...in patria sua
30.01.2008., srijeda
Još jedan svrhoviti.
|
Pišem zbilja svrhovito, pa ću samo nabaciti jednu prastaru i vjerojatno već pohabanu ideju. X je razvio vatreno prdenje. Nakon dobrog grašnog obroka u suh zimski dan otišao bi u planine i negdje skinuo gaće i počeo prditi. Nakon oko minutu stvorio bi se zbog trvenja (vibracija) statički elektricitet te bi počelo iskriti, a iskrice bi zapalile izlazne plinove (uglavnom metan). Ukupan efekt najviše bi nalikovao na bacač plamena. X je prouzrokovao dvije nesreće. Prvo je pokrenuo lavinu koja mu je odnijela pola rodnog sela, a potom mu se plamen nekako uvukao u debelo crijevo te ga raznio. Dobri poznavaoci tajni prdenja kažu da su sve to puste izmišljotine. Jedno mi nije jasno. Zar nitko ne vidi trivijalnu svrhu svega što sam ovaj mjesec pisao? Ili je toliko očito da vam je glupo govoriti. Dat ću idući mjesec jednu pravu zagonetku. Dodatak: Prije nego počnem tipkati u mjesecu mačje dernjave, a ljudske isto (jerbo su takvi svi), otkrit ću svrhu par zadnjih postova, zapravo svrhu svega što sam prošli mjesec tipkao. Ista se nalazi u gornjem desnom uglu. |
27.01.2008., nedjelja
I danas pišem svrhovito.
|
No, problem je to što ovaj put zapravo nema smisla da se tužim na manjak ideja, naročito u predtipkovičnoj poziciji. Mislim, činjenica je da sam u stanju napisati meni znatno zanimljivije stvari, ali samo kad oko mene nema ljudi i tipkovnica. Zato sam osuđen na laprdanje o uglavnom ničemu ilitiga sebi te kamufliranje plitkih misli konfuznim i dozlabogadugim rečenicama. Mogu to pokazati i primjerom. Ili s više njih. Recimo da želim reći da je prije nekoliko mjeseci dogovoreno da Pluton više nema status planeta. Nije mi zanimljivo reći da se skupila družba eminentnih astronoma i čega već te Plutonu oduzela status planeta kako ne bi planetima morali prozivati još sijaset grumenčića što se smucaju Oortovim oblakom i okolo. Reći da je oni što dijeli ime s psetom Mikija Mausa poradi komplikacija što ih je izazvala jedna žena-ratnica veća od njega na jednom skupu izgubio status koji ima većina svemirskih ekvivalenata rimskih bogova već je zanimljivije. No, reći da je oni žutosmeđi pas kojeg prati neki podzemni lađar dogovorom zvjezdoznanaca izgubio status lutalice jer ga je udesila princeza ratnica samom čijenicom da je veća od njega već me veseli. Uvjeren sam da se povremeno desi da netko takovu rečenicu i prokuži. A onda vječito pitanje inteligencije. Iako psiholozi svaki dan izmisle neku novu inteligenciju (inteligenciju za toleranciju, inteligenciju za držanje metle lijevom rukom, a krpe desnom uz istovremeno telefoniranje držeći telefon ramenom, inteligencija za slaganje kula od karata, ali onih trokutsatih, inteligencija za potajno javno kopanje nosa tako da izgleda da razmišljate o kvadratima simetričnih brojeva, ...), moja mi logika kaže da ima samo jedna dok je svima ostalima svrha to da se po raznim tiskovinama mogu sastavljati poluretardirani psihotestovi tipa koliko ste spretni u razmatanju poklona dok vas svrbi lijevo uho (što je zapravo šifrirani anarhokomunistički manifest kojeg nitko nije prokužio jer je hipermunjeni genij (ali i budala jer misli da nešto može napraviti) koji ga je sastavljao zaboravio da te psihotestove anarhokomunisti ne rješavaju iz gavrila). Ne želim sad reći da su sve one inteligencije totalna idiotarija. Problem je u tome što nigdje ne postoji naznaka da će njihov broj ostati ograničen, a s druge strane postoji mogućnost da su samo izvodi jedne inteligencije. Osim toga, jedino čije mjerenje si mogu zamisliti je upravo brzina procesora. Problem je uvježbanost. - Mislim da si već nešto pisao o inteligenciji. Lako moguće. Dosta sam ograničen, a s vremena na vrijeme se vratim na stare misli. Moglo bi se to usporediti s probavom preživača, samo s beskonačnom petljom (do loop until 2=1). Pojavi se misao, prožvačeš ju, progutaš i ostaviš da se negdje razlaže. Kroz neko se vrijeme opet nađe u svijesti pa ju opet malo prožvačeš i opet vratiš u probavu. I tako stalno. Samo što svaki put imaš sve manje za žvakati jerbo nije vrag da ne napreduješ baš nikako. - I to je moguće. Znaš za one nazovireligiozne situacije kad grupa muškaraca ili žena ili miješano, obično pod utjecajem alkohola, prepričava čudne priče koje su im se desile ili su ih čuli ili izmislili? Pa puno puta sam se u takovim družbama i našao. - Onda si sigurno primijetio da nema nikakvog napretka. Uvijek se priča isto i uvijek zaključci budu nešto tipa ignoramusetignorabimus. Primjetih to u sebi, a onda možda i naglas. Ne sjećam se točno kako je to sve bilo. - A znamo i zašto se ne sjećaš. Ne, u takvim situacijama više ne govorim ni agresivno ni povezano. - Svejedno je čudno zašto ljudi te priče ne povezuju i ne zaključuju iz njih štogod o sebi i drugima. Možemo na to gledati kao na neki zaštitni mehanizam. Što je ljepše ilitiga ugodnije umu: imati pred sobom zagonetku, blještavu i zamagljenu u isti mah, ili njezine ljuske, komadiće kostiju i grumenčiće krvi te kamenčić Istine što stoji posrijedi? - Potpuno si promašio. Ljudi vole rješavati zagonetke, ali isto tako vole i misterije. One se a priori ne rješavaju. To rade samo bolesnici poput skeptika i agnostika te inih adogmatika. Oni su svi odreda ljudi opterećeni saznanjem da iza ne mora biti ništa doli kotačića čija vrtnja jest bivanje samo (a ne bitak koji je dozlaboga dosadan). Opičio si u nadrifilozofiju, i to ono najbijednije kopiranje ljudi koji kuže što neki pojmovi znače. - Mogu ja uvijek osmisliti vlastiti set pojmova. Baš kao i koordinatni sustav. Da, ali kakve hasni od toga kad te nitko neće razumijeti? - Mogu ideje razviti i onda iz njih izvesti one koje ljudi već imaju. Dobivam ono što oni već imaju, a k tomu i drugačiju perspektivu. Samo riskiraš da se osjetiš pametnijim i to počneš pokazivati. A znaš princip: Bolje je šutjeti makar te smatrali glupim, nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju. Ako glup zamijeniš s drukčiji (uz poznatu efektivnost istog), dobiješ jednu istinitu i prilično primjenjivu tvrdnju. - To je ironija. Činjenica je da postoji set brojki koji nas relativno trajno opisuje (ako ne pretrpimo gadnih promjena), a poznavanje kojeg se stiče komunikacijom. Postoji onaj prvi dojam koji se ostavi i on je malo problematičan, ali s porastom komunikacije nužno dojam konvergira u stvarne brojke (ili sliku, ako ti se to čini ljepšim). Budući društvena bića, ne možemo sakriti kakvi smo. Osim ako nam publika nije strašno povodljiva. Nakon ovog teksta svrha njega i prethodnika mu trebala bi biti očigledna. Opaska vrlo bitna: Tokovi misli niti slučajno ne izgledaju kao ovaj tekst. Puno su gori i idu brže te uključuju zbilja svašta. Nemam ideju kako ih linearno zapisati. Zapravo, imam, jer smo, budući bića vremena i prostora, prisiljeni razmišljati prema naprijed. Iako sama struktura misli ukazuje na naizgled kaotično skakutanje po sinapsama, tok jest linearan. Ma koliko misli bile nepovezane, njihov slijed slijedi jednu liniju. Naravno, zapisivanje toga traži puno više prostora nego što ih same misli zauzimaju. I još jedna opaska. Zlim jezicima. To što pišem jest opis toka misli i trebalo bi biti razumljivo. Također bih mogao postaviti i neke pretpostavke. Ako vas od čitanja boli glava, vjerojatno ste iste klase kao i ja. Ako tekst preletite i ne vidite u njemu ništa, onda ste vjerojatno nešto manje inteligencije, a ako se k tomu i par puta nacerite, onda ste iznad. Naravno, loš dan je sigurna opcija. Meni isti traje već godinama. |
24.01.2008., četvrtak
Danas tipkam savršeno svrhovito.
|
Jučer sam imao hrpu ideja. Završivši lagan i malen posao, bio sam euforičan pa sam natukao hrpetine ideja koje sam u međuvremenu sasvim pozaboravio. Zato sad nemam što za tipkati. Osim jadikovki kako nemam ideja kad sam pred tipkovnicom. A imao sam nešto opako. Pokvareno. Izopačeno. Ili mi se barem takvim činilo u času dok sam to smišljao. Jednom ću popisati sve rečenice (kojih se budem u stanju sjetiti) koje sam trebao reći, a rekao sam nešto drugo ili baš ništa. Neću danas. Ne mogu se nijedne sjetiti. A svrhu posta (koju ovaj svakako ima) ostavljam da je se netko domisli. Ha! Sinulo mi. Barem nešto. Pokazat ću da bilo tko može napisati pjesmu. samo treba Razbacati riječi. Tako da izgleda da je to pisao Pjesnik, a ne neki serator. Shema: Pukni enter kad te pukne. Rizična pripomena. Svrha očito nije sasvim jasna. A ima je itekako. Nudim besmisleni komad lapora ako se kome hoće prokazati tu svrhu. Ružan je i potpuno beskoristan, ali zato dobro navlači prašinu. |
18.01.2008., petak
V(rlo konfuzna priča, nadam se)
|
Više od sedam pataka galopiralo je galaksijom. Njihovom kraju bližio se put i živo ih je zanimalo kako će to izgledati. Budući da bi bilo krajnje nepristojno ne razjasniti početak priče, prvo ću to prije negoli krenem dalje. Patke su se zvale Paško, Puško i Peško. Ostale su više statisti, one četiri će poginuti ili otići iz priče na zanimljive načine, a ostale samo izginuti. Otud brojke i imena. Prve tri patke neću puno mučiti. Inače, opća je praksa da junaci s imenima ne umiru uopće ili njihova smrt bude strahovito značajna za radnju, oni koji samo jesu tu negdje umiru na manje ili više zanimljive načine dok oni koji nisu čak ni pobrojeni umiru ili ne umiru. Koga briga za njih. (Referenca prva.) U svakom slučaju, patke su galopirale u V-formaciji jer je to tada bilo u trendu. Poslije će se razviti takozvana S-formacija zbog koje će mnoga jata letjeti ukrug dok će se središnje patke rotirati oko svoje osi primjećujući kako im brzina rotacije ovisi o tome jesu li im krila raširena ili sklopljena. Zatim pitanje galopiranja. Prvo sam mislio kontrirati pitanjem zašto patke ne bi jahale na konjima, a tome prigovoriti pitanjem kako bi se točno konj kretao Svemirom, što bih pak pobio činjenicom da Pratchettov Smrt uredno jaše po zraku. No, već sam rekao da su patke mahale krilima (zanemarimo sad činjenicu da je to apsolutno beskorisno u Svemiru) pa je galopiranje zapravo opis njihove žurbe. Vratimo se sad činjenici da je galopirajuće mahanje krilima po Svemiru notorna idiotarija. Zato stvari valja malo prizemljiti. Patke i dalje galopiraju Galaksijom, ali primjećuje se razlika. Galaksija je ustvari nekakav kraj na sasvim zemljolikom svijetu u kojem patke kojekud prelijeću. Očito je da to može biti i Zemlja sama, ako zanemarimo ljude s puškama i haubicama prilagođenima patkolovu. Budući da sam Galaksiju nehotice prerano objasnio, a dalje je sve logično, moram se vratiti priči samoj (vidi se očajnička potreba da konačno završim priču o trideset priča (preostaju mi još dvije iza ove)). Daklem, više od sedam pataka galopiralo je Galaksijom, a tri od njih zvale su se Paško, Puško i Peško. Jasno je da su to bile prve tri patke V-formacije. Paškovo ime je najjasnije. On je Dalmoš. Puško je zapravo Kvaakkkakccavakkk, ali svi ga zovu nadimkom jer je u mladosti često zajebavao lovce kradući im puške i vješajući iste po bukvama te zovući u pomoć lokalne medvjede kad bi se lovci popeli po pušku (naravno da bi, da ironija bude veća, a i zato da ga sindikat medvjeda ne bi tužio radi nehotičnog uzrokovanja sasvim fizičkih boli, povadio metke i prodao ih žabama za sitne pare). (Referenca druga.) Peško se pak zvao Kvaaaaaaak, baš kao i nekoliko njegove braće koji su zajedno s njim upali u kanalizaciju. (Referenca treća.) Nadimak je zaradio jer je u pubertetu radije zalazio u mračne kanalizacijske kanale napučene štakorima i ljudima nego letao put nebeskih visina, probijao oblake kljunom i fiksao se ispušnim plinovima mlažnjaka. Druge patke su naprosto bile patke. I letjele su. To jest, galopirale. A sad ih moram nekako potamaniti. Da, ne da mi se baš smišljati priču punu uzbudljivih zapleta, fantastičnih obrata i čiste ramboidne akcije. Uglavnom, u nekom času, jato je doletjelo do gladnog lava. (Vidi taktike.) - Stoj ili pucam! - Ratatatatatatatatatattatatattatttaatattattattatatatatattatattatatat. Zaboravih reći da su patke sa sobom nosile uzije. - Graaaaaaaa! Brata mi ubiste! Nije da sam ga nešto volio, ali ratatatttattatatattatattatatata. - Rattattatttatatatatatttatatatatatatttatatattataatattattattattatttataattatatatatatatatatatatattatattatatattaaattatatatatatatata. Zaboravih reći da ove patke zapravo vole pucati. Nehomogenost a-t-kombinacija proizlazi iz činjenice da su pucale sve patke i to ne u fazi. Pametnom uporabom Fourierovih transformacija dobar će matematičar lako dokučiti koliko je točno bilo pataka tj. koliko ih je najmanje bilo. Uglavnom, dva lava padoše mrtva (prvi se digao, zbunjen drugom pucnjavom pa pozobao još šaku tanadi). Šest pataka također pade mrtvo. A ostale krenuše dalje. Opreznije. U taj čas iskoči i treći lav. - Ej ti, majmune, vraćaj me nazad, neću da me ovi manijaci izrešetaju! To reče i sakrije se u grmlje tako da mu je samo rep virio van i tresao se pritom. A patke produžiše kao da se ništa zbilo nije, što je iz njihove perspektive savršeno istinito. I dođoše do dikobraza. On je imao ručnu bombu. Još jedna mala digresija. Strpljivom čitatelju sigurno je upalo u oči to da su patke išle od kopnene životinje do kopnene životinje iako su cijelo vrijeme letjele u V-formaciji. Letjele su nisko, eto. Dikobraz je čuo pucnjavu i umah odustao od toga da prijeti patkama (nekad je to bila omiljena zabava kopnenih nasilnika i vrste Neoceratodus forsteri, ali onda su patke nabavile uzije pa je čitava stvar postala uzbudljivija i jednokratnija) pa je samo izvadio osigurač, nabrojao u sebi do pet i odletio u zrak jer je bomba bila malo defektna. Jedan njegov zub prošao je kroz jednu patku i uvalio joj skoru smrt od gangrene. Naravno da je potom izletio dikobrazov brat (isto dikobraz) i priručnim se katapultom odbacio među patke da ručnom bombom raznese sebe i mrskog neprijatelja (zbilja su postale omražene te patke otkad su nabavile uzije). U tome je djelomično uspio jer se zbilja raznio, ali do pataka su opet doletjeli samo zubi uvalivši ovaj put gangrenu čak trima patkama. Dikobrazi rijetko peru zube jer im stalno rastu. - Graaaaa! - Kaj bi sad ti? Pa treći dikobraz, ne? - Pa ne glasa se tak. - Skviiiiiii! Ma, ne znam kako onomatopeizirati dikobraza. - !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Ovaj dikobraz je nijem, mrzi patke i želi osvetiti smrt svoja dva brata iako mu je jasno da su si sami krvi. Stvar je zapravo u tome da si je okrhnuo zub pa je loše volje. - !$&#$!*%!!!!!!!! A ti bi isto radije ostao živ? - !!!!!!!!!!$%&#& Okaj. Treći dikobraz vratio se mirno u svoju rupu da izučava norvešku gramatiku. Patke su dotle mirno letjele dalje. Osim što ih je nekoliko gunđalo da će tražiti invalidske mirovine zbog ozljeda na radu. I tako su letjele dok nisu došle do svojega kraja. I kraja priče jerbo mi se počelo spavati. Samo ću još dodati reference. (Dodah ih konačno. Sve same tuđe slike.) Pripomena u pucanju uzijem. Patke imaju specijalno dizajnirane uzije koji su im namontirani tako da s njima bude ugodno letjeti, a da u isti mah budu dostupni za brzu uporabu. Okidač se stisne kljunom. Dodatna oprema je nišan. Prilikom pucanja patka odleti parsto metara unazad. |
12.01.2008., subota
1,777
|
Imao sam još jedan napadaj Ideje. Iako je samo po sebi to divno iskustvo, problem je što fali publika. Nije isto pripovijedati nešto sebi i samo sebi plus izmišljenim paraličnostima s maskama poznatih i imati pred sobom nekog tko nije iskoristio prilku da pobjegne na vrijeme. Dosta je već bilo tih žrtava. Ako kad vidite koju od njih, lako ćete ju prepoznati. Idu pravo naprijed i ne lete im leptirići oko glave. Aure su im potpuno sive, a lica beskrvna. Živi su samo prema medicinskim nalazima, a zapravo već odavno impregnirani u moju vampirsku bit. Jasno je da svaka zvijer kad-tad dođe do problema starog lava. Nitko mu više ne želi blizu, a sam nije u stanju loviti. Iako glupi ko noć, ljudi čisto zbog prirodne selekcije zaobilaze mjesta gdje često stradaju. Slično vrijedi i za nemrtve. No, nemtrvi su često (čak isključlivo, bojim se) inteligentna gamad koju nije baš lako istrijebiti. Zapravo je nemoguće, baš kao i političare, samo što su političari, za razliku od nemrtvih, ipak još ljudi, ma koliko to nevjerojatno zvučalo. No, dosta ispovijedi. Detalje potražite u Hašekovoj priči "Moja ispovijed", koja, uzgred budi rečeno, nema baš neke veze s religijom. Idem sad do naslova koji potječe još od ranovečernjih sati kad sam imao Ideju. Umjesto da ju opišem (malo bi vam to značilo jer nisam u stanju opisati ništa što iziskuje uporabu determinacije emocija), pokušat ću ju rekonstruirati tj. napisat ću nešto sasvim deseto i ne reći da to zapravo nije izrod Ideje. Osim toga, prekrstit ću Ideju. Sad je to samo ideja. Jedna od. A kako je to išlo... - Opisuješ. Okaj. Motiv za pisanje dolazi od čitanja Hašekovog eseja o izmišljanju naslova i naziva, ali neću o tome jer bih skrenuo nekamo drugamo. Motiv je i onaj obljubljeni izomer dimetiletera, ali neću ni o tome jer bi to isto bilo skretanje. Dakle, 1,777. Pomnožit ću ga odmah s tisućom da dobijem 1777 koji mi je ljepši jer je zabavnije igrati se s prirodnim brojevima. Neka prestanu čitati svi oni kojima su brojevi apsolutno bezvezni. Bit će im dosadno. Obećajem makar znam da je to obično zazivanje vraga budući da ću obećanje prekršiti. - Da, bit će stravično bezvezno i neprobavljivo k tomu. I, opet skrećeš. Zato jer sam zaboravio sve osim toga da mi se sviđalo ono što sam smislio. Nego, 1777 je jedan zbilja divan broj, makar bi jedna djevojka kose tako plave da će vaš um, zabljesnut tim plavilom, odustati od pokušaja da ju opiše i samo bubnuti neku totalno drugu boju, rekla da bi prvu znamenku svakako trebalo odbaciti. Za početak, to je najmanji prost broj koji ima tri iste znamenke zaredom. - Podla laž. 1117 je manji. Poslije ovog šoka gotovo je nemoguće nastaviti. - Nastavio si. Zbilja. - A sad glumiš potištenost. Ne glumim. Zbilja me je razočarala ona prostačina od 1117. Sad ne znam što dalje. - Ajde pomnoži ta dva broja. Totalno nezanimljivo. 1984909 - A da kvadriraš 1777? 3157729. Bezveze. - Zbroji znamenke. Ne zanima me ništa što smrdi na numerologiju. - A pitagorejca se možeš igrati. Dobro onda, 34. Opet bezveze. - A daj kvadriraj 1117. 1247689. I opet bezveze. - Ajde ga pomnoži s 1999, to je isto prost broj. 355223. Mrvicu zanimljivije. - Ajde pomnoži 17, 23 i 31. 12121, skoro pa lijepo. - A sad 79 i 179. Nisi li malo dosadan s tim a-ovima na početku? - E, pomnoži 79 i 179. 14141. Ovo je jedina fora s brojevima koju sam sam našao, a da mi je zanimljiva. - To je zato jer nisi zdrave pameti. - E, ajmo množiti one upristojenije brojeve. Probaj kvadrirati 6. Pokušao. Odustao. - E, probaj opet. Slomio me neuspjeh. Neću više. - E, poslat ću ti noćnu moru. Sanjat ćeš opet da si propustio kakvu krasnu priliku. Izgleda da popuštam, ali samo ako me prestaneš piliti s e-ovima. - O, pa to je sasvim lagano. Ajde sad kvadriraj 6. 36. - O, mogao bi i 66. 4356. - O, a sad onaj navodno đavolji. Misliš 153? - 666. 443556. - O, sad je vrijeme za 6666. 44435556. - O, ne mogu izdržati, a da te ne zamolim da kvadriraš i 66666. 4444355556. - O, vidi se i neki uzorak. Nema zato više nikakve potrebe da dalje kvadriraš šestice. Kvadriraj zato 33333 i 99999. Dobijem 1111088889 i 9999800001. Nadam se da nekog ubio u pojam. Ako nisam, molim da se ubije sam. Rekoh već da me potencijalne žrtve izbjegavaju ne zato što znaju da sam opasan, već zato jer sam potamanio sve nosioce gena sa sklonošću prema meni pa su preostali samo oni što su mi neskloni prirodno. Jako nezgodno za jednog krvopiju koji se ne voli kretati. Sad jedno upozorenje kojeg nikad dosta. Kad počnem o sebi govoriti kojekakve gadarije koje se dadu svesti pod skromnost, imajte na umu da one sa skromnošću veze nemaju. Služe isključivo tome da ih netko pokuša opovrgnuti hvaleći me. Bijedan, ali efikasan trik na koji naročito nasjedaju ženske beta klase. (Čini mi se da se time malo bavila i Sue Townsend.) Samo treba naći žensku i kakvu zgodnu priliku da sam sebe kudiš i već će te ženska žestoko od tebe braniti. Vanjskom promatraču svakako komična scena. Kako bilo, danas sam nešto naučio. - Nisi. Rekla je to još prije par godina profesorica engleskog, da ljudi nisu u stanju dvaput napisati isti tekst. Pod uvjetom da ima barem nekoliko rečenica. Uvijek zaključimo da nešto treba popraviti ili barem drukčije napisati. A onda i Derzin nauk. Proučila je svojedobno nekom da sačuva svoje recentne natipkotine pa da za desetak godina ima zbog čega crveniti se. Zato ja pišem puno neredovito te malo i redovito. Ako mi se kad zadesi da postanem čovjekom, barem ću moći tražiti gdje i kad sam pogriješio. |
06.01.2008., nedjelja
Sebi sam dovoljan, ako imam olovku i papir.
|
Prvo o naslovu. Ideja je iz jednog od genijalnijih književnih djela uopće (trilogija u pet dijelova), samo malo modificirana. Zatim o jučer tj. danas vrlo rano ujutro. Još jednom sam si pokazao da su mi zagonetke primarna zanimacija, bilo da ih rješavam ili sastavljam. U nekih petnaestak minuta sastavio sam nešto prilično bijedno, ali to mi je diglo raspoloženje dovoljno da preskočim na poeziju. Srećom, nisam dalje ništa pisao, a od pjesmice sam zapamtio samo "avaj, avaj". Mislim da je bilo nešto o smrti i raspadanju. Zapravo, namjerno sam ju prestao sastavljati jer sam znao da ću ju zaboraviti do jutra budući da sam prvih par stihova sklopio već u postelji.  Vjerujem da svi znate za ovaj tip zagonetke. Osim svih riječi iz ovog teksta, u tablici je još jedna koju tek treba naći. Zanemarite riječi s manje od tri slova. |
03.01.2008., četvrtak
Za zakopavanje sebe svakako treba lopata. Brže ide.
|
Prvo o kruženju i kopiranju. Imam dojam da stalno tipkam o jednom te istom. Drugim riječima, da u svojem blogojavljenju nisam dogurao ništa dalje od početka. - A što ti fali? Takovo nešto sam si i postavio. Ionako nisam u stanju napraviti ništa novo. - Otkud onda promjene? Dobro. Idemo na model kuhače u kaši. Svijest je reprezentirana kuhačom, a osoba kašom. Činjenica je da kuhača stalno kruži po istoj kaši, ali ta kaša s vremenom postaje jestivija. - Ili zagori. Sve ovisi o kuhači. Valja posvuda strugati i imati u kratkoročnoj memoriji svaki djelić kaše koji bi mogao ostati bez kontrole i tako postati problem. A sad malo o Zrcalu. Budući da sam krenuo u opravdanje ponavljanja, dajem si za pravo i izbacivanje nezrelih ideja. - Kao da si dosad pazio na takove detalje. Uglavnom, Zrcalo je jedan vrlo specifičan oblik teksta. I arhetip k tomu. Sad samo još moram naći riječi da opišem sliku koja mi oslobađa endorfine. Neće baš ići najspretnije. Zrcalo se samom formom ne razlikuje od drugih tekstova, ali zato ima specifičnu strukturu i stil pisanja. - Nema. Rekoh da neće ići najspretnije. Ono što karakterizira Zrcalo jest to da se u njemu svatko prepoznaje. - Otud i bedasto ime. Čitanjem takvog teksta svatko otkriva vlastite misli i ideje. Iako je krajnje upitno bi li to funkcioniralo, imam i općenitu strukturu tog teksta. U pitanju je obična preslika misli većine ljudi. to s kvakom. Misli su posakrivene po aluzijama manje ili više očitim. Misli najgluplje izbačene su u prvi plan tako da glupani vide Istinu ili svijet kako su sanjarili da treba funkcionirati. Tu su priče o vječnoj pravdi, Bogu i dobrim stvarima na televiziji. Iza njih leže manje očite misli. One su već ironične i sumnjaju u sve i svašta. Iza njih leže već one dokučive tek rijetkima. Tu se vraćamo na Istinu i vječnu pravdu, ali kao sasvim svrhovite i uopće korisne u kontroli ljudi. - Da upozorim na par stvari. Nemo je ovdje lijepo pokazao svoju egomaniju potrpavši svoje zadnje ideje pod najingenioznije, a one starije i mahom već tuđe pod gluplje. Nije baš da mogu izbacivati misli koje već nisu moje. - Možeš se potruditi obuzdati svoj ego. Bolje ego nego id. - Imaš i superego. Njega zovem Gricko. - Samo se ti rugaj, za kaznu ćeš ove noći sanjati gadarije sve odreda. Snovi će ti biti takvi da ćeš se više crveniti od pomisli na njih nego zbog stvarnih događaja. Zar ne bi snovi trebali biti preslika stvarnosti? - Kolaž sazdan od stvarnosti s dodanim idejama, nadama i strahovima. I da, mogu biti itekako gadniji od stvarnosti. Samo me trebaš zafrkavati. - Kao sad, naprimjer. - Da, to je već predbilježeno. Smijem znati tematiku? - Ti i društvo, najvjerojatnije. To te muči zadnjih par dana. - Evo ga, već se crveni. A jesmo ga okrenuli od zrcala. - Kad nisi u stanju opisati jednu ideju. Priznaj bar da je to malo složenija ideja. - Pa i nije. Misliš da si ju prvi izmislio? Ne znam za nikog drugog. ? - Izmislio si ju već i sam. Pripovijedao si ili barem mislio o knjizi ili naprosto setu ideja koji bi omogućavao da poznavaoci iste ili istog, ovisno o svojoj inteligenciji, prodiru manje ili više duboko. Tako bi svi mogli biti zadovoljni. I misliti da znaju Istinu. I znati u isti mah da neki znaju manje i ne trebaju više. I ne znati da neki znaju puno više. Kakva korist od stavljanja svakog na vrh? - Sam si to rekao. I očito zaribao. Trebalo bi ljude nekako držati poniznima, a ne da svi misle da drže Bijelog Miša za rep. Onda ništa od toga. - Nemoj se sad antibahatiti. Ajde ti objasni publici što je antibahaćenje. - Pretjerana poniznost i kvazipovlačenje iz rasprave kako bi se sugovornika navelo da malo popusti. Pali kod pristojnih ljudi, ali uvijek postoji rizik da će povlačenje naprosto biti prihvaćeno kao takvo. I što sad sa Zrcalom? - Pa, idemo ga dokrajčiti. Ti si samo arhetipizirao stvari koje naprosto postoje. Za početak, obične knjige. Izuzme li se šrotliteratura (neću ništa navoditi da povrijedim one koji su se nadali da će moći glumiti povrijeđene kad spomenem nešto što su pročitali), sve knjige imaju poneku misao koju treba uhvatiti. Već tako možeš sortirati ljude po tome jesu li ili nisu uhvatili tu ideju. A onda, manje obične knjige pisane u kojekakvim režimima. Njihovi su autori morali baš misliti kako da jednima kažu jedno, a drugima drugo. A što je to nego tvoje Zrcalo, samo malo pojednostavljeno. Ali nije univerzalno. I s vremenom poruke postaju nedostupne. - Svejedno je činjenica da takve stvari postoje. Dovoljno da se tvoja ideja otpiše kao neoriginalna. Ipak ostajem fantazirati o takovom tekstu. - Sredi se. Nije tekst u pitanju, već način pisanja. I tema. Ovo što si si zamislio jest nekakva alternativa Bibliji. Ne nužno. - Ne seri. Zadnjih par mjeseci si sklapaš ideje kako objediniti svu religioznost i usput postati glavnim svećenikom te himere. Mora biti himera. - Slažem se, ali također zadržavam mišljenje da su takove fantazije u najmanju egomanične, megalomanične i štotigajaznam. Ništa me ne priječi da ostanem samo u razmišljanjima. - Osim ega. Nemoj glumatati. Ionako si krenuo u priče o nužnim i neizbježnim promjenama koje samo treba nanjušiti i eventualno im skočiti na čelo. Neki tako dobiju svoje male revolucije, a neki završe u enciklopedijama. Pitanje je vremena kad ćeš zaključiti da je sama teorija beskorisna. Onda mogu odbaciti skromnost i pitati što fali objedinjavanju svijeta pod jednu religiju. - A ja ti mogu dobaciti moralnu šamarčinu i reći da si i to već davno riješio običnim opažanjem. Ljudi više vole svoje male čopore od globalnog sela. Društvo je fraktaloid, a ne amorfna masa. Baš da ih u jednom času i ujediniš (a i to ide tek s vanjskim neprijateljem), u sljedećem će se frakcionirati i međusobno pomlatiti. Sad mi se opet čini da kružim. - Prvo, zbilja kružiš, i drugo, preseravaš se jer nisi ni sebe u stanju nadvaldati argumentima. Ovo zbilja baca u depresiju. - Opet melješ. Razaranje fantazija boli, ali i pročišćava. Tu je ona greška raznih samoozljeđujućih sektaša. Oni se čiste boli, a to je obično samomasakriranje i zabavljanje morbidnih. Inače ne koristi uopće. Bol je naprosto signal da nešto ne valja. Ono što čisti je ili um ili kakav purgativ, ako smo okrenuti tek organizmu. Kako nismo, vraćam se umu. Situacija je sljedeća. Postoji iluzija i postoji dovoljno volje (a volja je ključna jer zbilja je lako ostati u vlastitom smradu jerbo se nos prilagodi) da se ona skrši. Budući da iluzije obožavaju urastati u karakter, jasno je da će svako dovođenje reda boljeti. I to je ona potištenost koju si ti želio podvaliti pod depresiju. Hodi sad odmori mozak i budi sretan da imaš trulež manje u glavi. |
