...in patria sua
08.10.2010., petak
1:2 ilitiga dva svijeta ilitiga o preokretu ilitiga o percepcijskim sklonostima
|
1:0 Vozi se tako u solidno ispunjenom autobusu nas omanji broj kad osjetim da mi se nešto nabija u noge. Zdesna mi je bio stariji gospodin i nešto izvodio s torbom. Djelovalo mi kao da ju nekud provlači sebi iza leđa, ali u visini nogu. Svrhu toga nisam dokučio. Par sekundi poslije desetak njegovih što ramena, što laktova našlo mi se uglavnom u rebrima pa sam se čvrsto primio e kako me ovaj ne bi izgurao. Nemam naviku ugibati se sili. Još par sekundi kasnije uslijedili su i prvi zvukovi. - Miči se! (procijeđeno kroz zube, jamačno stisnute silom koja bi zdrobila dijamant) Nemam naviku ugibati se niti agresivnom izražavanju. - Znate , svi mi zauzimamo određenu količinu prostora. - Evo. Stoji ko drvo. (naglas, očito širem općinstvu) Zatim se obratio opet meni s nečim o tomu kako nemaju svi isto mozga u glavi. Bilo je više omožđenih rečenica pa sam ih pomiješao i zaboravio. - Znate, stvar vam je u upotrebi. Vjerojatno sam svaku rečenicu dijelom prepravio, ali ne vidim načina da to popravim, osim redukcijom svega skupa. K tomu, moj dojam sigurno ne odgovara stvarnosti, ali oko toga neću brinuti. 1:1 Kad uhvatim mjesto za sjedenje, izvadim kakav komad literature pa ili zaspim ili se začitam. Tako je i sad bilo pa me dosta iznenadila siva pojava koja se nada me nadvila. - Biste li izvoljeli ustati? (Rečenica siguro nije bila takva, ali ton je tu negdje.) - Začital sam se pa vas nisam skužil. (Ustajući. Moguće da je usplijedilo jedno pa drugo, ali nisam siguna koje je koje, kao ni u točnu rečenicu.) Dalje neću smišljati rečenice jer ih je bilo više. Uglavnom, čovjek se zainteresirao za to što čitam pa mu objasnih da je to nekakav mačekovski list iz tridesetih koji sam praktički izvukao iz otpada (Hrelić). Zatim popričasmo malo o Mačeku kojeg ovaj osobito cijeni i tomu kako se sve dade riješiti na fin način. Sve u svemu, razgovorak ugodni, premda kratkotrajan. 1:2 Vozimo se tako nas dvojica trajvanom, a ja se, ponukan nedavnom hajkom na frmhru ter katalitičkom količinom 1-oksapropana, nađoh pripovijedati o tomu kakve se sve gadne supstance troše pod izlikom da su ljekovite (primjerice, mnogi danas osobito cijene natrijev klorit, industrijski izbjeljivač i dosta neselektivan biocid, nazivajući ga čudesnom mineralnim dodatkom i lijekom za apsolutno sve), prepričavajući ono što sam već tipkao ili pročitao. U nekom času, žena koja je kraj nas sjedila čitajući nekakvu knjižicu o psima nam se obratila da nam navede par slučajeva kod kojih su se ljudi i životinje izliječili od raznih tumora pijući otopine srebrovih soli. Nalazeći se već u stanju u kojem pričam brzo i mnogo, nastavih dalje tumačiti što, kako i zašto radi te dodah da bez sustavnih istraživanja imamo tek nepouzdane anegdote. Napričah još koječega, a žena je čak uspjela doći do riječi i izraziti kako sama nije pobornica ničega i ljudima takove stvari preporuča ne porabiti, ali da njoj poznati slučajevi ostaju kakvi jesu (mačak kojeg su trovali srebrom pa im ozdravio od leukemije i još par živih ljudi). Iako je dosta izvjesno da sam barem tri četvrtine vremena govorio ja (moja lajavost iznosi negdje oko 2 bb (mogu se nadlajavati s dvije bijesne babe)), razgovor nije išao prema svađanju, a žena je čak u nekom času dometnula da su joj svađe oko takve tematike na frmhru poznate. Uglavnom, drago mi što sam se barem donekle udržao od upadanja u riječ, a dosta potpuno od vrijeđanja. Žena je pak pokazala impresivnu strpljivost. Moglo bi se reći da sam pristran, navodeći radije događaje koji su mi po volji nego one koji nisu. No, iako se sjećam još nekoliko slučajeva bezobraznih tramvajoputnika, sjećam se i onih pristojnih ili barem zanimljivih tako da vjerojatno dođe svakih oko polovice. K tomu, ovo su svi moji zanimljivi događaji iz javnog prijevoza u zadnja dva tjedna. Ima još jedan pogled na ove stvari. Zove se optimizam, a dođe na to da se više gleda ono dobro nego ono loše. Tako se može stvoriti (pogrešan) dojam da dobre stvari dominiraju i uvesti nešto svetla u vlastito ponašanje. Pesimizam ima prednost da predviđa bolje i usklađeniji je sa stvarnošću, pogotovo ponašanjem ljudi, ali dosta loše utječe na jetru i bubrege. Optimizam pak liječi depresiju i neke blaže duševne poremećaje, a naročito je efikasan protiv... - nesposobnosti da se završi rečenica? Može. - Ne može, nisi dovršio rečenicu. Tvrdnja ne stoji. Uglavnom, često mi se čini da mi svijet pravo pokušava ići na ruku. Možda je kakva velezavjera u pitanju. |
