...in patria sua
21.02.2009., subota
U nekom času sam pomislio da od vlastite poezije gorih stvari ne mogu ovdje postaviti.
|
Neki dan sam sanjao kako kroz usta porađam mačiće za Crnku (crna mačka, da se ne mučite s pogađanjem tko je ta, a mačići zaista nisu bili moji). Probudio sam se negdje kad sam pokušavao ispljunuti posteljice i sve ono memljivo. Obrisao sam slinava usta i nije mi bilo na kraj pameti da dovršim san (što sam par puta izvodio, kad su bili ekstrazanimljivi). Sad mi je krivo jer sam izgubio poantu. Sna, mislim. Dobar tek! Poezija kakvom se zabavljam kad mi mozak krene naveliko trošiti glukozu. zidali smo kuću bez prozora i vrata zidali smo kuću od četiri kata kada van smo izašli u njoj nismo bili zidali smo kuću i cijelo vrijeme pili krov smo zaboravili okrenuti gore noge smo umočili u limene lavore nije bitna smislenost vrijede samo rime ovakva poezija ne treba ni ime zidali smo kuću tri-četiri dana žbukojedni puževi bili su nam hrana nismo ju dovršili jer nema ni početka morat ću odustati nakon još tri retka da sam zvalog bonimir kako se već piše ova debilarija vrijedila bi više. Nisam pijan, hvala na pitanju. Tehnički gledano, ovo je jedan od boljih dana. Tj. bio je. Addendum: Glede naslova, izgleda da zbilja ne mogu. Još jedan dodatak: Kaže Bešker prije par tjedana: Pozitivna je činjenica da bukti rasprava, a ne njezini sudionici. Cijela kolumna... |
