ne? - Ostanak na pukoj ugodi znači odustajanje od mišljenja i svođenje sebe na životinju. Ali ja jesam životinja. - To nije tvoj potpun opis. Zašto ne? - Nije. Čisto biološkim terminima nećeš objasniti čak ni sklonost nekim zvukovima. Ima već stoljeće da se izvode kojekakvi eksperimenti u kojima se nalazi da i druge životinje više vole neku muziku, a neku drugu manje. Ponegdje je to čak dotle doguralo, da su ljudi kravama puštali klasiku da bi dale više mlijeka. - To ne znači nužno da im je bilo ugodno, a ne znači čak ni da je nekakvog efekta bilo. Nisi proučio dovoljno literature da bi mogao sigurno išta tvrditi. Priča je krenula od ljudi koji tu nisu imali interesa, nešto zacijelo jesu našli. - Logika ne vodi uvijek onamo kamo vode dobro izvedeni eksperimenti. - Skrenuo je s tvrdnje da nije posve jednak životinjama. Ako malo promijenite tezu i reknete da jesam životinja, samo malko specifična, onda ću vas pustiti na miru. - Pokušavaš me navući da krenem braniti neodrživo. Ljudi su po svim karakteristikama životinje, ali imaju neke osebine kojih je u ostalom svijetu teško naći. Koje to? - Misle. I druge živine misle, samo manje i sporije. - Možemo li to onda nazvati mislima? U tom je slučaju legitimno zapitati se i jesu li ljudi koji baš nisu obdareni mišlju uopće ljudi. - Opet tjeraš u devetom smjeru. Kamo ti hoćeš potjerati raspru? Raspru što dalje od sebe, kako bih mogao u miru otići na ručak. Sve mi se više čini da je moja tvrdnja da mi se mozak na početku sedmog mjeseca gasi bila puno više istinita negoli iskrena. |
09.07.2011., subota
Prastara Zaratustrina tastatura i kiklopov dvogled
|
Ne mislim čak ni pokušati da napišem nešto što bi s naslovom imalo neke veze, makar se ne bih puno začudio kad bi na kraju tako nešto ispalo. Jasno, sad kad mi je palo na pamet da bi do veze naslova i teksta moglo doći i slučajno, slučaj kao takav otpada dok ga ne zaboravim, a to neću dok ne počnem misliti o nečemu četrnaestom. Generalni plan mi je bio nabaciti hrpicu posvema različitih stvari, tako da vidim što koga zaokuplja. Naravno, sad kad sam to spomenuo, i taj eksperiment propada jer ljudi ne mogu namjerno biti iskreni, već se pokušavaju tako ponašati, kako misle da drugi misle da se oni trebaju ponašati pa da tim drugima djeluju iskreno, što onda uključuje misaoni kompleks zvan "što ja mislim da oni misle o meni". Konačan ishod obično bude prenemaganje, a u rjeđim slučajevima treba koristiti riječi kojih nema u čednijim rječnicima. Za početak sam namislio staviti nešto što mi se u glavi pojavilo u ono nevino doba dok su još ovdašnji ljudi pamtili rečenice iz španjolskog i portugalskog jezika, kao i detalje raznih života koji se nisu nikad dogodili. U međuvremenu je ta manija splasnula, ali samo zato da bi se pokazalo da dobro osmišljena reklamna kampanja u par tjedana može izvesti ono što nisu uspjela stoljeća vojnih pohoda. Sapuničari Od jutra do mraka tone seljaka sapunice razne gledaju. Mjesto da rade, kopaju, sade, oni se smesti ne daju pa pamte imena izmišljenih žena dok nove i nove se redaju. Posramljen (nikako ne nezadovoljan, samo što nitko sa mnom ne dijeli oduševljenje za rimovane idiotarije) nekim vlastitim pojetskim domašajima, koji nikako da iskrile iznad pretpubertetske faze, dosta vremena potrošim na to da zaboravim ono što mi u momentima kad želja za pisanjem rimovanih besmislica podmetne nogu samokontroli (tako joj i treba, kad je bahata i ne gleda kud hoda) pa napravi kraval dok ova ne dođe k sebi, dođe u glavu ili čak na papir. Naravno, nije mi nikad na pamet palo da počnem pojeziju i čitati. Liriku podnosim otprilike koliko i soju ili špek-fileke i mogu probaviti jedino pisce koji nisu ozbiljni i ne prave se neozbiljnima (zasad se to svodi na Pedraga Raosa, što se pojezije tiče). U času kad nešto pojmim kao ozbiljno, želudac mi se okrene i prisili me da povratim sva slova koja sam dotad pozobao. Zato ozbiljne knjige ne uzimam u ruke, osim kad treniram izdržljivost, ili ako su popularnoznanstvene. S tako poremećenim sustavom vrijednosti nužno je razviti adaptivne mehanizme za preživljavanje. Jedan takav je potpuno nerazumijevanje teksta. Problem s nerazumijevanjem je to što onda zbilja nema smisla čitati. Možda bi tek moglo proći kao sredstvo za maltretiranje ljudi. S druge strane, nerazumijevanje je superkorisno kad se pojavi neka vrst muzike. Ako ne zvuči previše loše, uopće se ne moram nervirati oko teksta. Finski jezik ima tu prednost da znam svega desetak riječi tako da nema rizika da će me kakva pjesma zgranuti svojom besmislenošću, vulgarnošću (istina, Finci su tu dosta bijedni i uglavnom samo govore perkele, što je zapravo Perunovo ime srozano na psovku, što je pak nedjelo kršćanskih misionara od prije milenija) ili porukama s kojima se do te mjere ne mogu složiti da ću ugasiti pjesmu, a autora zvati Pederkovićem. Kad likovi jako tule i mumljaju, počnem čak misliti da tu riječî niti nema, slično kao u jodlanju, gandženju ili trajnaninenikanju. Takav pristup lišava čovjeka misaonog truda da skrpi nekakav tekst. Međutim, kad ljudi nekakav trud i ulože u ono što misle pjevati, često ispadne da bi bilo bolje da su samo ostali arlaukati uz svoje muzikamente. Slično kao i ostatak živog svijeta, ljudi imaju vrlo jednostavne preokupacije: hraniti se i množiti se. Slično kao i ostatak život svijeta, ljudi će svoju poeziju često svesti baš na to. Nema smisla da tu tvrdnju krijepim primjerom. Ona je poznata, selbstverständlich i obvious k tomu. A primjeri su strašni i uništili bi mi probavu na barem tjedan dana. Nerazumijevanje također pali i kod komunikacije s ljudima, ali u zadnje vrijeme mi se sve više čini da nije baš posve pristojno nakon desetak minuta zamoliti sugovornika da ponovi i objasni što je govorio. S druge strane, sustavno kimanje glavom uz moto "lako ćemo" nije naročito plodonosno. Razmatram opciju prekidanja pitanjima već nakon pet minuta. Drugi trik za podnošenje ozbiljnosti u svijetu oko sebe je pravljenje neozbiljnosti. - Sad bi bilo dosta. Da melješ gluposti, nije ništa novo. Ali strašno je kad se kreneš praviti pametan. Samo ilustriram kako se meni čini kad netko sebe doživljava dovoljno ozbiljno da misli da može mudrovati. - Kako se meni čini, cijeli blog si tomu posvetio. Možda ne baš cijeli. Jedno vrijeme sam stavljao rebuse. - Gledaj, obično upadam kad se pojavi nekakav potencijal za nutarnju raspru. Ovo je rijedak slučaj da se pojavljujem zato jer nema nikakvog potencijala. U ovom postu si nadrobio toliko ničega da si ga moraš poslije otisnuti i okačiti na neki zid, i to tako da tekst bude prema zidu. Čudan koncept. - Kad se budeš osjetio krajnje jadnim, lišenim svake inspiracije i praznim od svake misli, moći ćeš okrenuti list i pogledati kako izgleda apsolutno dno, kad se spustiš toliko nisko da više ne kužiš da ništa ne kužiš, kad si samo korak od ljudi koji pišu za Narodne novine. Ne znači li to da onda moje apsolutno dno nije apsolutno dno? - Malo bahatosti moramo zadržati. Bez nje pljuske gube razbuđujuće djelovanje. Dok sam još barem malo odstranjen iz dna, evo nečeg što isto uglavnom ne kužim, ne razumijem, ne kontam, a nije mi baš niti jasno o čemu je: Vrtijelo mi se neki dan u glavi malo prije i malo poslije buđenja, s tim da sam zaboravio kontekst. Čini mi se da nije imao veze s pjesmom. |
