...in patria sua
23.06.2011., četvrtak
Protiv primitivnih predodžbi propasti psvijeta
|
Ako netko zna sinonim svijetu, a da počinje s p, neka me prosvijetli, s tim da bih molio da se ne koristi ništa jače od bliskog UV spektra. I oktarinu jedva da vidim, a ostalo samo osjetim godinama kasnije kao brzorastuće nedefinirano tkivo. - Prostor? Predaleko. - Palatalizacija? Provokacija. - Postojanje? Puno prihvatljivije, premda prilično pogrešno. - Predaja. Pošteno. Ključne riječi su mi one "as we know it". Mislio sam nešto puno mudrovati, ali dok sam konačno domudrio dovle, dokotrljala su se dva sata, i jedan i drugi oni u koje se valja zaleći pa blaženo krmeći dokrmiti do jutra, a onda se otkrmeljiti u novi dan, koji tehnički već jest, premda će to tek rijetki priznati, ponajvćema stoga što pošten svijet sad ćori, mjesto da bloguje. Tako da ću se vjerojatno samo gubiti među nedotipkanim idejama i trenutnoj svojoj frustraciji koja mi na momente čak bude zabavna. Naime, jučer popodne u vidno polje mi je zašla jedna naporna gošća, crna točka. - Ja nisam točka i nisam crna. Iz moje perspektive jesi. - Izoštri malo taj vid. Drage volje ako mi se makneš s mrežnice. - Neću se maknuti. Kažeš da nećeš, a više te ne vidim. - Evo me opet. Bilo mi je sasvim lijepo i bez tebe. Možemo opet probati? - Potresaj ti oko koliko te volja. Ja ne idem nikud. A da barem odšećeš do ruba vidnog polja? - Jesam par puta. Dosadno. - D, osa, dno. - Wut? Rebus. - Kakve to ima veze s našom rasprom? Nema nikakve. Samo nikad ne gasim rebusotvorni aparat. - A, para, t. - Pokušavaš me omesti? To je krajnji bezobrazluk! Kvariš mi vid. To je krajnji bezobrazluk. - Činim ti život zanimljivijim. A i ljudi koji te moraju slušati bit će mi zahvalni što govoriš o meni, umjesto da ih daviš s nekom od svojih ideja. Strogo gledano, i ti si sad jedna od mojih ideja. - Ali neću kao takva van. Ti ćeš nastaviti pričati o pokvarenom pikselu i pitati ljude je li to smrtonosno te ih tako nasmijavati. Što ako je smrtonosno? - Imaš moju riječ da nije. To vrijedi koliko i moja riječ. A svi znaju koliko ona vrijedi. Počelo mi se spavati. Pa da izbacim i misao trenutnog kratkog vremenskog razdoblja. Masovno uvjerenje u propast neke civilizacije najuočljiviji je znak njezine stvarne propasti. Sam proces ide malo drugačije. Kad je nešto dozrelo za raspad, ne znam, ali svaki sudionik igre može lako prepoznati simptome. Glavni je dekadencija. Ukratko, mladi malo ili nimalo apsorbiraju misli starijih, a kolektivno prednost dobivaju kratkotrajni užici primarno tjelesne naravi. Misaona aktivnost ispada iz igre. Polako se javlja nova, revolucionarna ideologija koja će, vjerojatno nasilno, preuzeti vlast i brzo indoktrinirati većinu te pobiti ili pozatvarati protiveću se manjinu. Razlog tomu što zapadni svijet ulazi u letargiju najvjerojatnije je to što je sve manje ljudi korisno. Iako je sasvim lako "samo raditi svoj posao" "sine ira et studiorum", posve robotski ili čak mrzeći to što radimo, vrlo je izvjesno da se ljudi općenito ne osjećaju dobro ako nisu korisni članovi zajednice. Trenutni životni uvjeti većinu stanovništva čine suvišnom. Za proizvodnju svih resursa koji trebaju za život zapadnom čovjeku dovoljan je rad manje od deset posto ljudi. Od ostalih tek manji dio rješava stvarne probleme (zdravstvo, školstvo, distribucija) dok su ostali administracija. Iako organizatori svakako jesu nužni, njih pet (ili koliko već) na jednog radnika nije nego tumor društva. Kako se pive sijeku rakijama, tako se misaone tirade sijeku vicevima. Naravno da ću ga krivo ispričati. I da je općepoznat. No, treba mi za daljnji razvoj događajâ. Motao se neki građanin ove države obalom iste ne bi li se naužio slike koju pruža naročit biotop skupa s biocenozom. I ugledao u nekom času jedno lokalno biće kako se izležava u hladu. Te ga zapita: - A što ležiš? - Eto. Tako. - Mogao bi loviti ribu. - I onda? - Mogao bi prodati ribu. - I onda? - Mogao bi zaraditi novce. - I onda? - Mogao bi za novce kupiti mreže i veći čamac. - I onda? - Mogao bi uloviti više ribe. - I onda? - Mogao bi više zaraditi i kupiti si ribarski brod. - I onda? - Mogao bi još više zaraditi i kupiti još par brodova i zaposliti ljude da za tebe love ribu. - I onda? - Onda bi ljudi radili za tebe, a ti bi lijepo mogao odmarati. - A što sad radim? Usprkos ovoj razoružavajućoj logici, golema većina ljudskog roda krenula je tim napornim putem, gdje je odmor uvijek negdje u budućnosti, a tek su rijetke grupice ostale u kamenom dobu. Koliko mi je poznato, svi su oni sretni s onim što imaju, a svi koji su u nekom času krenuli naprijed uvijek se nađu kukati kako je nekad bilo bolje. Može se te kuknjave naći u kompletnoj europskoj književnosti, gdje se još od helenizma uniliterarno kmeči za "zlatnim dobom". Zanimljivo je da se ta čežnja na isti način manifestira i kod rimskih pisaca iz doba republike kao i kod zapadnoeuropskih iz doba romantizma. Neću se i ne znam baviti dubljim razlozima te sklonosti nazadnosti, osim što je očito stvar u tomu da bi ljudi radije manje brigovali, a ne kuže da nije stvar u vremenima, već u njihovim glavama (moram tu ipak napomenuti da mi se sve više čini da "vremena" nisu nego misaoni sklop koji se u tim vremenima nalazi). Više bih se zadržao na tomu da su ljudi masovno odabrali taj drugi put, gdje se radi i brine, i da će očito na tomu i dalje ostati. Tako da me sad najviše zanima kako izvesti to da se sva sila suvišnih ljudi opet učini korisnima. Mogao bih to i formulirati u stilu "kako smanjiti broj suvišnih ljudi", ali poradi očite konjotacije tu formulaciju preporučam samo budućim masovnim ubojicama. Zanimanje obično znači da nemam vlastitog rješenja. Ipak, predložit ću nekakovo nešto jer se onda ljudi pametniji od mene navedu da smisle nešto bolje. Sićušna mana takvog ponašanja je da mi nitko nikad neće zahvaliti što sam mu katalizirao mislotok pa nikad neću biti siguran jesam li išta postigao taktičnim umetanjem pitanja pod krinkom izjava. Kibicerima je teško shvatiti da netko mora i kartati da bi oni mogli komentirati. Loša ideja je otprilike ovakva: ljudi će se sve više zanimati za to da počnu nešto proizvoditi. Robna razmjena će dobiti na popularnosti. Prvo su na redu bezvrijedni, uglavnom sitni ukrasni predmeti, ali razvijaju se već i vještine izrade odjeće, hrane, jednostavnih strojeva. Sam svoj majstor nije nikad nestao, samo je izgubio na popularnosti. Da se vratim vicu. Mi smo startali na njegovom početku. Imali smo ništa, ali to nam je bilo sasvim dovoljno da možemo znatnu količinu vremena odmarati. Onda smo krenuli u mukotropan put izrade civilizacije. I došli nakon par tisuća godina dovde. Naučili smo prvo prerađivati ono što je oko nas, zatim izrađivati nove materijale, zatim i strojeve. U zadnja dva-tri stoljeća sve skupa je toliko kulminiralo da je svaka generacija umirala zgranuta nad onim što izvode djeca. Danas je situacija takva da ja ne kužim djecu koja imaju pet godina manje od mene. Istina, ne kužim baš niti ljude općenito, ali pogotovo ne kužim ove koji nisu preživjeli nijedan raspad države. No, u toj istoj situaciji može se primijetiti i to da imamo izgrađen svijet. Poljoprivreda je takva da par postotaka ljudi može hraniti sve ostale, a slična je i industrija. Proizvodi se dovoljno, a sve postojeće razlike mogu se uredno pripisati tomu što se nekim državama napredak namjerno koči kako bi se održala jeftina radna snaga. Kad i to pukne, što će biti kroz par desetljeća, imat ćemo svijet koji će biti sit i gasit, ljude kojima neće nedostajati ništa. I koji će se moći odmarati. Isto kao i oni prije deset tisuća godina. No, vidi se po zapadu da ljudi to u pravilu ne rade tako. Imaju sve, a moraju se krkati antidepresivima. Sad natrag proizvodnji. Sve češće vidim uokolo tendencije da se krene u nekakve vlastite proizvodnje. Drugim riječima, povratak autarkiji. No, s potpuno različitom pozadinom. Nekad su ljudi proizvodili sve jer su morali. Ovi sad bi proizvodili jer im se hoće i jer ih to veseli. Ta promjena misaonog sklopa zato samo prividno može podsjećati na nekakav povratak prirodi. On je stvarno potpuno neizvediv. Mi smo ovisni o svojoj civilizaciji i njezino gašenje bi nas brzo s milijardi pretvorilo u milijune. No, u potpuno izgrađenom svijetu možemo se polako iz ideologije rasta prebaciti u ideologiju očuvanja. Možemo umjesto glomaznih i ponekad opasnih postrojenja, a često i baš pomoću njih, izgraditi gomile manjih, koja će služiti pojedincima ili malim grupama i kojih će biti toliko da će ona velika potpuno nadomjestiti. Proizvodnja električne energije zasad je još uvijek vrlo masivna, vezana za nuklearke, fosilna goriva ili rijeke. No, sve se više truda ulaže u izvore čije korištenje traži manje truda, kao i u najprostiju štednju. Goleme vjetroelektrane, kao i suncoelektrane, jesu potpun promašaj, ali mali generatori koje bi imalo svako kućanstvo mogli bi dobrano pokriti potrošnju. No, za njih treba visoka tehnologija. Dakle, prvo ogromne tvornice, a tek onda mali pogoni. Vrlo vanjskom promatraču moglo bi se to učiniti simetričnom krivuljom i navesti ga na krive zaključke. Slično se može razmišljati i o svim ostalim područjima proizvodnje. Napredna biokemija uparena s poljoprivredom može omogućiti proizvodnju fantastičnih jestvina, a uparena s farmacijom može razviti analgetičko voće (treba samo naći srodnika vrbe koji daje nekakve plodove i natjerati ga da prozvodi salicin ili da ga čak na kraju prevede u Aspirin) ili što već. Nastavim li u tom smjeru razmišljati, brzo dolazim do toga da laprdam o stvarima koje nisu bitno drugačije od fantazija iz dvadesetih, a niti daleko od Tolkienovog vilenjačkog kruha pa ću stati. Došlo je blizu pola četiri, a ja bih trebao biti budan negdje oko pola osam. Nadam se da sam barem nešto pomaknuo. - Pomakni sebe od kompjutera. |
12.06.2011., nedjelja
O propuštenim milijunima
|
Prije pola godine pojavila mi se u glavi ideja za koju mi još nitko nije rekao da je bedasta, premda ona to očito jest. - Khm! Možda je tomu tako jer sam suviše bio naporan pa su me odlučili ignorirati skupa s tom besmislicom. - Khm!!! A možda je stvar u tomu da uopće nisu skužili da je ideja glupa pa su ju i sami prihvatili te sad prave nacrte kako se obogatiti ili barem prisvojiti cijelu jednu državu, ako već ne svijet. - KHM!!! A sad da objasnim zašto je ta ideja tako glupa. - Kh kh Khm!!! Neiskusnom promatraču koji je k tomu nevičan ekstrapolacijama moglo bi to djelovati čak i izvedivo. Samo treba skicirati plan, skupiti hrpicu ljudi, pri čemu netko mora biti i financijer, inače od svega ne baš bogznašto, razglasiti što treba razglasiti i početi skupljati kandidate. Zatim se može krenuti u otvorenu fazu i sve prebaciti u medije. No, svaki od tih koraka skriva neku zamku posljedica čega je to da se hodogram može uredno transformirati u spotičničje. - Kh kh kh kh khmmm!!! Ljeto je, kakva sad prehlada? - Tako. Sad mogu ja. - U posljednjih nekoliko godina znatno su se namnožile različite emisije u kojima se obični ljudi na razne načine krevelje u nadi da će se to nekome dopasti i možda im donijeti slavu ili barem novce. - Rekoh da mogu ja. - I? - Ne ubacuj se. Nije pristojno. - Ali ja sam ti. Ne možeš se sam sebi ubaciti, osim ako ne računamo digresije i tok mislî. - Sasvim očito nisi kad komuniciramo. - Gdje piše da za komunikaciju treba više od jedne osobe? - Zašto bi igdje pisalo nešto tako očito? - Misliš, nešto tako očito pogrešno? - A da radije odmah izvedemo stvar do kraja i zaključimo da za komunikaciju ustvari ne treba nikoga? - Skloniji sam opciji s jednom osobom koja se pravi da je umnožena. - A da radije budeš pošten i priznaš da si samo došao napraviti rusvaj? - To uvijek radimo. - Ne znam zašto toliko uporno tvrdiš da smo ista osoba. - Pritisak činjenica. Ne mogu mu se oduprijeti. - Imaš ozbiljnih problema sa stvarnošću. - Bojim se da si upravo sebe opisao. - Pokušavaš li ti to možda svesti raspravu na stolni tenis tj. prebacivanje loptice? - Pokušavam ugasiti ovu besmislenu raspru kako bismo se mogli vratiti temi. U suprotnom će nam kontakt s tipkovnicom zaspati. Već se jednom pogubio među ovim crticama. Morat ću ipak ja preuzeti. Ovi se samo svađaju, dok mi razni krilati kukci slijeću na monitor i smetaju da vidim slova. A trebalo bi skoro i otići na prekid svijesti. Iz onoga što se dosad provuklo kroz sveopći kaos dade se naslutiti kakvu ideju imam, a prosvjetljenje će doživjeti svi oni koji pročitaju sljedeće tri riječi: "Hrvatska traži političara". Iako je sve sad i više nego jasno, opisat ću još neke detalje koje nisu toliko bitni koliko su mi u nekom času pali na pamet. U pitanju je, dakle, televizijska emisija u formi raznih natjecanja za antitalente. Iako se toga baš i nisam nagledao, vjerojatno ću zadržati većinu elemenata koji se nalaze u tomu rodu tevezabave. Osnovna postavka natjecanja je da se u ovoj državi mogu naći ljudi koji su za visoku politiku sposobniji od onih koji se trenutno njome bave, samo što nemaju volje ili prilike da tu sposobnost iskažu. Neki imaju pametnijeg posla, neki se ne žele onečistiti, a neki su se posvadili sa šefom lokalnog ogranka stranke u koju bi željeli upasti. HTP bi im elegantno omogućio zaobilaženje sitnog šljakeraja, lijepljenja plakatâ i gađanja konkurencije jajima te direktni izlazak na iduće izbore, pod uvjetom da pobijede ostale natjecatelje. U trenutnoj situaciji, savršeno je jasno da bi novo lice imalo realne izglede pobijediti sve osim dvije stranke s redovnim mušterijama. No, treba krenuti od početka. Prvi i najzabavniji dio svake takve emisije je eliminacijska audicija. Na to se smije prijaviti tko god želi koliko puta želi (ako bude izbačen, a ostane mu vremena prije kraja audicije), pod uvjetom da je punoljetna osoba, da nema iza sebe kaznenih djela te da nije aktivni političar tj. da nije nikad vršio nikakvu političku funkciju (što se eventualno može ublažiti). Na audiciji svaki kandidat dobiva pet minuta u kojima smije govoriti što želi i kako želi, pri čemu je preporučljivo u kratkim crtama opisati svoju viziju političkog programa koji bi zemlju trebao dovesti u red. Audicija se održava u nekoj polumračnoj prostoriji namijenjenoj predstavama za stotinjak ljudi u kojoj, ispred kandidata na pozornici, sjede samo trojica ocjenjivača, zaogrnuti kukuljicama i s pravom da u bilo kojem trenutku prekinu kandidatovu govoranciju. Da se izbjegne mogućnost da politička uvjerenja ocjenjivačâ utječu na preliminarni izbor, isključenje kandidata, prvo gašenjem mikrofona, zatim zaglušujućom bukom i na kraju ljubeznom pomoću izbacivačâ, nastupa ili nakon što prođe njegovih pet minuta, ili nakon što sva trojica ocjenjivača pritisnu ogromni gumb boje povraćotine. Iz istog razloga, ocjenjivači ne smiju pripadati istoj političkoj opciji, već trebaju činiti suvisao raspon (npr. marksist, liberal i frankist). Nakon što završi audicija, ocjenjivači, moguće uz pomoć dodatnih suradnika, procjenjuju kvalitetu kandidatâ koji nisu odmah eliminirani i biraju najboljih tristo, ili možda stotinu. Sve ovisi koliko bi to masovno krenulo. Nakon izbora tristotine prelazi se na fazu ozbiljnijeg razmatranja u kojoj se nasumičnim odabirom biraju petorke kandidatâ koje dobivaju po sat vremena i nekolicinu općenitih i barem donekle aktualnih pitanja koja sežu od svjetonazorskih pa do tehničkih (od "što mislite" do "kako biste"). Šesti akter svake epizode je moderator. Kandidati se slobodno mogu javljati za riječ ili repliku pri čemu prvo daje dvije minute vremena, a drugo pola. Kršenje vremena, kao i korištenje replike za nastavak vlastite govorancije, nagrađuje se s pet minuta šutnje. Jedna epizoda ne bi trebala imati više od pet pitanja, ali u rezervi se može čuvati i više njih ako se kandidati brzo slože ili ako ispadne da nemaju što reći. Za razliku od prve faze, o prelasku u treći krug sad odlučuje gledateljstvo (telefonski, internetski). Dalje prolaze pobjednici skupina, njih šezdeset, te desetorka koja je skupila najviše glasova, a nije među pobjednicima. U trećem krugu opet se formiraju petorke kao i u prethodnom (njih četrnaest), a sadržaj i forma analogni su onima u drugom. Pokaže li se to korisnim, može se kandidatima dati više vremena. Gledatelji opet biraju pobjednike skupina, a uz njih dalje prolazi i šest najpopularnijih nepobjednika. Odabrana dvadesetorka dijeli se u dvije desetorke koje idu u polufinale. Polufinale se održavaju dvije uzastopne večeri u kojima se opet raspravlja o aktualnim i neaktualnim temama (unutar pojedinog kruga nema razloga da se pitanja ne ponavljaju, ali svaki krug mora imati vlastiti set pitanjâ), s tim da kandidati imaju još više vremena za komentiranje pitanjâ. Nakon polufinalâ slijedi izbor najbolje trojke iz svake grupe, za što se ostavlja nekoliko dana. Finalna emisija bi trebala trajati nešto duže, a svaki od finalista dobiti i pet ili deset minuta da opet opiše kratku verziju svog političkog programa. Finale se formom ne razlikuje od ostalih raspri, a vrijeme se ne povećava. Ipak, mogu se uvesti i pitanja publike, usmenim ili pismenim putem. Nakon finala slijedi izbor konačnog pobjednika. Njemu će televizija financirati predizbornu kampanju i pomoći mu u logistici kako ga pravi političari ne bi odmah zgazili. Sâm je pak slobodan izaći kao neovisni ili čak osnovati vlastitu stranku. Unutar postojeće ne smije djelovati do prolaska izborâ, ako je kojim slučajem aktivni član, osim ako se ne misli odreći pomoći i novaca televizije. No, taj bi problem trebao bii eliminiran još na početku, izborom ljudi koji nisu u strankama. U nekom času sam mislio da bi se ta ideja mogla masno prodati, budući da nisam još čuo za tako nešto. Međutim, postoje tu dva problema. Prvi je taj što bi emisija vjerojatno bila dosadna većini ljudi, osim ako razni luđaci ne bi spasili stvar, kao i glad za zbilja novim političarima. Drugi je pak to što se ovdje ideje kradu. Zato sam ju i metnuo ovdje, da ju može vidjeti više od onih par ljudi koje maltretiram produktima svoje misaone pasivnosti. Ako mi netko ukrade ideju i za par tjedana počne najkaotičniji stvarnokaz u povijesti, bit ću zadovoljan rusvajem koji sam uzrokovao. Jer bi ga sigurno bilo. U nečemu što je u svojoj biti demokratsko uvijek pobjeđuju najgori manipulatori i lašci. No, to nije ništa gore od trenutne nam stvarnosti u kojoj su nasilnici važan društveni faktor. Laž se može prozrijeti, na silu se obično mora silom. Sve u svemu, ono što sam ovdje opisao krajnja je karikatura demokracije. Dati televiziji u ruke izbor vlasti bilo bi tragikomično, a ponegdje i jest. Međutim, kako u tragičnoj situaciji već jesmo, nema druge nego tražiti komiku. |
