Ne mislim čak ni pokušati da napišem nešto što bi s naslovom imalo neke veze, makar se ne bih puno začudio kad bi na kraju tako nešto ispalo. Jasno, sad kad mi je palo na pamet da bi do veze naslova i teksta moglo doći i slučajno, slučaj kao takav otpada dok ga ne zaboravim, a to neću dok ne počnem misliti o nečemu četrnaestom. Generalni plan mi je bio nabaciti hrpicu posvema različitih stvari, tako da vidim što koga zaokuplja. Naravno, sad kad sam to spomenuo, i taj eksperiment propada jer ljudi ne mogu namjerno biti iskreni, već se pokušavaju tako ponašati, kako misle da drugi misle da se oni trebaju ponašati pa da tim drugima djeluju iskreno, što onda uključuje misaoni kompleks zvan "što ja mislim da oni misle o meni". Konačan ishod obično bude prenemaganje, a u rjeđim slučajevima treba koristiti riječi kojih nema u čednijim rječnicima.
Za početak sam namislio staviti nešto što mi se u glavi pojavilo u ono nevino doba dok su još ovdašnji ljudi pamtili rečenice iz španjolskog i portugalskog jezika, kao i detalje raznih života koji se nisu nikad dogodili. U međuvremenu je ta manija splasnula, ali samo zato da bi se pokazalo da dobro osmišljena reklamna kampanja u par tjedana može izvesti ono što nisu uspjela stoljeća vojnih pohoda.
Sapuničari
Od jutra do mraka
tone seljaka
sapunice razne gledaju.
Mjesto da rade,
kopaju, sade,
oni se smesti ne daju
pa pamte imena
izmišljenih žena
dok nove i nove se redaju.
Posramljen (nikako ne nezadovoljan, samo što nitko sa mnom ne dijeli oduševljenje za rimovane idiotarije) nekim vlastitim pojetskim domašajima, koji nikako da iskrile iznad pretpubertetske faze, dosta vremena potrošim na to da zaboravim ono što mi u momentima kad želja za pisanjem rimovanih besmislica podmetne nogu samokontroli (tako joj i treba, kad je bahata i ne gleda kud hoda) pa napravi kraval dok ova ne dođe k sebi, dođe u glavu ili čak na papir. Naravno, nije mi nikad na pamet palo da počnem pojeziju i čitati. Liriku podnosim otprilike koliko i soju ili špek-fileke i mogu probaviti jedino pisce koji nisu ozbiljni i ne prave se neozbiljnima (zasad se to svodi na Pedraga Raosa, što se pojezije tiče). U času kad nešto pojmim kao ozbiljno, želudac mi se okrene i prisili me da povratim sva slova koja sam dotad pozobao. Zato ozbiljne knjige ne uzimam u ruke, osim kad treniram izdržljivost, ili ako su popularnoznanstvene.
S tako poremećenim sustavom vrijednosti nužno je razviti adaptivne mehanizme za preživljavanje. Jedan takav je potpuno nerazumijevanje teksta. Problem s nerazumijevanjem je to što onda zbilja nema smisla čitati. Možda bi tek moglo proći kao sredstvo za maltretiranje ljudi. S druge strane, nerazumijevanje je superkorisno kad se pojavi neka vrst muzike. Ako ne zvuči previše loše, uopće se ne moram nervirati oko teksta.
Finski jezik ima tu prednost da znam svega desetak riječi tako da nema rizika da će me kakva pjesma zgranuti svojom besmislenošću, vulgarnošću (istina, Finci su tu dosta bijedni i uglavnom samo govore perkele, što je zapravo Perunovo ime srozano na psovku, što je pak nedjelo kršćanskih misionara od prije milenija) ili porukama s kojima se do te mjere ne mogu složiti da ću ugasiti pjesmu, a autora zvati Pederkovićem.
Kad likovi jako tule i mumljaju, počnem čak misliti da tu riječî niti nema, slično kao u jodlanju, gandženju ili trajnaninenikanju. Takav pristup lišava čovjeka misaonog truda da skrpi nekakav tekst. Međutim, kad ljudi nekakav trud i ulože u ono što misle pjevati, često ispadne da bi bilo bolje da su samo ostali arlaukati uz svoje muzikamente. Slično kao i ostatak živog svijeta, ljudi imaju vrlo jednostavne preokupacije: hraniti se i množiti se. Slično kao i ostatak život svijeta, ljudi će svoju poeziju često svesti baš na to.
Nema smisla da tu tvrdnju krijepim primjerom. Ona je poznata, selbstverständlich i obvious k tomu. A primjeri su strašni i uništili bi mi probavu na barem tjedan dana.
Nerazumijevanje također pali i kod komunikacije s ljudima, ali u zadnje vrijeme mi se sve više čini da nije baš posve pristojno nakon desetak minuta zamoliti sugovornika da ponovi i objasni što je govorio. S druge strane, sustavno kimanje glavom uz moto "lako ćemo" nije naročito plodonosno. Razmatram opciju prekidanja pitanjima već nakon pet minuta.
Drugi trik za podnošenje ozbiljnosti u svijetu oko sebe je pravljenje neozbiljnosti.
- Sad bi bilo dosta. Da melješ gluposti, nije ništa novo. Ali strašno je kad se kreneš praviti pametan.
Samo ilustriram kako se meni čini kad netko sebe doživljava dovoljno ozbiljno da misli da može mudrovati.
- Kako se meni čini, cijeli blog si tomu posvetio.
Možda ne baš cijeli. Jedno vrijeme sam stavljao rebuse.
- Gledaj, obično upadam kad se pojavi nekakav potencijal za nutarnju raspru. Ovo je rijedak slučaj da se pojavljujem zato jer nema nikakvog potencijala. U ovom postu si nadrobio toliko ničega da si ga moraš poslije otisnuti i okačiti na neki zid, i to tako da tekst bude prema zidu.
Čudan koncept.
- Kad se budeš osjetio krajnje jadnim, lišenim svake inspiracije i praznim od svake misli, moći ćeš okrenuti list i pogledati kako izgleda apsolutno dno, kad se spustiš toliko nisko da više ne kužiš da ništa ne kužiš, kad si samo korak od ljudi koji pišu za Narodne novine.
Ne znači li to da onda moje apsolutno dno nije apsolutno dno?
- Malo bahatosti moramo zadržati. Bez nje pljuske gube razbuđujuće djelovanje.
Dok sam još barem malo odstranjen iz dna, evo nečeg što isto uglavnom ne kužim, ne razumijem, ne kontam, a nije mi baš niti jasno o čemu je:
Vrtijelo mi se neki dan u glavi malo prije i malo poslije buđenja, s tim da sam zaboravio kontekst. Čini mi se da nije imao veze s pjesmom.
Post je objavljen 09.07.2011. u 12:28 sati.