Kao što se iz naslova dade naslutiti, ako već ne s velikom sigurnošću zaključiti, namjerio sam popisati sve svoje grijehe što ih počinih nad knjigama. Razloga tomu ukupno su dva: ima ih; nema ih puno. Da ih nema, onda bi mi priča bila suviše minimalistička, a da ih je puno, vjerojatno bih radije mudro šutio.
Moje druženje s knjigama počinje u mraku faze života u kojoj se pamćenje još nije dovoljno razvilo da bi mi ostalo išta osim par jačih impresija. Živeći u kući u kojoj se tiskovine svih vrsti nakupljaju umjesto da se bacaju, brzo sam uz standardne igračke otkrio i one nestandardne. Gomile starih i manje starih časopisa, stare školske knjige, par priručnika za automehaniku i koješta drugo jednostavno su pozivali na eksperimente iz fizike. Ne znam koliko sam knjiga i časopisa uništio, ono što je ostalo je ono što je prošlo bolje. Vjerojatno sam u prvoj fazi jednostavno derao stranice, a kasnije ih i čupao. Radi toga imam dosta koječega čemu fale korice ili cijele polovice. Knjige su uglavnom ono što sam trgao na velike komade, premda ih nalazim i poprijeko poderanih listova, dok su časopisi (najviše Politikin Zabavnik) prolazili daleko gore. Od spomenutog je ostalo možda tek primjerak-dva koji su potpuno očuvani, a slična sudba zadesila je i Modre laste, s tim da je njihov papir bio nešto jači i onda podesniji za čupanje negoli za deranje. U nekom času, kad sam već razvio perspektivu s koje gledam i danas (Zakaj ste tomu malomu štetočinjaku dali da draplje knjige!?), morao sam dosta toga pobacati jer se nije ni približno dalo skrpiti u prvobitne svoje oblike. Ostatak čami u raznim ormarima kao svjedok jednog za knjige i časopise strašnog vremena.
U nekom času sam se opismenio i otkrio da uništavanje nije jedina zamisliva zabava s knjigama. Dobio sam i nešto bratova, ali oni su spomenuti samo kao mali razbojnici koji su s tiskovinama radili isto što i ja, samo koju godinu kasnije. Međutim, sve je to i dalje bilo u onom na početku spomenutom mraku (prije pete godine) tako da sam, uz nova otkrića, čitanje i šaranje, i dalje trgao sve u sedamnaest. Srećom sam otkrio da su novine zabavnije za "čitanje" pa sam postupno s već teško iscrpljenih knjiga prešao na stalno nadolazeće novine (to je vjerojatno jedan od razloga zašto novina iz ranih devedesetih praktički nemamo). Iz pismene faze, pored standardnih poderotina, po knjigama mogu naći i različitih slova, uglavnom grozno izgledajućih (kako mi se čini, takva danas pišu osmogodišnjaci, ako ne i starija djeca). Zanimljivo je da ta slova pate od svih onih osebina koje ćete naći u karikaturama prethistorijskih napisotina. K, R, S i možda još koje slovo bez ravnine simetrije ponekad budu zamijenjena svojim zrcalnosimetričnim slikama, a E pored toga redovito ima vodoravnih crta viška. Brojenje je vještina koju sam očito naučio tek iza slova.
Poseban osvrt zaslužuju slikovnice kojih sam navodno dobivao gomile. Navodno jer se sjećam tek dvije. Jedna postoji i danas i uopće ne znam odakle se bila stvorila kad sam ju prije koju godinu našao. Čak nisam siguran da je ona stvarno postojala ovdje i prije dva desetljeća. Druga je neka verzija Trnoružice čiji je jedan komad doživio možda i do moje desete godine. Bila je to lijepa slikovnica s tako razrezanim listovima da su se otvaranjem pojedini likovi razmicali i ostavljali lagano trodimenzijski dojam. Nje danas više nema, kao i vjerojatno gomile takvih knjižica. Očito sam bio posebno efikasan u uništavanju onoga što mi se posebno često davalo u ruke.
Sa slikovnicama zaključujem destruktivnu fazu. Zlehuda sudba me potjerala u školu gdje sam ubrzo spoznao da ljudi ima daleko previše za moj ukus, kao i da s njima nemam što raditi. Poradi toga sam iduće desetljeće vjerojatno više informacija dobio pismenim nego usmenim putem. Tek me je na faksu nekakva grupica ljudi uspjela dovoljno pripitomiti da se ne zgrbim u obrambeni položaj čim vidim ljude, ali to spada u neku drugu priču. Dobra stvar je da tijekom školovanja više nisam uništavao knjige, loša je da sam se prometnuo u skupljača. Povremeno kukajući radi prethodnog uništavanja, pokušavao sam spremiti i sačuvati sve što se pojavilo u kući. Krajnja posljedica toga je da danas po raznim mjestima u kući držim barem kubni metar papirnate građe, možda i dva.
Dok sam još bio novopečeni čitač, razvio sam nešto što bih mogao nazvati čitačkim refleksom. Ako vidim nekakva slova, vjerojatno ću ih pročitati, neovisno o tomu razumijem li ih ili ne. Jedna daleka posljedica toga je da se, osim kod najzanimljivije literature, moram vraćati redak, odlomak ili stranicu jer sam jednostavno proletio kroz slova s mozgom u leru. Ponekad pak proletim kroz cijeli tekst, a da ne razumijem skoro ništa. Čini mi se da to neki nazivaju mehaničkim čitanjem. U to upadnem svaki put kad tekst nije dovoljno zanimljiv, a iz nekog ga razloga želim ili moram pročitati. Npr. kad nešto treba naučiti ili kad se upustim u čitanje neke knjige za koju se ispostavi da je neprobavljiva. Naime, vrlo nerado odustajem od čitanja. Koliko god knjiga bila loša ili naporna, pokušat ću nekako doći do kraja. Tako sam, mlad i naivan, jednom pročitao tri Araličina romana, a i Joyceovog Uliksa (za one koji se s tim nisu zakačili, knjiga završava šezdesetstraničnim monologom Molly Bloom bez ijednog znaka interpunkcije, osim možda točke na kraju i jedne na polovici). Ipak, tu i tamo sam neku knjigu vratio nazad nepročitanu. Trenutno se sjećam tri takva slučaja. Prvi je nekakav jugoprijevod Nostradamusovih centurija skupa s modernim komentarima. Stihovi su bili bezvezni, a komentari bedasti pa sam odustao nakon par stranica. Drugi put sam odustao od knjige jer sam shvatio da sam ju već pročitao. Bilo je to u vrijeme kad sam čitao isključivo Agathu Christie (Jagica Kristić) pa sam se nakon tridesetak knjiga počeo gubiti među naslovima. Treće odustajanje od knjige bilo je koju godinu iza drugog slučaja. Kako tu i tamo uzmem u ruke nešto što me samo po sebi ne zanima, ali "možda bude zanimljivo", tako sam jednom uzeo Nazorovog "Miceka, Muceka i Dedeka". Nisam izdržao ni prvu stranicu. Knjiga očito nije zamišljena da ju čitaju ljudi s dvoznamenkastim brojem godina. Postoji i jedan poluslučaj, jer sam prije par godina počeo čitati Bibliju (u namjeri da polako prođem kroz čitav stari vijek; htio sam početi s Gilgamešom, ali ga nisam našao), a onda prestao jer je ljeto prošlo, a ja nisam izašao iz Knjige brojeva. No, taj prekid smatram samo povelikom pauzom. Trenutni plan je, ako budem i iza faksa što radio po Zagrebu, da čitam Bibliju u tramvaju i pratim reakcije suputnikâ.
Prije nekoliko dana sam se na trenutak vratio najranijoj svojoj fazi interakcije s knjigama. Ima već par godina da sustavno (što će reći da postoje nekakvi krajnji ciljevi poput kompletiranja nekih biblioteka) nakupljam knjige pa mi se doma nađe svega i svačega, kako žanrom, tako i fizičkim stanjem tiskovine. Pored lijepo očuvanih knjiga, doma dovlačim i one poderane, osakaćene, pohabane, polutrule, a prije dva tjedna sam dovukao par komada s lijepo razvijenim plijesnima, očito jer ih je vlasnik držao na mokrom. Tjedan poslije, naletio sam na bitno zdraviju verziju jedne od pljesnjivih pa sam raspadnuti (nije se dalo ni listati) primjerak bacio u peć. Time sam se, iako iz posve drugačijih pobuda, pridružio raznim hordama natražnjaka koji pale knjige.
Usput budi rečeno, naša riječ pehar je germanizam, a original je Becher, vjerojatno srodnik engleskoj riječi beaker. Znam da to nema nikakve veze s ovim tekstom, ali nekako mi se čini da bi bezveze bilo imati samo dva nepovezana komada. Ovako sve skupa već dobiva nekakav besmisao.
- Općenito govoreći, pojedinačni slučajevi ne dolaze u obzir.
- Kao što u konkretnom slučaju ne bi trebalo govoriti općenito.
Nadam se da nisam jedini koji iz ovog može izvesti sliku kutije s puno čudnih malih predmeta.
- Iako nisu srodni, dragulji i drangulije slično zvuče.
Jesi li siguran da nisu srodni?
- Nisam.
Post je objavljen 24.07.2011. u 10:38 sati.