...in patria sua
23.06.2011., četvrtak
Protiv primitivnih predodžbi propasti psvijeta
|
Ako netko zna sinonim svijetu, a da počinje s p, neka me prosvijetli, s tim da bih molio da se ne koristi ništa jače od bliskog UV spektra. I oktarinu jedva da vidim, a ostalo samo osjetim godinama kasnije kao brzorastuće nedefinirano tkivo. - Prostor? Predaleko. - Palatalizacija? Provokacija. - Postojanje? Puno prihvatljivije, premda prilično pogrešno. - Predaja. Pošteno. Ključne riječi su mi one "as we know it". Mislio sam nešto puno mudrovati, ali dok sam konačno domudrio dovle, dokotrljala su se dva sata, i jedan i drugi oni u koje se valja zaleći pa blaženo krmeći dokrmiti do jutra, a onda se otkrmeljiti u novi dan, koji tehnički već jest, premda će to tek rijetki priznati, ponajvćema stoga što pošten svijet sad ćori, mjesto da bloguje. Tako da ću se vjerojatno samo gubiti među nedotipkanim idejama i trenutnoj svojoj frustraciji koja mi na momente čak bude zabavna. Naime, jučer popodne u vidno polje mi je zašla jedna naporna gošća, crna točka. - Ja nisam točka i nisam crna. Iz moje perspektive jesi. - Izoštri malo taj vid. Drage volje ako mi se makneš s mrežnice. - Neću se maknuti. Kažeš da nećeš, a više te ne vidim. - Evo me opet. Bilo mi je sasvim lijepo i bez tebe. Možemo opet probati? - Potresaj ti oko koliko te volja. Ja ne idem nikud. A da barem odšećeš do ruba vidnog polja? - Jesam par puta. Dosadno. - D, osa, dno. - Wut? Rebus. - Kakve to ima veze s našom rasprom? Nema nikakve. Samo nikad ne gasim rebusotvorni aparat. - A, para, t. - Pokušavaš me omesti? To je krajnji bezobrazluk! Kvariš mi vid. To je krajnji bezobrazluk. - Činim ti život zanimljivijim. A i ljudi koji te moraju slušati bit će mi zahvalni što govoriš o meni, umjesto da ih daviš s nekom od svojih ideja. Strogo gledano, i ti si sad jedna od mojih ideja. - Ali neću kao takva van. Ti ćeš nastaviti pričati o pokvarenom pikselu i pitati ljude je li to smrtonosno te ih tako nasmijavati. Što ako je smrtonosno? - Imaš moju riječ da nije. To vrijedi koliko i moja riječ. A svi znaju koliko ona vrijedi. Počelo mi se spavati. Pa da izbacim i misao trenutnog kratkog vremenskog razdoblja. Masovno uvjerenje u propast neke civilizacije najuočljiviji je znak njezine stvarne propasti. Sam proces ide malo drugačije. Kad je nešto dozrelo za raspad, ne znam, ali svaki sudionik igre može lako prepoznati simptome. Glavni je dekadencija. Ukratko, mladi malo ili nimalo apsorbiraju misli starijih, a kolektivno prednost dobivaju kratkotrajni užici primarno tjelesne naravi. Misaona aktivnost ispada iz igre. Polako se javlja nova, revolucionarna ideologija koja će, vjerojatno nasilno, preuzeti vlast i brzo indoktrinirati većinu te pobiti ili pozatvarati protiveću se manjinu. Razlog tomu što zapadni svijet ulazi u letargiju najvjerojatnije je to što je sve manje ljudi korisno. Iako je sasvim lako "samo raditi svoj posao" "sine ira et studiorum", posve robotski ili čak mrzeći to što radimo, vrlo je izvjesno da se ljudi općenito ne osjećaju dobro ako nisu korisni članovi zajednice. Trenutni životni uvjeti većinu stanovništva čine suvišnom. Za proizvodnju svih resursa koji trebaju za život zapadnom čovjeku dovoljan je rad manje od deset posto ljudi. Od ostalih tek manji dio rješava stvarne probleme (zdravstvo, školstvo, distribucija) dok su ostali administracija. Iako organizatori svakako jesu nužni, njih pet (ili koliko već) na jednog radnika nije nego tumor društva. Kako se pive sijeku rakijama, tako se misaone tirade sijeku vicevima. Naravno da ću ga krivo ispričati. I da je općepoznat. No, treba mi za daljnji razvoj događajâ. Motao se neki građanin ove države obalom iste ne bi li se naužio slike koju pruža naročit biotop skupa s biocenozom. I ugledao u nekom času jedno lokalno biće kako se izležava u hladu. Te ga zapita: - A što ležiš? - Eto. Tako. - Mogao bi loviti ribu. - I onda? - Mogao bi prodati ribu. - I onda? - Mogao bi zaraditi novce. - I onda? - Mogao bi za novce kupiti mreže i veći čamac. - I onda? - Mogao bi uloviti više ribe. - I onda? - Mogao bi više zaraditi i kupiti si ribarski brod. - I onda? - Mogao bi još više zaraditi i kupiti još par brodova i zaposliti ljude da za tebe love ribu. - I onda? - Onda bi ljudi radili za tebe, a ti bi lijepo mogao odmarati. - A što sad radim? Usprkos ovoj razoružavajućoj logici, golema većina ljudskog roda krenula je tim napornim putem, gdje je odmor uvijek negdje u budućnosti, a tek su rijetke grupice ostale u kamenom dobu. Koliko mi je poznato, svi su oni sretni s onim što imaju, a svi koji su u nekom času krenuli naprijed uvijek se nađu kukati kako je nekad bilo bolje. Može se te kuknjave naći u kompletnoj europskoj književnosti, gdje se još od helenizma uniliterarno kmeči za "zlatnim dobom". Zanimljivo je da se ta čežnja na isti način manifestira i kod rimskih pisaca iz doba republike kao i kod zapadnoeuropskih iz doba romantizma. Neću se i ne znam baviti dubljim razlozima te sklonosti nazadnosti, osim što je očito stvar u tomu da bi ljudi radije manje brigovali, a ne kuže da nije stvar u vremenima, već u njihovim glavama (moram tu ipak napomenuti da mi se sve više čini da "vremena" nisu nego misaoni sklop koji se u tim vremenima nalazi). Više bih se zadržao na tomu da su ljudi masovno odabrali taj drugi put, gdje se radi i brine, i da će očito na tomu i dalje ostati. Tako da me sad najviše zanima kako izvesti to da se sva sila suvišnih ljudi opet učini korisnima. Mogao bih to i formulirati u stilu "kako smanjiti broj suvišnih ljudi", ali poradi očite konjotacije tu formulaciju preporučam samo budućim masovnim ubojicama. Zanimanje obično znači da nemam vlastitog rješenja. Ipak, predložit ću nekakovo nešto jer se onda ljudi pametniji od mene navedu da smisle nešto bolje. Sićušna mana takvog ponašanja je da mi nitko nikad neće zahvaliti što sam mu katalizirao mislotok pa nikad neću biti siguran jesam li išta postigao taktičnim umetanjem pitanja pod krinkom izjava. Kibicerima je teško shvatiti da netko mora i kartati da bi oni mogli komentirati. Loša ideja je otprilike ovakva: ljudi će se sve više zanimati za to da počnu nešto proizvoditi. Robna razmjena će dobiti na popularnosti. Prvo su na redu bezvrijedni, uglavnom sitni ukrasni predmeti, ali razvijaju se već i vještine izrade odjeće, hrane, jednostavnih strojeva. Sam svoj majstor nije nikad nestao, samo je izgubio na popularnosti. Da se vratim vicu. Mi smo startali na njegovom početku. Imali smo ništa, ali to nam je bilo sasvim dovoljno da možemo znatnu količinu vremena odmarati. Onda smo krenuli u mukotropan put izrade civilizacije. I došli nakon par tisuća godina dovde. Naučili smo prvo prerađivati ono što je oko nas, zatim izrađivati nove materijale, zatim i strojeve. U zadnja dva-tri stoljeća sve skupa je toliko kulminiralo da je svaka generacija umirala zgranuta nad onim što izvode djeca. Danas je situacija takva da ja ne kužim djecu koja imaju pet godina manje od mene. Istina, ne kužim baš niti ljude općenito, ali pogotovo ne kužim ove koji nisu preživjeli nijedan raspad države. No, u toj istoj situaciji može se primijetiti i to da imamo izgrađen svijet. Poljoprivreda je takva da par postotaka ljudi može hraniti sve ostale, a slična je i industrija. Proizvodi se dovoljno, a sve postojeće razlike mogu se uredno pripisati tomu što se nekim državama napredak namjerno koči kako bi se održala jeftina radna snaga. Kad i to pukne, što će biti kroz par desetljeća, imat ćemo svijet koji će biti sit i gasit, ljude kojima neće nedostajati ništa. I koji će se moći odmarati. Isto kao i oni prije deset tisuća godina. No, vidi se po zapadu da ljudi to u pravilu ne rade tako. Imaju sve, a moraju se krkati antidepresivima. Sad natrag proizvodnji. Sve češće vidim uokolo tendencije da se krene u nekakve vlastite proizvodnje. Drugim riječima, povratak autarkiji. No, s potpuno različitom pozadinom. Nekad su ljudi proizvodili sve jer su morali. Ovi sad bi proizvodili jer im se hoće i jer ih to veseli. Ta promjena misaonog sklopa zato samo prividno može podsjećati na nekakav povratak prirodi. On je stvarno potpuno neizvediv. Mi smo ovisni o svojoj civilizaciji i njezino gašenje bi nas brzo s milijardi pretvorilo u milijune. No, u potpuno izgrađenom svijetu možemo se polako iz ideologije rasta prebaciti u ideologiju očuvanja. Možemo umjesto glomaznih i ponekad opasnih postrojenja, a često i baš pomoću njih, izgraditi gomile manjih, koja će služiti pojedincima ili malim grupama i kojih će biti toliko da će ona velika potpuno nadomjestiti. Proizvodnja električne energije zasad je još uvijek vrlo masivna, vezana za nuklearke, fosilna goriva ili rijeke. No, sve se više truda ulaže u izvore čije korištenje traži manje truda, kao i u najprostiju štednju. Goleme vjetroelektrane, kao i suncoelektrane, jesu potpun promašaj, ali mali generatori koje bi imalo svako kućanstvo mogli bi dobrano pokriti potrošnju. No, za njih treba visoka tehnologija. Dakle, prvo ogromne tvornice, a tek onda mali pogoni. Vrlo vanjskom promatraču moglo bi se to učiniti simetričnom krivuljom i navesti ga na krive zaključke. Slično se može razmišljati i o svim ostalim područjima proizvodnje. Napredna biokemija uparena s poljoprivredom može omogućiti proizvodnju fantastičnih jestvina, a uparena s farmacijom može razviti analgetičko voće (treba samo naći srodnika vrbe koji daje nekakve plodove i natjerati ga da prozvodi salicin ili da ga čak na kraju prevede u Aspirin) ili što već. Nastavim li u tom smjeru razmišljati, brzo dolazim do toga da laprdam o stvarima koje nisu bitno drugačije od fantazija iz dvadesetih, a niti daleko od Tolkienovog vilenjačkog kruha pa ću stati. Došlo je blizu pola četiri, a ja bih trebao biti budan negdje oko pola osam. Nadam se da sam barem nešto pomaknuo. - Pomakni sebe od kompjutera. |
