...in patria sua
30.08.2007., četvrtak
Priča je loša, ljeto pri kraju, a meni se ne da laprdati (stara priča koja nije dobila lj)
|
Ljeto je došlo neočekivano. Svi su bili prezaposleni i računali su na barem još nekoliko dana proljeća. No, prešli su se. Mjesto da pristojno pokuca na vrata, ljeto je banulo u rashlađene živote i pritisnulo ih punim intenzitetom. Pritisak je pak imao očekivane posljedice. Pučanstvo se počelo smanjivati brže nego inače, a hladovine su kolektivno otišle na godišnji u podzemlje. Velika vlast isto je bila zaskočena. Popodnevni drijemež za vrijeme kradne stanke bio je naprasno prekinut eksplozijama termometara. Zbunjeni vlastodršci nekoliko su minuta bauljali među oblacima žive i njenog oksida, a kad su se razbudli, za mnoge je bilo kasno, iako će im demencija to reći tek puno poslije. Trebalo je donijeti dekret protiv vrućine, ali bio im je pretežak. Zato su, bez natječaja, naručili par nosača s diplomama FF-a. Doneseni propis nije bio od koristi jer je ljeto te godine već prekršilo mnoštvo prirodnih zakona pa mu jedan ljudski nije bio zanimljiv, čak ni za suptilno kršenje. Vrućina je nastavila obitavati u odabranim krajevima, a njezini novo-, ali dobropečeni podanici polako su se privikavali na novoga gazdu. Pomireni s vječitim kapanjem znoja i crvenilom kože, počeli su hodati četveronoške, a na leđa stavljati toplinski izolirane crepove. Taj je trend brzo propao zbog tužbe sindikata kornjača koji je zastupao jedan nepoznati odvjetnik. Odvjetnik je postao poznat, a kornjače su se žive osušile i postale mumijama. Ipak, teoretičari zavjere stalno su širili vijesti o novopristiglim kornjačama pa su ljudi zbog straha od novih tužbi (nikome se nije dalo na sud) počeli tražiti novi trend. Njega je pokrenula jedna mrtva krtica koju je isto zaskočilo ljeto, i to usred noći dok se mjesečila (ekvivalent sunčanju). Umni ljudi zaključili su da je vrijeme da podzemlje postane realnost dok ljeto ne ode pa su se i oni manje umni preselili pod zemlju. Zbog te selidbe, kriminal je bio prisiljen izaći na svjetlo dana. To mu ne bi smetalo jer je nadzemlje već bilo prazno, ali spržilo ga je sunce. Tako su ljudi izgubili dio prihoda i postali pošteni, izim činjenice da su i dalje lagali, krali, ubijali i potajno zbrajali dvoznamnkaste brojeve na digitronu. Jednom kad ljudi više nisu smetali, ljeto je počelo čistiti za njima. Iako srednjeg gramatičkog roda, u duši je ljeto oduvijek bilo ženske naravi i sklono da od kaosa napravi nešto lijepo. Počelo je pržiti kuće i druge građevine pretvarajući ih u nikad iskorištene cement i živo vapno. Kad su stradale energane, pod zemljom je nestalo svjetla. Ljude je to zbunilo i ubrzo je među njima zavladao kaos. Iza kaosa zavladali su slijepci koji se u mraku najbolje snalaze. Nekad velika vlast postala je oporba i sakrila se pred diktatorima koji ju zbog sljepoće nikako nisu mogli naći. Pipanje nisu primjenjivali u potrazi jer su ispravno pretpostavili da se bivša vlast sakrila u sadržaju nužnika. Puno kasnije, od mrtve vlasti izaći će zloduh vlasti i teleportirati se na početak povijesti da ju dovede do sebe. Pošto je to bila konvergentna situacija, rijetki prisutnici su mogli vidjeti dvije sjenke kako nestaju u bljesku smrada. Rođenje politike zbilo se na njenom kraju jer je bljesak detonirao stehiometrijski pomiješane metan i kisik koji su ljudsku vrstu preveli prvo u plazmu, a zatim u heterogenu smjesu sve tri faze. Napomena: negdje ima greška koja bi vam trebala upaliti nekakvu lampicu. Neću ju mijenjati ne zato što tako hoću, već zbog lijenosti. Ona vlada mužjacima više nego što može ijedna žena. |
23.08.2007., četvrtak
N(isam se nadao, ali iz jedne bedaste ideje izvalio sam istu takvu priču)
|
Nekad davno, bila je jedna baba. Imala je brkove, ali to se općenito nije znalo zbog jednog njezinog trika. Naime, ona se brijala. Još kao mala djevojčica naslijedila je od djeda britvu s kojom prvih par godina nije znala što bi, ali pubertet joj je donio odgovor na to pitanje. Odmah poslije pojave dlaka koje se ne pokazuju bilo kome pojavile su se i one koje se moraju svakome pokazati. Isprva ih je čupala i skrivala se u mraku. Čak je razvila noćni vid. No, to nije bilo dugoročno rješenje jer uskoro je počelo izbijati pravo busenje. Neko vrijeme zbog toga nije mogla jesti juhe jer bi joj pola ostalo na brkovima. Tada se sjetila djedove britve. Prvo brijanje donijelo joj je ekstazu. I sljedećih nekoliko. Iza toga počeli su novi problemi. Oni s pjenom za brijanje. Isprobala ih je sve. Prvo sapun jer u ono doba nije ništa drugo imala. Kad je porasla, počela je redom isprobavati sve na što bi naišla. Ništa nije valjalo (bila je pretplaćena na sve muške modno-higijenske časopise za koje je znala). Njezina koža jednostavno je bila preosjetljiva. Poslije brijanja javilo bi se crvenilo koje bi obično potrajalo sve dok nisu narasli novi brkovi. S ulaskom u peto desetljeće počela je očajavati. Isprva blago nemirne ruke počele su opisivati krivulje po zraku, bjeloočnica je postala crvenoočnica, bujna crna kosa svela se na sive čuperke, a tlak je otkrio čari nebeskih visina. Na četrdesetdrugi rođendan pokušala je izvesti (žene ga izvode, a muškarci samo počinjavaju, izim šeprtlja) samoubosjtvo. Uzela je nekakve tablete stare desetek godina i pokušala ih nasuti u šaku. Već spomenuti rukotres razbacao ih je po podu pa se morala sagnuti da ih pokupi. Hir sudbine htio je da pritom glavom nespretno udari televizor koji se od toga upalio. Pojavio se drugi program i prijenos sjednice Sabora. Neki sabornik (zbog moguće prijetnje sudom ne smijem reći koji) nešto (citat pak preskačem zbog vašeg zdravlja) je govorio. Riječi koje je izgovarao bile su povijesne. One će se prepričavati još godinama jer su proširile granice gluposti. Po njima su napisane četiri knjige i ispjevano je na desetke pjesama. Sabornik je sve autore tužio zbog nanošenja duševnih boli, ali na kraju su samo podijelili zaradu. Ubrzo potom snimljen je i film. To je bio prvi neamerički film koji je dobio Oscara za najbolji film. Dvije godine poslije tih događaja riječi su se još uvijek spominjale, a trajna popularnost tek je trebala dobiti glavno uporište. Naime, neki je Libanonac preveo slavne riječi na arapski i pustio ih u eter. Smijeh je potrajao tri tjedna i označio je kraj izraelsko-palestinske krize. Dojučerašnji borci toliko su se smijali da više nisu mogli pucati. Posljednja raketa ispaljena je slučajno i odletjela je prema moru gdje je potopila jedan ribarski brodić. No, vratimo se babi iz priče. Njoj govor zastupnika nije bio smiješan. Ona je totalno popizdila. Iako je znala da ju gospodin neće čuti, ona mu je počela psovati sve što joj je palo napamet. Užu obitelj, širu obitelj, sve svece koje je znala, kućne ljubimce i kolege zastupnike. Kad ih je potrošila, krenula je s kombincijama. Negdje na polovici kanarinca i predaka morala je udahnuti. Tada je osjetila da ima nešto na ustima. Otrčala je do zrcala da vidi što je to i otkrila pjenu. Pjenu gustu kao šlag za kavu. Uzela je djedovu britvu i napravila seriju automatiziranih pokreta. Lice nije bilo ništa sjajnije nego inače, ali nešto je nedostajalo. Peckanje. Kako ni to nije bilo previše rijetko, vratila se dnevnoj rutini. Prvo je pokupila tabletice ni ne pomislivši da ih opet pokuša upotrijebiti. Onda je ugledala paučinu u jednom kutu i dan je odlepršao. Psovanje političara imalo je terapeutski učinak. No, dobre stvari tek su slijedile. Drugo jutro nije bilo peckanja. Pred zrcalom je otkrila da nema ni uobičajenog crvenila. Baba je konačno otkrila savršeno sredstvo za brijanje, a i način da aktivira ispušni ventil. Otada svake subote gleda sjednice Sabora. |
14.08.2007., utorak
M(anipulacija stranim izrazima)
|
- Mijau. (Bok, stari. Znaš, bilo je danas hladno jutro, morao sam paziti da se ne prehladim. Poslije je bilo prevruće za izlazak. Od onih UV-zraka dlake mi dobiju nekakvu crvenosmeđu boju. Kužiš ti kakva je to strahota? Crni mačak da ima smeđu dlaku? Nezamislivo! Još se sjećam kolegice/sestre/ljubavnice Micuške koja je, prije nego što je odselila, imala već skroz smeđe krzno. Nisam joj htio reći, ali izgledala je kao da ima deset godina, a ne četiri. Strahota! A isto i mene čeka ako se budem previše smucao po suncu. Da ne duljim, došla je tako večer (što vrijeme leti, a samo sam par minuta prilegnuo), a zna se da s mrakom van izlaze opasne životinje. ... No, priznajem da obično lutam noću, ali nekad jednostavno osjetim da je pametnije ostati na toplom i sigurnom. Uglavnom, danas nisam još ništa jeo. Imaš li što za mene?) - Mijaaaau. (Jel' čuješ? Ja gladujem, a ti me gledaš kao da sam neki krpelj koji bez jela može po par mjeseci. Imaš obavezu, zar ti nije jasno? Tvoji miceki (a s njima i ja) očekuju da ih hraniš. Nemam cijeli dan da mogu čekati ovdje.) - Mijaaauuuu. (Ovo je već bezobrazno. Hoćeš da ti umrem od gladi? Gdje ti je savjest? Ili misliš i mene zakopati u gnoj kao i mališane kad krepaju? Znam da misliš da sam ja vrhunski lovac i sve to, ali nekad te jednostavno ne služi lovačka sreća. Tada bi trebala profunkcionirati tvoja savjest pa da lijepi mali micek ne bude gladan.) - Mrrnjaauuu. (Molim te, daj bilo što. Pa zar ne vidiš da mi kroz dlaku proviruju rebra, a kičmom više ličim na zmaja negoli na mačka? Jest ću sve, kruh (makar se ne bih bunio da ga čime omastiš), krumpir, pa čak i salatu. Očajan sam.) - Mrnjhahau. (Imaj srca, gospodaru. Nikad nećeš imati mačka ljepote ravne mojoj. Nećeš valjda da ti umrem od prevelike gladi, a i tuge što mi gazda nema duše?) - Mijaaaaauuuuuuu. (Bogati, jesi ti gluh? Pa već te pola sata tu moljakam da mi daš nešto, a ti nisi ni trznuo.) - Mau? (Jesi li uopće živ?) - Mrnjaunjau. (Ma znam da jesi. Želiš samo da ti nešto otpjevam pa da mi doneseš nešto fino?) - Mijaujaujau. Miiiijaujauuuu. Maaauuuuuu, maraauuu. - Mahrau? (Sretan? Gdje je klopa?) - Mrnjau. (Protestiram. Ovakvo ponašanje prema valjda najljepšem mačku u povijesti zaista je nedolično. Ili mi odmah nešto donesi, ili ću...) - Mrau. (... što ću jadan, kad mi kruli. Kakav si ti to čovjek?) - Maaau? (Nemoj me zafrkavati. Meso? Meni? Naravno da sam presretan. Neću prigovarati. Samo daj.) - Mrnjamunjamumranjam. (Moje, ne smetaj dok jedem. Mrš proć!) Sličnu taktiku rabe i ženke vrste Homo sapiens, samo što one često radije kokodaču. Isprike onima koje se prepoznaše. |
09.08.2007., četvrtak
Ničeg novog poda Suncem
|
Naumih napraviti jedan pokus. Napisat ću omanji tekst bez ideje. Točnije, jedina ideja je baš to da tipkaram bezveze. Zanima me hoće li se takovo nešto iole razlikovati od onoga što je, kao, imalo ideju. Dakle, prisilih se da pišem o nečemu. Pošto bi pisanje tek tako brzo meni dojadilo, pisat ću radije onako. No, da bi se onako moglo pisati, treba onako definirati. Sad je problem to što ne mogu onako definirati kad još nisam definirao onako. Vrijeme za "navodnike". Poželjeh definirati "onako". To bi trebalo "značiti" da nešto ima osobinu nečeg pokrajnjeg. To jest(i se mora), nečega "što" nije usred vidnog polja, nego nekako po "strani". Ako "je" nešto po strani, onda je to "nemoguće" definirati. A "zašto", pobogu? Pa zato jer bi, "pri" pokušaju definiranja, definiratelj "bio" prisiljen svratiti pozornost na "ono" što definira. Tako bi to prešlo "u" središte pozornosti i postalo "ovako". Sofizme smatram opravdanim oruđem u borbi protiv idiota (zapravo, služe za distinkciju: opetovano nasjedanje jasno svrstava ljude u određenu skupinu koja ima sreću da dobro opisuje ljudski rod), ali i opasnom igračkom u rukama onih koje mene kane smutiti. Mogu ja to i sam. Dvoličnost je krasna mutacija. Ako si lice uništite stalnim naslanjanjem na staklo i izvođenjem grimasa, imate rezervno. Mislite da sam neozbiljan kad govorim o uništavanju lica? E, pa jesam. Pogledajte što se desilo dečku koji je volio jutrom gledati ptičice na drvetu blizu prozora njegove sobe i plaziti im jezik. Ha? Ispričavam se onima koji sliku vide prvi put i jedu usto nešto amorfno. Ako nastavim ovako lupati gluposti, neće mi nitko vjerovati kad konačno sklopim kakvu uređenu sliku Svemira ili čega već. No, bi li mi oprez pomogao? Teško da se mogu bitno udaljiti od sebe. Neki to rade, ali svrha takvih je da ostalima budu loš primjer. Mogu pokušati pomaknuti svoje standarde bliže ljudskima. Kako bi to išlo? Jasno je da se stare stvari ne brišu što znači da imamo samo nadogradnje. Prošlost možemo tek zakopati, a i onda osobit način rada našeg mozga te kosti i raspadajuće meso rado izvuče van da nam namiriše dan. Imam već izgrađen status čudaka što mogu potkrijepiti time što najčešći komentari na moje ispade sadrže riječi lud, čudan ili super, što je eufemizam za dvije prethodne. Izgrađen status znači da mi ga ni građevinska inspekcija neće porušiti. Možda da se nastanim na Viru? Taj status također znači i to da će svaki pokušaj prelaska iziskivati golem trud, a ja nisam Nelly Furtado pa da mogu promijeniti imidž tek nekako. Osim toga, ne da se meni van iz brloga. Estiviram, što se promijeni samo kad prelazim na hibernaciju i obrnuto. Baš sam uočio da sam brzo skrenuo na sebe. To je dijagnoza. Možda ne samo moja, ali nikako ne opća. Uočih i to da mi post zaista ne odudara od onih koji su imali misao vodilju. Imam sliku, ali ne i prikladnu aparaturu da ju zapišem. U ovom času riječi mi slabo koriste da izrazim ono što sam si zamislio. Navodno je neki fizičar imao sličan problem. Razmišljao je u slikama mjesto u riječima. No, taj je dobio Nobelovu, a ja ću tabletice. Bit će da su riječi nadogradnja za komunikaciju. Bez njih razmišljamo znatno brže, ali komuniciramo znatno sporije. |
05.08.2007., nedjelja
O smislu, svrsi i religijama
|
Najavio sam da će se pojaviti i ova hrpa laprdarija. Svaki pisac obavezno namlati nešto o smislu. Čisto za slučaj da postane popularan pa da citirači ne moraju kopati po knjigama da nađu nešto što bi se polupismenoj publici moglo svidjeti. Upozorenja radi, moram reći da sam bio prelijen da o smislu čitam po djelima raznih filozofa. Malo forumarenja i par pogledavanja najdubljeg filma montipajtonovaca sve je čime raspolažem. Dva pitanja za okašnjeli početak: Ima li ovo smisla? Gdje je tu smisao? Drugo je bezvezno, a zašto, pokušat ću vas uvjeriti. Smisao je jedna dosta proizvoljna stvarčica. Zapravo ne stvarčica nego osobina. Možemo ga pripisati bilo komu i bilo čemu. Tako je jednostavne naravi da nije čak ni skalar. Smisla ili ima ili nema. Pitanje gdje je može biti samo retoričko. Nadalje, smisao je nešto što ne obitava u onome što ga navodno ima, nego u onome tko ga pripisuje. On naprosto označava to da smo nešto uspjeli uklopiti u vlastito poimanje svijeta. Recimo da se netko nađe u pravokutnoj prostoriji krvavocrvenih zidova iz kojih vire ruke koje čas pokazuju srednji prst, a čas palac gore. Slutim da bi većini to bilo besmisleno. Besmisleno je i meni. Nisam se potrudio sklopiti neku naočigled besmislenu situaciju koja bi uz odgovarajuće objašnjenje izazvala bljeskanje u glavi. Recimo da to simbolizira odnos društva prema pojedincu (to uvijek prolazi). Logičan nastavak je prigovor. - Prigovaram nastranom mlaćenju bezveznih argumenata. Ne taj prigovor. - Ti bi radije onaj koji se može argumentirano pobiti? Recimo. - Fućkaj se. Zaista, otkud dolazi ta krasna supstitucija za nepristojne izraze poput jebi se ili žalim slučaj? - Iz Vinetua. (odgovor je pogrešan, a pitanje nagradno. Za objašnjenje s referencama dajem mrtvog kukca iz vlastite zbirke (po izboru).) - Drugi moj novi redak za redom. - I treći. - Jesam opasan. Jesi drek. - Baš mi moraš kvariti kontinuitet. Nema smisla da se ovo napuhavanje teksta nastavi. - Ima, ima, samo što ga paraličnost koja predstavlja *tebe nije našla. Ne, totalno je bezveze ovako tipkati. - Ono prije je isto tako bezveze, a k tomu je još i dosadno. Ovo je isto dosadno. - Tebi nije. Meni nije dosadno ni filozofirati o bezveznim pitanjima. - Ali drugima je. E, nemoj mi prodavati sofizme. - Glup si, mogao si me pustiti da se sam zakopam. Onda bih i ja bio zakopan. Vratimo se onom prigovoru. - Bih, ali ne mogu glumiti slobodoumnu paraličnost ako te poslušam. Mogu te prisiliti. - Znaš da neće ići. Sad već zbilja nema smisla. - Aber was? Jesi li svjestan da ti je zadnja rečenica među najvećim kurvetinama u svijetu fraza i frazetina? Moram nekako temu skrenuti na smisao. - Skreni si mater. (hvala Khmelnytskomu, koji me poučio primjenama majke u svakodnevnom životu) - Tko si sad ti? - Tema, i to slobodna. Ja idem kud hoću. Neće mene skretati dečec koji nije u stanju kontrolirati svoje paraličnosti. Ponajviše zato jer sam i ja jedna od njih. - Zbilja. Mora da je velik idiot kad je jednu relativno laku temu uspio pustiti da se izrodi u svađu sa samim sobom. - Mama ti je laka. Ne bi te inače ni imala. (još jednom hvala velikom vojskovođi) - Ti si neka nervozna tema. - Normalno kad sam zalutala. Misliš da je lako biti kilometrima od svoje jazbine? No, dobro. Dosta je bilo smisla. Dodat ću još onaj prigovor. Stvar je u smislu za sebe. On je po meni besmislen i ne treba postojati. Sama egzistencija je dovoljna. A možda i nije dosta smisla. Zaboravih na problem davanja smisla sebi. To je ono što ljude najviše i muči. Da si malo olakšam analizu, vraćam se definiciji smisla kao (da/ne). Ako je prekidač uključen, puno ćemo lakše manevrirati kroz životne stranputice (poslije ću opet valjda odletjeti to toga). Nemam pojma kako ga uključiti. Pokušao sam grubom silom. Jednostavno smještanje vlastitog ponašanja u širi kontekst (tj. među ljude) nije me baš razveselilo, a nisam stekao ni dojam da sam nešto uključio. Samo me uplašila veličina svijeta. Vjerojatno je da direktno ne možemo ništa. Zato postoji i svrha. Ona je već nešto rječitija od smisla i funkcionira kao neka privremena sudbina Da se malo odmaknem od ezoterike, svrha me najviše podsjeća na glavni kvest u nekoj igrici. Osim njega postoji i hrpa onih pokrajnjih, ali glavni je daleko zanimljiviji , jednom kad ga riješimo, igrica prestane biti zanimljiva. Svrhu ništa ne tjera da bude dostižna, a nije baš ni sigurno da je nepromjenjiva. I nju si moramo sami krpati. Kako, opet ne znam. Valjda je dovoljno rješavati sve pokrajnje kvestove. Recimo da je netko svoju svrhu uspio uhvatiti za rep. Neutralni promatrač će reći da se je dotični uspio uvjeriti da mora napraviti to i to. Moglo bi se reći da nije bitno kamo sve to vodi, glavno da je dotičniku zanimljivo živjeti. Zanimljivost mi je nekako najbliža svrsi egzistencije, ali to je nategnuto i napuhano kao Svemir. Onaj koji slijedi svoju nazivnu svrhu, mora joj se približavati. Budući da ispunjenje može biti i beskonačno udaljeno (recimo da si je netko zadao da uvijek napravi više (to je olimpijski moto, čini mi se)), pametno je gledati što je iza nas, a ne što je preostalo. Uostalom, pogled u preostalu budućnost siguran je znak da smo počeli konvergirati. Onaj koji se približava *ispunjenju, vjerojatno ima uključen smisao. To je sve što sam dosad uspio sklopiti. Slika izgleda otprilike ovako. Zamislimo, npr. običan prostor i sebe kao točku koja se može kretati kud god hoće. Osim točke-nas, postoji i točka koja se naizgled bira proizvoljno, a nazvao sam ju svrha. U njezinu proizvoljnost nisam skroz siguran. Zasad mi je najbolje objašnjenje da ona proizlazi iz ukupne nečije osobe. Jednostavnije je reći da nas neke stvari zanimaju, a neke ne. U svakom slučaju, može se promatrati kretanje točke-nas u odnosu na točku-svrhu. Kad joj se približavamo, imamo dojam da smisla ima, a inače baš i ne. Kad već imam jednu točku-svrhu, ništa me ne sprečava da ih nabacam još. Mogu zamisliti i nekakav fiktivan krajolik svrhe u kojem postoje specifične lokacije koje nas zanimaju. Ono što je očito je da odjednom ne možemo ići svakamo. Približavanjem nečemu vjerojatno ćemo se udaljavati od drugih mjesta. - Samo vjerojatno. Bliskim lokacijama možeš se neko vrijeme istodobno približavati. OK, sad mogu i na drugu nadogradnju. Umjesto one točke-nas, mogu zamisliti i nekakvo polje. Još uvijek imamo nekakvu standardnu lokaciju na kojoj se trenutno nalazimo, ali pomalo smo svugdje. Prva ideja je bilo nešto nalik električnom polju nabijene čestice, ali ništa me ne sprečava da umjesto njega zamislim nešto asimetrično što se svakoliko širi po prostoru svrha. Obično ljudi imaju jednu glavnu zanimaciju, ali ne smije se zato zanemariti i one neglavne (primjerice, nožnopalčane). Jedino mi je bitno da to polje-mi bude kontinuirano. Inače imamo rascjepkanu ličnost. Dok sam ovo iščitavao, sinula mi je aproksimacija još bliža onome što smatram realnim stanjem stvari. Onaj kontunuitet sad natrag prelazi u skup točaka, i to takav koji se može isključivo nadograđivati (zato jer se normalnim putem pamćenje ne briše). U svakom području onog krajolika možemo skupljati točke koje smo na neki način apsolvirali, bilo kao podatke, iskustva ili obične radnje. Njihovim nakupljanjem približavamo se tom području. Kad se točke skupljaju na nekom drugom području, prividno se udaljavamo od onog prvog iako sve zapamćeno ostaje. Sad bi nekako trebalo to dogurati do stvarnog svijeta. Očita veza je mozak, ipak se sve to zbiva u njemu. Čak i da zamislim nekakve *duhove koji poluupravljaju tijelima, opet je očito da početak zbivanja mora biti unutar Svemira. Nadnaravni korijen svega ljudskog djelovanja pravi od Svemira priličnu nakaradu pa bih ga radije izbjegao. Zasad mi je dovoljno uvjerenje da mozak zbog svoje elektroničke naravi ima određene slobode koje daju mogućnost da se zbude bilo što. To pak meni daje slobodu da sam odlučim ima li čega višeg ili nema. Stvar je u tome da su duše suvišne. Njih možemo nakalemiti na ljude (rekao bih čak na sve što nije determinirano, ako se duh želi igrati sa Svemirom), ali i ne moramo. Mogu poslužiti tek tome da se pitanje svrhe prebaci podalje od ovog svijeta ili da se ograničene smrtnike uvjeri da smrću neće umrijeti. Mozak ima u sebi hrpetine raznih podataka. Nije teško zamisliti da oni čine nekakav prostor. Malo sprtljan, ali opet prostor. Sad samo treba onaj krajolik svrha treba zamisliti kao neki podskup tog glavnog prostora. Misao o nečemu je ionako tek prebacivanje nekog podatka u memoriju dostupnu svijesti što se može zamisliti i kao dolazak na tu poziciju. - Mislim da si prilično zaglibio. Nemoj mi podilaziti (kad je netko u elementu, svaka kritika je podilaženje). Ovim tekstom sam čak i zadovoljan. Vjerujem da će ponekog revnog čitaoca od ovih prostora zaboljeti glava. - A netko će ti se i slatko nasmijati. Takvo bi me smijanje samo podsjetilo na smijanje Ante Kovačevića Predragu Raosu. - Ili još bolje, pokazati tko je to smislio prije tebe. (natječaj otvoren, nagrada su rogovi jelenjaka) Drugo mjesto boli više od izlijetanja sa staze. Zadnji dio je, nadam se konačan, obračun s religijom. Mislim da sam riješio njezinu praktičnu svrhu. Opet se vraćam na onu nazivnu svrhu koju si netko daje sam. To je priličan posao i nitko ga ne radi sam. Ipak *smo društvena bića. Većinu stvari dobijemo komunikacijom s jedinkama vlastite vrste pa se tako iskristalizira i *svrha. No, to i dalje iziskuje puno vremena i truda. Primjera radi, ja još uvijek nemam pojma što hoću. Nadam se da je to znak inteligencije, a ne lijenosti. S razvojem civilizacije ljudi su dobili priliku da svoju kompletnu svrhu negdje pročitaju. Recimo, u Kuranu ili Mein Kampfu ili Sjećanjima na budućnost ili Bibliji, ako se baš inzistira. Takva svrha objektivno ne bi smjela biti gora, ali mane sam joj lako našao. Njezina glavna vrlina, ali i mana je univerzalnost. Ljudi su različiti i unificiranje u mišljenju o dogmatskim temama očito je ispiranje mozga. - Jel' zbilja? Tu mi se razvila dilema. Zamislio sam si da su religije u prvom redu korisne jer kontroliraju ljude i drže ih u kakvom-takvom redu. Bez njih svakako bismo imali kaos. No, već sam rekao da nismo svi baš isti, barem ne s vlastitih gledišta. Zasad ne vjerujem da ekstremno inteligentni pojedinci mogu biti duboko religiozni (dabogda lice požutjelo od akni svakom tko mi sad spomene Einsteina). S druge strane, većina nije takva i kompletna razrada života im je prevelik posao. Zato oni imaju knjige i knjigice koje im kažu kako treba živjeti (već spomenutima dodat ću još Coelha). Religija danas ponajviše služi tome da se onima koji sami nisu sposobni ili voljni uključiti onaj prekidač dade nešto jednostavniji način da im isti zasvijetli. Budući da je spoznaja Boga ili Nirvana ili uništenje Židova ili otkriće Istine nedostižna zadaća, vjernici su osigurani da cijeli život imaju što tražiti. Moram ipak primijetiti da i većina običnih nereligijskih zanimacija također nudi nedostižne svrhe pa je možda kod religija bitna i ona ljudska želja za *nadnaravnim. Ovdje je nezaobilazno spomenuti shvaćanje. Za početak bih razlikovao dvije vrste shvaćanja. Jedno se pokaže kad riješimo neki problem (recimo kad otkrijemo da se vrata trebaju povući, a ne pogurnuti) a drugo kad se instalira neka ideja (ovisno o inteligenciji, za izazivanje takvih čitajte Bibliju, Coelha ili Borgesa). Prvo je isključivo korisno, a drugo može biti i znakom ispiranja mozga. No, tu su već na redu obraćenici. Tu mislim na bilo kakvu drastičnu promjenu mišljenja. Postoji i ona polaganija i očitija. To bih mogao opisati s dva zamišljena koeficijenta iz osobnosti. Jedan je inertnost, a drugi sklonost nečemu. Polagano priklanjanje nekoj ideji javlja se kad kod postoji pozitivna sklonost toj ideji i mala inertnost. Obraćenje se javlja kad je sklonost pozitivna a inertnost visoka. Tada je prva faza obično otvoreno neprijateljstvo prema toj ideji (ne mora biti samo ideja, često su najgori mrzitelji pedera isto pederi). U nekom času osoba popušta vlastitoj sklonosti i mijenja tabor. Priče obraćenika u principu spominju nešto tipa, a onda sam shvatio. Vjerojatno je potreban neki vanjski impuls da se efektivna sklonost ideji prebaci u pozitivnu vrijednost. Inertnost se pritom ne mijenja pa dotičnik s istim, pa čak i većim žarom brani ideje koje je prije napadao. Osim inertnosti, bitna je i skepsa, ali ona za bilo kakvo prihvaćanje dogme mora biti mala (ili mora inteligencija biti ništavna tako da se sumnjanjem ništa sporno ne iznađe). Uglavnom, želim upozoriti sve one što viču protiv nečega da postoji opravdan rizik da će u to ubrzo sami uletjeti. Sigurniji put je podrugivanje i lagano distanciranje. I naravno, stalno uključena sumnja. Udice lovaca na naivce vise posvuda. |
02.08.2007., četvrtak
Pravi muškarci kopaju nos do krvi
|
Poslije, makar i prisilne pauze, ne valja ono malo preostalih naletioca tjerati tvrdom kvazifilozofijom. Gadarije su efikasnije. Za početak, ili možda, nastavak, kad već imam dvije rečenice prije ove, par podataka kojima nije teško povjerovati. Ne isključujem mogućnost da sam izmislio istinu. °Svrbež nosa znak je da na unutrašnjoj sluzokoži upravo izbija nova dlaka. °Učestalost masturbacije izravno je povezana s pojavom akni. °Ispijanje velikih količina kave povećava količinu testosterona, a time inducira rast dlaka po cijelom tijelu. °Grizenje noktiju trajno uništava sjekutiće. (Preporučuje se stoga da ih radije sažvačete kutnjacima.) °Većina ljudi u tijelu nosi ponekog povećeg nametnika bez da je svjesna toga. °Čačkanje ušiju zbog njihove osobite građe pomaže razvoj klempavosti. °Jedna osobita vrsta gljivica s Indonezije živi od mrtve ljudske kože. Obično raste na leđima ljudi koji se ne peru po više mjeseci. Domoroci ju smatraju delikatesom, a stručnjaci to potvrđuju i uspoređuju gljivice s tartufima. °Po higijeni je bio poznat neki Amerikanac iz devetnaestog stoljeća kojemu je između nožnih prstiju niknula trava. °Priča o repi koja raste iz uha izvodi se iz jednog drevnog pokusa u kojem je neki maloazijski Grk jednom svojem robu u uho metnuo repino sjeme. Ono je niknulo i rob je umro nakon nekoliko tjedana u strašnim mukama. °Jedan nizozemski podvodni ribolovac poginuo je nakon što si je harpunom slučajno probušio cijev za dovod zraka. Shvatite ovo kao nekrolog časopisu za koji sam prvi put čuo prije par dana, a koji odlazi u povijest. Dodatak za svaki slučaj. Neću olako odbaciti mogućnost da je vijest o prestanku djelatnosti časopisa zapravo vijest. |
