...in patria sua
30.10.2010., subota
Litra mošta i tako to.
|
Zabavljam se mišlju da stvari općenito ne budu iste. U neku ruku, to je kontriranje sebi samom, jerbo ne volim promjene. Najradije bih ostao vječno u nekoj slici koja mi se jako omilila. Ima ih puno takvih pa se ne bih puno bunio ni da bude kakva superpozicija. Engleštinom da se izrazim, kad mi već ocomaterinji ne ide: hajlajcovlajf. No, das Leben is a bitch bez obzira na rod, a pantarej pa se mogu fućkati. Mogu i svaki put ovdje metnuti nešto deseto, što pokušavam i učiniti, samo što mjesto toga sad nekog vraga tipkam, što i nije neka novost. Novost je tek da tipkam na nekakvom malom laktobu pa moram puno više koristiti izbristipku mjesto koje svako malo lupim po enteru. (ona o majci, najboljem čovjekovom prijatelju i ljubavi) Ovom rečenicom red napušta ovaj post. - Kao da je ovdje ikad bio. - Vaistinu, češće će Papst nach Kroatien, negoli ja na ovi blog. Hitlerolike mačke, premda nisam baš neki obožavatelj ludih političara. Čak sam sklon reći da se i kreatori te stranice tek zafrkavaju. Također da napomenem, duboko se gnušam demonizacije čak i demona samih. Dobar dio njihove moći leži baš u tome da ih drugi drže demonima. Srozavanje do razine ljudi često će i najopakije povijesne likove pretvoriti u tužne nakaze, ono što oni zbilja i jesu (bili). Prvoću moram da vas uputim, tamo negde na dalekom Iztoku, od Črnomerca pa nadalje, ima neka popularna pevaljka štono se zove Jelenom Karleušom. Vidjev (neičuv) još kao mlađan momak (što će reći prije tričetiri godine) njekakovu kasetu s nasnimkama iste i svjetlopisom takožder, rekoh u sebi ajmekojenakaze. Nedavno je pak ta nakaza počela potpisivati nekakve tekstove na srbskoj tizkovini žto se zove Kurirom. Pravo rečeno, pocepah se od smeha i ne mogu pravo da verujem. Ako se među mojom cienjenom publikom nađe i pokoja osoba koja na sam spomen Srba neće izrigati vlastitu utrobu, slobodno neka pogleda što ta žena ili crno joj pero (to u nedostatku točnog izraza za pisca koji piše u ime neke druge osobe) piše. Ja te tekstove u ovom času više volim od Tomićevih. Veljo Tormis. Znam za njega tek par tjedana i znam da ću ga razmjerno često slušati još godinama. On je po svojoj prilici najbolji skladatelj zborske glazbe u ovom i prošlom stoljeću. No, to me ne bi privuklo koliko činjenica da se obilato služi narodnom glazbom, ili, kako je sam rekao, narodna glazba se služi njime. Uostalom, slika je sporedna kad je glasba u pitanju. Inače, zaključio sam da i nije toliko bitno to što mi se u glavi pojavljuju stare ideje. A nije ni neki problem. Prije tisućljeće-dva autori ideja su bili skloni potpisati se tuđim imenom samo da bi njihove ideje mogle dalje. Danas je u optjecaju toliko ideja da ljudi obično nisu svjesni njihove vrijednosti tj. sreće što su se uopće našle u njihovoj glavi. Nema mi druge nego da se okrenem suprotno od te prakse i zaključim da sam samo prenositelj, čak i kad mi je jasno da mi se ideja u glavi pojavila bez direktnog vanjskog poticaja. S druge strane, a vezano opet za Tormisa, i nije slika tako loša stvar. S treće strane, ima i mrak svojih prednosti. A opet, ne bi ni malo kulturnog šoka škodilo, treba protresti svaku kost, e ne bi li se vidjelo služi li ista ičemu. |
22.10.2010., petak
Izbacite uljeze i još toga, kako mi bude ulijetalo iz dugoročne memorije u onu koja mi je obično prazna.
|
Mmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmrnmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmrn mmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmrnmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmm mmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmm rnmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmrnmmmmmmmmmmmmmmmmmmmm mmmmmmmmmmrnmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmm mmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmrnmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmm mmmmmmmmmmmmmmm. Iduća ideja bio je par razgovora i onda još njih, ali problem je izmisliti temu. Općenitije, ja ne znam početi i završiti, a sasvim se lijepo snalazim u sredini. Drugim riječima, lako budem, ali teško bivam ili tako nekako, ako ne i obrnuto. Ilustracijom neka bude današnji dogođaj, ako ne i događaj. Upadam ja tako u avtobvs i odmah uočim bivšu šulkolegicu s kojom sam dvanaest godina dijelio razred. No, ova je bila okrenuta na drugu stranu (zadržala je frizuru i oblik glave, inače ju ne bih prepoznao) pa me možda i nije uočila. - Sigurno je, dok si išao prema avtobvsv, kretao si se upravo onud kamo je cijelo vrijeme gledala. Okaj, kako bilo, ja sam mudro šutio, a ova isto. Kako to nije bio prvi takav slučaj, brzo sam se bacio u razmatranje raznih mogućnosti. Ne bi li ova radije nekud nestala nego da mora sa mnom govoriti? Očekuje li možda da se ja prvi javim (dosta naivno očekivanje jer mi treba dobar razlog da progovorim, a puko poznanstvo to meni nije)? Ili se ne želi javiti jer se ja nisam javio već barem triput, a bilo je očito da sam ju uočio (dobro informirani će tu mogućnost lako odbaciti jer jednu kolegicu nisam u avtobvsv primijetio oko dvije godine, a neke ljude sigurno nikad jer ne znam da ih nisam primijetio)? Ne našavši novih mogućnosti, zaključih ipak da bi se bilo u redu javiti pa sam krenuo razmatrati mogućnosti. Oslovljavanje imenom mi se učinilo prenapasnim, a nekakvo tapkovanje još gorim. Na kraju sam iskonvergirao u "Kolegice T_______, jeste l' to vi?" i nakon još par minuta analiziranja te ideje izašao jerbo je avtobvs došao do moje stanice. - I tako nije bilo ništa. Sad možemo na razgovore, kad je već nešto natibkano. - Što mislite, može li od ničega biti nečega? - Prije bih rekao da će biti obrnuto. - Aber warum? - Nazvao bih to realizmom, premda će mnogi uporabiti pojam "cinizam". - A što ako vam kažem da tako nešto jest moguće? - Zaključit ću da me zajefrkavate ili imate ozbiljnih nesporazuma sa stvarnošću. - Jamačno ste svjesni da će obje mogućnosti polučiti daljnje moje rečenice. - Bojim se da me svijest o tomu ovaj put nije spriječila da opisane posljedice prouzročim. - Općenito govoreći, cijeli ovaj blog jest sastavljen uglavnom od ničega. - Poradi toga on i jest velikim ničim, nipošto nečim. Možete li se barem na trenutak uzdržati od toga da pljuckate po svojoj nadličnosti? - Ne, jer si po svim karakteristikama podličnost, dočim se u tebi ništa više ne može naći. - Kako mi uspijevamo tako lijepo općiti, ostaje misterijom većom od one s dva zrna graha i jednim graška. - Što mislite, može li se u šupljoj glavi poroditi kvalitetna misao? - Naravno, baš kao što je i moguće da nogometni antitalent lijevom nogom (govorim o dešnjaku), malo prije no što padne, gledajući iza sebe, a misleći uzalud o ravnoteži, opali u pred njim čudom se našavšu loptu koja se potom odbije od jedne stative, zatim od druge, zatim golmanu u potiljak pa u gol. - Ne želite valjda reći da je tako nešto nemoguće? - Naravno da ne. Samo je vrlo rijetko i ne može se pripisati svome autoru čak ni kad je misao ili čin očito njegovim djelom. Ideje se, baš kao i prilike općenito, ljudima ukazuju stalno, a njihove sposobnosti mogle bi se definirati i kao vjerojatnost da će od nailazeće idejeprilike biti nečeg suvislog. Idioti, niškoristi te imbecili opće vrste također polučuju ideje, ali od njih naprave nakaze ravne sebi. - To bi bila opet negacija. - Po svojoj prilici. Nisam mnijenja da će šuplje glave od ideja koje se u njima pojave napraviti išta dobro. Eventualno štogod zlo, ako ih pogoni kakva mržnja, ali tu su mogućnosti već prilično iscrpljene. - Ukratko, ne slažem se s vama. Biseri nastaju posvuda, a kvaliteta konačnog proizvoda promišljanja ovisi i o trudu. Nije nemoguće da se kakav maloumnik tjednima trudi i na kraju poluči suvislu rečenicu. - Istovremeno će netko s jačim procesorom sklopiti cijelu knjigu. - To je uspoređivanje ljudi, a ne ideja. - Ali zašto tražiti ideje po smetlištima, kad imate i sasvim dobrih rudnika? Opet o blogu, ali sad malko zakamufliranije. - Taman da uspiješ to shvatiti tako da će tvoja sreća što si shvatio uvredu poništiti frustraciju radi iste. Dalje sam namislio ne puno tipkati, ali opet izbaciti puno teksta. - Što mislite, može li od ničega biti nečega? - Naravno, baš kao što je i moguće da nogometni antitalent lijevom nogom (govorim o dešnjaku), malo prije no što padne, gledajući iza sebe, a misleći uzalud o ravnoteži, opali u pred njim čudom se našavšu loptu koja se potom odbije od jedne stative, zatim od druge, zatim golmanu u potiljak pa u gol. - Aber warum? - Naravno da ne. Samo je vrlo rijetko i ne može se pripisati svome autoru čak ni kad je misao ili čin očito njegovim djelom. Ideje se, baš kao i prilike općenito, ljudima ukazuju stalno, a njihove sposobnosti mogle bi se definirati i kao vjerojatnost da će od nailazeće idejeprilike biti nečeg suvislog. Idioti, niškoristi te imbecili opće vrste također polučuju ideje, ali od njih naprave nakaze ravne sebi. - A što ako vam kažem da tako nešto jest moguće? - Po svojoj prilici. Nisam mnijenja da će šuplje glave od ideja koje se u njima pojave napraviti išta dobro. Eventualno štogod zlo, ako ih pogoni kakva mržnja, ali tu su mogućnosti već prilično iscrpljene. - Jamačno ste svjesni da će obje mogućnosti polučiti daljnje moje rečenice. - Istovremeno će netko s jačim procesorom sklopiti cijelu knjigu. - Općenito govoreći, cijeli ovaj blog jest sastavljen uglavnom od ničega. - Ali zašto tražiti ideje po smetlištima, kad imate i sasvim dobrih rudnika? - Što mislite, može li se u šupljoj glavi poroditi kvalitetna misao? - Prije bih rekao da će biti obrnuto. - Ne želite valjda reći da je tako nešto nemoguće? - Nazvao bih to realizmom, premda će mnogi uporabiti pojam "cinizam" - To bi bila opet negacija. - Zaključit ću da me zajefrkavate ili imate ozbiljnih nesporazuma sa stvarnošću. - Ukratko, ne slažem se s vama. Biseri nastaju posvuda, a kvaliteta konačnog proizvoda promišljanja ovisi i o trudu. Nije nemoguće da se kakav maloumnik tjednima trudi i na kraju poluči suvislu rečenicu. - Bojim se da me svijest o tomu ovaj put nije spriječila da opisane posljedice prouzročim. - To je uspoređivanje ljudi, a ne ideja. - Poradi toga on i jest velikim ničim, nipošto nečim. - Što mislite, može li od ničega biti nečega? - Naravno, baš kao što je i moguće da nogometni antitalent lijevom nogom (govorim o dešnjaku), malo prije no što padne, gledajući iza sebe, a misleći uzalud o ravnoteži, opali u pred njim čudom se našavšu loptu koja se potom odbije od jedne stative, zatim od druge, zatim golmanu u potiljak pa u gol. - Aber warum? - Naravno da ne. Samo je vrlo rijetko i ne može se pripisati svome autoru čak ni kad je misao ili čin očito njegovim djelom. Ideje se, baš kao i prilike općenito, ljudima ukazuju stalno, a njihove sposobnosti mogle bi se definirati i kao vjerojatnost da će od nailazeće idejeprilike biti nečeg suvislog. Idioti, niškoristi te imbecili opće vrste također polučuju ideje, ali od njih naprave nakaze ravne sebi. - Moram priznati da sam dojma da vaše govorenje s mojim nema puno veze. - Tomu je tako jer se autor zajefrkava s konstrukcijom teksta. - Bezobraznik jedan. Kako da ga opanjdrčimo radi toga? - Već se je sam opanjdrčio. Nakon ovog teksta više neće biti govora o tomu je li zdrav ili ne, već samo o raznim poglavljima DSM IV. - Naivno pretpostavljate da ovo čitaju i neki ljudi koji ga znadu u stvarnom svijetu. - Čitaju, čitaju, samo ih je sram priznati. S razlogom, s razlogom. |
08.10.2010., petak
1:2 ilitiga dva svijeta ilitiga o preokretu ilitiga o percepcijskim sklonostima
|
1:0 Vozi se tako u solidno ispunjenom autobusu nas omanji broj kad osjetim da mi se nešto nabija u noge. Zdesna mi je bio stariji gospodin i nešto izvodio s torbom. Djelovalo mi kao da ju nekud provlači sebi iza leđa, ali u visini nogu. Svrhu toga nisam dokučio. Par sekundi poslije desetak njegovih što ramena, što laktova našlo mi se uglavnom u rebrima pa sam se čvrsto primio e kako me ovaj ne bi izgurao. Nemam naviku ugibati se sili. Još par sekundi kasnije uslijedili su i prvi zvukovi. - Miči se! (procijeđeno kroz zube, jamačno stisnute silom koja bi zdrobila dijamant) Nemam naviku ugibati se niti agresivnom izražavanju. - Znate , svi mi zauzimamo određenu količinu prostora. - Evo. Stoji ko drvo. (naglas, očito širem općinstvu) Zatim se obratio opet meni s nečim o tomu kako nemaju svi isto mozga u glavi. Bilo je više omožđenih rečenica pa sam ih pomiješao i zaboravio. - Znate, stvar vam je u upotrebi. Vjerojatno sam svaku rečenicu dijelom prepravio, ali ne vidim načina da to popravim, osim redukcijom svega skupa. K tomu, moj dojam sigurno ne odgovara stvarnosti, ali oko toga neću brinuti. 1:1 Kad uhvatim mjesto za sjedenje, izvadim kakav komad literature pa ili zaspim ili se začitam. Tako je i sad bilo pa me dosta iznenadila siva pojava koja se nada me nadvila. - Biste li izvoljeli ustati? (Rečenica siguro nije bila takva, ali ton je tu negdje.) - Začital sam se pa vas nisam skužil. (Ustajući. Moguće da je usplijedilo jedno pa drugo, ali nisam siguna koje je koje, kao ni u točnu rečenicu.) Dalje neću smišljati rečenice jer ih je bilo više. Uglavnom, čovjek se zainteresirao za to što čitam pa mu objasnih da je to nekakav mačekovski list iz tridesetih koji sam praktički izvukao iz otpada (Hrelić). Zatim popričasmo malo o Mačeku kojeg ovaj osobito cijeni i tomu kako se sve dade riješiti na fin način. Sve u svemu, razgovorak ugodni, premda kratkotrajan. 1:2 Vozimo se tako nas dvojica trajvanom, a ja se, ponukan nedavnom hajkom na frmhru ter katalitičkom količinom 1-oksapropana, nađoh pripovijedati o tomu kakve se sve gadne supstance troše pod izlikom da su ljekovite (primjerice, mnogi danas osobito cijene natrijev klorit, industrijski izbjeljivač i dosta neselektivan biocid, nazivajući ga čudesnom mineralnim dodatkom i lijekom za apsolutno sve), prepričavajući ono što sam već tipkao ili pročitao. U nekom času, žena koja je kraj nas sjedila čitajući nekakvu knjižicu o psima nam se obratila da nam navede par slučajeva kod kojih su se ljudi i životinje izliječili od raznih tumora pijući otopine srebrovih soli. Nalazeći se već u stanju u kojem pričam brzo i mnogo, nastavih dalje tumačiti što, kako i zašto radi te dodah da bez sustavnih istraživanja imamo tek nepouzdane anegdote. Napričah još koječega, a žena je čak uspjela doći do riječi i izraziti kako sama nije pobornica ničega i ljudima takove stvari preporuča ne porabiti, ali da njoj poznati slučajevi ostaju kakvi jesu (mačak kojeg su trovali srebrom pa im ozdravio od leukemije i još par živih ljudi). Iako je dosta izvjesno da sam barem tri četvrtine vremena govorio ja (moja lajavost iznosi negdje oko 2 bb (mogu se nadlajavati s dvije bijesne babe)), razgovor nije išao prema svađanju, a žena je čak u nekom času dometnula da su joj svađe oko takve tematike na frmhru poznate. Uglavnom, drago mi što sam se barem donekle udržao od upadanja u riječ, a dosta potpuno od vrijeđanja. Žena je pak pokazala impresivnu strpljivost. Moglo bi se reći da sam pristran, navodeći radije događaje koji su mi po volji nego one koji nisu. No, iako se sjećam još nekoliko slučajeva bezobraznih tramvajoputnika, sjećam se i onih pristojnih ili barem zanimljivih tako da vjerojatno dođe svakih oko polovice. K tomu, ovo su svi moji zanimljivi događaji iz javnog prijevoza u zadnja dva tjedna. Ima još jedan pogled na ove stvari. Zove se optimizam, a dođe na to da se više gleda ono dobro nego ono loše. Tako se može stvoriti (pogrešan) dojam da dobre stvari dominiraju i uvesti nešto svetla u vlastito ponašanje. Pesimizam ima prednost da predviđa bolje i usklađeniji je sa stvarnošću, pogotovo ponašanjem ljudi, ali dosta loše utječe na jetru i bubrege. Optimizam pak liječi depresiju i neke blaže duševne poremećaje, a naročito je efikasan protiv... - nesposobnosti da se završi rečenica? Može. - Ne može, nisi dovršio rečenicu. Tvrdnja ne stoji. Uglavnom, često mi se čini da mi svijet pravo pokušava ići na ruku. Možda je kakva velezavjera u pitanju. |
