...in patria sua
28.02.2009., subota
Trči Lola, trči Forrest.
|
U okovremenu treći put gledam Gumpa. Lolu nisam gledao jer devedeplejer ne zna čitati, majkumu. Ovo nije moj najkraći post. Laku noć. P.S. Nemam ništa za dodati. |
27.02.2009., petak
Rijeliti
|
Prvo sam imao na umu kako zaraditi milijune, zatim se brojka prebacila na desetke tisuća, a zatim na nulu, jerbo me ne zanimaju pare, ako nisu peteroznamenkaste. Tako da sam silom prilika prešao u altruiste. Šou bi se zvao Oćemo precjednika, a bio bi varijacija na temu onih emisija za antitalente svih područaja. Pobjedniku bi televizija organizirala skupljanje potpisa za kandidaturu za predsjedničke izbore. Nadam se da će mi netko maznuti ideju, politički cirkus bi se tako pokazao u punom sjaju. |
26.02.2009., četvrtak
Pitanje za do sutra navečer. Odgovor imam, zato i pitam. Inače bih pitao zato jer ga nemam.
|
Daklem, da vam dadnem u zadatak da svoju bližu okolinu uvjerite u postojanje zagrobnog života, kako biste to učinili?. Traje dnevnik, sunca ne vidim, moglo bi se reći da je večer. Prije nego što istrkeljam što sam naumio, napominjem da nigdje nisam rekao da moj odgovor ima veze s vezom. Plan mi je sljedeći: Malo prije smrti reći nekolicini ljudi da ću im se javiti i zatim umrijeti. Računam na snove, slučajnosti, vlastite interpretacije i štoliveć. |
25.02.2009., srijeda
Otkrio sam toplu vodu, molim upućene da me upute do ureda za patente.
|
Ideje su općenito zla bića. Skrivaju se u mračnim zakucima uma i ne javljaju se na pozive, zamolbe, vapaje, pa čak ni na mito i korupciju. U stanju su hibernirati minutama, a nekad i mjesecima, i to bez ikakve potrebe da isplaze na sunce. No, kad padne noć nad um, a svijest ode na pauzu, ideje se razbauljaju po stazama kojima je dotad kročila svijest i krenu raditi sranja. Jedna iskopa rupu i napuni ju lišćem, druga ode do notesa s bitnim brojkama i sve ih pomiješa, treća na nekom poznatom licu docrta brkove, četvrta iskopa priču sa stvarnim likovima i događajima i doda par izmišljenih, i tako unedogled. Zato mi se poneki put dogodi da krenem prepričavati neki događaj za koji se kasnije ispostavi da sam ga uglavnom odsanjao. Ili upoznajem iste nove ljude. Ili nešto prvo. A nekad im ni to nije dovoljno pa se probude u gluho doba dana i čekaju neoprez svog domadara. Pa postavljaju manje ili više nemoguće zahtjeve. - Povuci crticu kraj ove crtice. (rekurzija) - Nacrtaj mali pentagram. (rekurzija) - Možeš li preskočiti onu lokvicu široku samo tri metra? - Nakreni glavu tako da izgledaš retardirano. - Deder malo neartikulirano mumljaj. - Koliko je 45 na kvadrat? - Je li onaj broj djeljiv sa sedam? A s jedanaest? A s trinaest? Daj to do kraja isfaktoriziraj. - Lupi se po glavi. - Slobodno pojedi keks, ali nemoj ga zagristi. (Trebalo je par minuta.) Ponekad na vrijeme skužim njihovu rabotu pa spriječim štetu. Tako su mi prije par godina predložile da popijem neku reakcijsku smjesu. Uništile bi mi sintezu. Možda bi ih se moglo potpuno ignorirati. Samo što onda gubim i dobre prijedloge. Ne bi mi nikad palo na pamet da krenem skupljati klupko. Ne bih znao da modra galica ima odvratnobakren okus koji ostane u ustima par sati. Ne bih otkrio zanimljiv način na koji se kotrljaju kutije od naočala niti da se bakrov(II) hidroksid dade otopiti u vrlo koncentriranoj lužini. Ovo bi bio jedan od gorih zamislivih uvoda u priču o racionalnom i iracionalnom. Često se dogodi te mi netko krene soliti pamet kako zanemarujem "onu stranu" uma, da previše slijedim razum. Pa da se izjasnim. Sve što se zbiva u Prirodi, zbiva se slijedeći neke zakonitosti. Znanost si je u zadatak uzela da ih traži i što bolje opisuje. Jedno od načela je i to da neobjašnjivo ne postoji, samo neobjašnjeno. Iako to ne mogu dokazati, činjenica je da su svi dokazi suprotne tvrdnje plod manipuliranja ili puke neukosti. Često se tu uplete i fanatizam. Jedna iz širokog spektra mojih mana je da nisam naučio šutjeti kad prepoznam laž (ili općenito neistinu (ili samo pomislim tako, kaže samokritička sekcija kojoj iz principa (bahatosti) ne želim vjerovati)). Zato često imam problema s ljudima religioznima na ovaj ili onaj način. Iako je glupost pokazala zavidnu vještinu opstanka, danas su mnoga praznovjerja kao takva poznata i u općoj kulturi. Tako mi nitko neće tvrditi da u Sunčevoj koroni postoji još neotkriven element (spektralne linije koronija pripadaju željezu) ili da je biokemija fundamentalno različita od kemije (na stranu što biokemičari imaju malo čudne račune). Većina neće ni tvrditi da smo kao vrsta formirani u šest dana pa čak ni da je autor Biblije samo pokušao biti duhovit. No, prije ili kasnije doći ćemo do situacije iz koje se izvode sve ostale: - Ima nečega. - Aber warum? - Mora biti nečega. - Aber warum? Tako bih inače opisao što razlikuje vjernika od bezvjernika. (Oni što kažu da nema samo su vjernici Atea (ideja Zacha Weinera), a možda i zajebavaju.) Objasniti svoju vjeru u pravilu nitko ne zna. Oni koji je nemaju, ponekad znaju (ja mislim da znam, ali ako krenem tumačiti, em ću izgubiti nit, em će se naći barem nula bića koja će mi "objasniti neke stvari" a što redovito završi tako da ja ispadnem lajavcem koji ne priznaje tuđe argumente), ali u zagradi je opisano zašto je lakše, a možda i bolje šutjeti (što ne znači da to i slijedim). Objašnjavanje nečega što se zbiva u glavi često ima ružne posljedice po taj proces. Vjerojatno vam se već dogodilo da ste bili u nekoj vozilici kraj neke druge vozilice koja je krenula prema naprijed. Osjećaj da idete unazad traje samo dok ne skužite u čemu je kvaka, a poslije toga ga više ne možete razviti. Jednom razbijena iluzija više ne radi. U slučaju vjere imamo bitno fleksibilniju iluziju, često moćniju od stvarnosti. Ono što se ponekad dogodi je da mi iziritirirani vjernik kaže da je iracionalna komponenta također bitan dio bivanja heterosapienterom. Iako mi je bilo jasno da je takav argument za mačku o rep, nisam se nikad potrudio sklopiti odgovor zašto bi tomu bilo tako. Razlogom su udružene snage gluposti i lijenosti. - Pljes! (haj fajv, reče jedno drugom prije) A tko uopće kaže da se netko ponaša racionalno samo jer nekome ne vjeruje. Što ako savršeno pristojno odjevenom čovjeku koji na savršeno pristojan način kaže da postoji Gremks, svoritelj veceškoljki i ostatka Svemira (koji nije toliko bitan) kažem da Gremksa možda i nema, stojeći pritom na glavi i češkajući lijevom nogom desnu, pazeći da pritom ne padnem na leđa? Tko je tu iracionalan? Hoću reći da nije fer da ljudi koji iz manje ili više pogrešne ideje savršeno racionalnim putem izvode druge svoje ideje, vlastito ponašanje i principe po kojima bi se drugi trebali ponašati meni kažu da mi fali iracionalna komponenta. Krivo, fali mi dogma, postulat ili štoliveć. Često sam upravo zbog toga u stanju napraviti daleko većih idiotarija od bilo kakvog indoktrinanta. Općenito, postavite si pitanje tko izmišlja one najgore viceve koji se sprdaju sa svecima, vjernicima i nadbićima. - Tu si malo promašio, navodno su franjevci najgori. Da je vjera iracionalna, ne bi bilo toliko teoloških knjiga. Ne bi se religije cijepale kao paralelno srasli igličasti kristali kad ih se dotakne niti bi se ljudi klali zbog uvjerenja. Svatko bi pričao svoje bez puno sluha za ostale. U stvarnosti, vjera, baš kao i znanost, pokušava objasniti sve što stigne (priznajem, prva je sklonija društvenjaštvu). Samo što vjera kreće od neke ideje i iz nje pokušava dobiti sve ostalo, a znanost iz svega ostalog pokušava dobiti ono prvo, ma kakvo to bilo. Kraće rečeno, vjera kreće od početka (blebnuvši neki početak), a znanost od kraja. To je, usput, i temelj za to da moderni crkvenjaci postupno prihvaćaju napredak. Uvijek se može reći da je Brahma upravo "to" imao na umu dok je krpao Svemir iz kaosa. Ako ste došli dovde (pravo vam budi, ako zbilja čitate), htjedoh reći da religije, iako počivaju na šuštinski izmišljenim stvarima, jesu racionalne i drže se vlastite logike koja, gle čuda, frapantno podsjeća na onu koju rabe filozofi i njihove naprednije verzije, znanstvenici. Prava dilema je zapravo ona između sreće i istine. Oči se zatvaraju uspješnije nego što mislimo, ali samo dok su još poluotvorene. Inače bude prokleto teško. |
21.02.2009., subota
U nekom času sam pomislio da od vlastite poezije gorih stvari ne mogu ovdje postaviti.
|
Neki dan sam sanjao kako kroz usta porađam mačiće za Crnku (crna mačka, da se ne mučite s pogađanjem tko je ta, a mačići zaista nisu bili moji). Probudio sam se negdje kad sam pokušavao ispljunuti posteljice i sve ono memljivo. Obrisao sam slinava usta i nije mi bilo na kraj pameti da dovršim san (što sam par puta izvodio, kad su bili ekstrazanimljivi). Sad mi je krivo jer sam izgubio poantu. Sna, mislim. Dobar tek! Poezija kakvom se zabavljam kad mi mozak krene naveliko trošiti glukozu. zidali smo kuću bez prozora i vrata zidali smo kuću od četiri kata kada van smo izašli u njoj nismo bili zidali smo kuću i cijelo vrijeme pili krov smo zaboravili okrenuti gore noge smo umočili u limene lavore nije bitna smislenost vrijede samo rime ovakva poezija ne treba ni ime zidali smo kuću tri-četiri dana žbukojedni puževi bili su nam hrana nismo ju dovršili jer nema ni početka morat ću odustati nakon još tri retka da sam zvalog bonimir kako se već piše ova debilarija vrijedila bi više. Nisam pijan, hvala na pitanju. Tehnički gledano, ovo je jedan od boljih dana. Tj. bio je. Addendum: Glede naslova, izgleda da zbilja ne mogu. Još jedan dodatak: Kaže Bešker prije par tjedana: Pozitivna je činjenica da bukti rasprava, a ne njezini sudionici. Cijela kolumna... |
14.02.2009., subota
Nevolja s oporabom ideja je da se prečesto sjetim da je tomu tako.
|
Nakon što sam shvatio da nisam u stanju smisliti što da pišem, došla mi je spasonosna ideja. - Piši o sebi! Manje-više. - Ode ja, predugo ovo tipkaš. Tako da sam opet na početku,. - Nisi. Tehnički jesam, ovo je prilično bezvrijedan komad teksta. - Kao i sve ostalo što si napisao. - A ja definitivno idem. Nisi dovoljno strpljiv. A da konačno zbilja odeš? - Otišla je. Znam. Ipak treba više vremena da nešto otipkam nego da isto shvatim. Nije grozno biti šupljoglav ako to ne znaš. Strahotu intenzivira činjenica da obrnuti put ne postoji.* - Preskočio si rečenicu. *Ono što sam također preskočio je da je šupljoglavost nepromjenjiva. Mogućnosti se svode na to da ili znate ili ne znate. |
11.02.2009., srijeda
Veoma jednostavan post.
|
Tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup tup, ali ne toliko da bih sve ovo otipkao. Optimističan pogled na stvari: Ili bih bio zadovoljan riješenim semestrom, ili dobrim predviđanjem. (Bi tako.) Pitanje: Što treba dodati u prostoriju prepunjenu ljudima da bi ih stalo još više? |
07.02.2009., subota
Panika.
|
Za tri dana vjerojatno ću se jako tući nečim po glavi. Panika počinje za nešto manje od dva. Ovdje je i dalje mirno. Primjećuje se tek da se valovi povlače. |
04.02.2009., srijeda
Malo preciznije o tomu gdje mi zapinju zupčanici.
|
Svojedobno je Tesla rekao nešto tipa da ga ne dira toliko to što mu drugi uzimlju ideje koliko to da nemaju vlastitih. Razlog takovom uvjerenju je jednostavan. Do ideja se dolazi razmišljanjem. Ako razmišljate stalno, one iskaču kao mutave i ne postoji pametan razlog zašto bi ih se čuvalo u svojoj mentalnoj jazbini. - Izuzmu li se provjera i sazrijevanje ideja. Svejedno, ideje koje su se pokazale dobrima mogu van. - Ostaje ti onda još i strah da će se u drugim glavama razviti u nešto što tebi nije bilo na kraj pameti, da će biti ukradene ili da će naprosto biti odbačene. Ili nešto peto (o četvrtom da ne govorimo). To nije problem ako mogu smisliti nove. - Mogu roditi još djece, što ako mali pogine. Nije li to već malo bedasto, ideje poređivati s ljudima (koji to tek imaju postati)? - Pa ima sličnosti, nastanu u tebi i razviju se do neke prepoznatljive forme, u nekom času moraju izaći i to često ne bude nimalo ugodno. A vani tek dođu pod pravu paljbu koječega. Pa si misliš da bi bilo bolje ubuduće šutjeti. Sad više nismo na sličnostima. - Praviš se mutav. - Dobro mu ide. - Komunikator toliko loš da ni sam sebe ne razumije najbolje. Slika prva.  - Bojim se da je onima van tvojeg uma potpuno nerazumljiva. Bez brige, ovo je zbilja plitka slika. Poradi svih onih silnih inteligencija koje su psiholozi izmislili kroz zadnjih par desetljeća, zalkjučih da treba naći neki bolji model. Pa sam uveo i apstrakciju. Ona je još gora od inteligencije jer ne koristi zbilja ničemu. No, to me ne sprečava da takvu veličinu uvedem. Apstrakcija nekog područja rada mozga je brojni udio podataka koje mozak mora sam generirati. - Možda bi bilo lakše krenuti od kontraapstrakcije, veličine koja govori koliki je udio obrađenog materijala konkretno sjećanje ili doživljaj. Nema bitne razlike, zbroj im je ionako jedan. Nakon uvog nadasve elegantnog uvođenja nove veličine, jedan par intuitivnih teza koje ne umijem dokazati. - Nada se da će mu nesretni čitatelj vjerovati na riječ. Peza trva: Rad mozga je to naporniji što je apstrakcija bliža jedinici. Vjerojatno to ima veze što se apstrahiranjem podataka dolazi polako i do toga da svijest krene analizirati sebe, a to pak podsjeća na problem s kojim se našao zmij Uroboros. - Još jednom se nada da ćete mu vjerovati. - Ne vjeruje on ni sam sebi. Mozgovne sposobnosti na nekom području ipak najviše ovise o tomu koliko na tom području radite. Dodao bih ipak da svi počnemo s par godina praktički bez apstraktnih promišljanja. - Neki na tomu i ostanu. - To je par godina. Poslije ima par desetljeća da se to izravna. Tedra zuga: Komunikacijske sposobnosti ne traže puno apstrakcije (Općenito bi se moglo reći da je ono gore inteligencijski spektar, a sve one psihologičarske inteligencije se daju rasporediti po tomu koliko je apstraktno njihovo područje, Slično kao što vidljivi dio spektar razlučujemo na boje iako one postoje samo kao naš doživljaj dok su u stvarnosti to tek fotoni različitih valnih duljina). - Ego, ego, ego! - Da pojasnim, nadlik je grozan komunikator, toliko grozan da nije još ni otkrio da su mu ideje ili bedaste ili tuđe, pa onda razvija sliku sebe kao mislioca koji ne stigne komunicirati. Mrzim autoportretiranje. A sad nazad na sliku. Ona bi trebala biti nekakav normalan spektar inteligencije. Crta je obla jer mi se tako sviđalo. Samo sam htio naglasiti da se ljudi u pravilu bave konjkretnim stvarima, dočim im apstrahiranje dođe kao nizozemski nijemcima. Osim ako nisu asocijalni. Onda se vrijeme troši na komunikaciju sa sobom ili sobima pa apstrakcija podivlja.  - Ego, ego, ego! Pregrmjet ću to da opet seruckam. Ovo treba van. Ako mi ne bude sad posječeno, postoji realna opasnost da mi ono nanovlakance kojim se držim za stvarnost pukne. - Jesi siguran da već nije? - Neću sad o energetski povoljnim i nepovoljnim stanjima ter vjerojatnostima istih. Poanta svega ovoga je sljedeća: - Definicijski intermezzo: Opća inteligencija je integral inteligencije kao funkcije apstrakcije. Jednostavnije, površina ispod one krivulje. - Natrag poanti: - Opažanjski intermezzo: Površine ispod krivulja na dva grafa približno su iste. - Natrag poanti. - Intermezzo tek tako, da ne budu dva sama. - A ti bi neki intermezzovski grupnjak? - To je tebi palo na pamet, ne meni. - Konačno poanta: To što se ponekad zabavljam matematičkim zadacima ne isključuje činjenicu da sam mediokritet. Samo sam vrijeme koje obični mediokriteti utroše na komunikaciju protratio na razmišljanje. - I postao filozof-mediokritet. - Čisto da znaš, ima puno takvih. - Jap, poseban si kao jaje koje je kukmasta kokoš snijela prije dvije i pol godine u kokošinjcu. Ono s dva žumanjka? - To je bilo pokraj tebe. |
