Neki dan sam sanjao kako kroz usta porađam mačiće za Crnku (crna mačka, da se ne mučite s pogađanjem tko je ta, a mačići zaista nisu bili moji). Probudio sam se negdje kad sam pokušavao ispljunuti posteljice i sve ono memljivo. Obrisao sam slinava usta i nije mi bilo na kraj pameti da dovršim san (što sam par puta izvodio, kad su bili ekstrazanimljivi).
Sad mi je krivo jer sam izgubio poantu. Sna, mislim.
Dobar tek!
Poezija kakvom se zabavljam kad mi mozak krene naveliko trošiti glukozu.
zidali smo kuću
bez prozora i vrata
zidali smo kuću
od četiri kata
kada van smo izašli
u njoj nismo bili
zidali smo kuću
i cijelo vrijeme pili
krov smo zaboravili
okrenuti gore
noge smo umočili
u limene lavore
nije bitna smislenost
vrijede samo rime
ovakva poezija
ne treba ni ime
zidali smo kuću
tri-četiri dana
žbukojedni puževi
bili su nam hrana
nismo ju dovršili
jer nema ni početka
morat ću odustati
nakon još tri retka
da sam zvalog bonimir
kako se već piše
ova debilarija
vrijedila bi više.
Nisam pijan, hvala na pitanju.
Tehnički gledano, ovo je jedan od boljih dana. Tj. bio je.
Addendum: Glede naslova, izgleda da zbilja ne mogu.
Još jedan dodatak:
Kaže Bešker prije par tjedana:
Pozitivna je činjenica da bukti rasprava, a ne njezini sudionici.
Cijela kolumna...
Post je objavljen 21.02.2009. u 23:23 sati.