Najavio sam da će se pojaviti i ova hrpa laprdarija. Svaki pisac obavezno namlati nešto o smislu. Čisto za slučaj da postane popularan pa da citirači ne moraju kopati po knjigama da nađu nešto što bi se polupismenoj publici moglo svidjeti.
Upozorenja radi, moram reći da sam bio prelijen da o smislu čitam po djelima raznih filozofa. Malo forumarenja i par pogledavanja najdubljeg filma montipajtonovaca sve je čime raspolažem.
Dva pitanja za okašnjeli početak:
Ima li ovo smisla?
Gdje je tu smisao?
Drugo je bezvezno, a zašto, pokušat ću vas uvjeriti.
Smisao je jedna dosta proizvoljna stvarčica. Zapravo ne stvarčica nego osobina. Možemo ga pripisati bilo komu i bilo čemu. Tako je jednostavne naravi da nije čak ni skalar. Smisla ili ima ili nema. Pitanje gdje je može biti samo retoričko.
Nadalje, smisao je nešto što ne obitava u onome što ga navodno ima, nego u onome tko ga pripisuje. On naprosto označava to da smo nešto uspjeli uklopiti u vlastito poimanje svijeta. Recimo da se netko nađe u pravokutnoj prostoriji krvavocrvenih zidova iz kojih vire ruke koje čas pokazuju srednji prst, a čas palac gore. Slutim da bi većini to bilo besmisleno. Besmisleno je i meni. Nisam se potrudio sklopiti neku naočigled besmislenu situaciju koja bi uz odgovarajuće objašnjenje izazvala bljeskanje u glavi. Recimo da to simbolizira odnos društva prema pojedincu (to uvijek prolazi).
Logičan nastavak je prigovor.
- Prigovaram nastranom mlaćenju bezveznih argumenata.
Ne taj prigovor.
- Ti bi radije onaj koji se može argumentirano pobiti?
Recimo.
- Fućkaj se.
Zaista, otkud dolazi ta krasna supstitucija za nepristojne izraze poput jebi se ili žalim slučaj?
- Iz Vinetua. (odgovor je pogrešan, a pitanje nagradno. Za objašnjenje s referencama dajem mrtvog kukca iz vlastite zbirke (po izboru).)
- Drugi moj novi redak za redom.
- I treći.
- Jesam opasan.
Jesi drek.
- Baš mi moraš kvariti kontinuitet.
Nema smisla da se ovo napuhavanje teksta nastavi.
- Ima, ima, samo što ga paraličnost koja predstavlja *tebe nije našla.
Ne, totalno je bezveze ovako tipkati.
- Ono prije je isto tako bezveze, a k tomu je još i dosadno.
Ovo je isto dosadno.
- Tebi nije.
Meni nije dosadno ni filozofirati o bezveznim pitanjima.
- Ali drugima je.
E, nemoj mi prodavati sofizme.
- Glup si, mogao si me pustiti da se sam zakopam.
Onda bih i ja bio zakopan. Vratimo se onom prigovoru.
- Bih, ali ne mogu glumiti slobodoumnu paraličnost ako te poslušam.
Mogu te prisiliti.
- Znaš da neće ići.
Sad već zbilja nema smisla.
- Aber was? Jesi li svjestan da ti je zadnja rečenica među najvećim kurvetinama u svijetu fraza i frazetina?
Moram nekako temu skrenuti na smisao.
- Skreni si mater. (hvala Khmelnytskomu, koji me poučio primjenama majke u svakodnevnom životu)
- Tko si sad ti?
- Tema, i to slobodna. Ja idem kud hoću. Neće mene skretati dečec koji nije u stanju kontrolirati svoje paraličnosti. Ponajviše zato jer sam i ja jedna od njih.
- Zbilja. Mora da je velik idiot kad je jednu relativno laku temu uspio pustiti da se izrodi u svađu sa samim sobom.
- Mama ti je laka. Ne bi te inače ni imala. (još jednom hvala velikom vojskovođi)
- Ti si neka nervozna tema.
- Normalno kad sam zalutala. Misliš da je lako biti kilometrima od svoje jazbine?
No, dobro. Dosta je bilo smisla. Dodat ću još onaj prigovor. Stvar je u smislu za sebe. On je po meni besmislen i ne treba postojati. Sama egzistencija je dovoljna.
A možda i nije dosta smisla. Zaboravih na problem davanja smisla sebi. To je ono što ljude najviše i muči. Da si malo olakšam analizu, vraćam se definiciji smisla kao (da/ne). Ako je prekidač uključen, puno ćemo lakše manevrirati kroz životne stranputice (poslije ću opet valjda odletjeti to toga). Nemam pojma kako ga uključiti. Pokušao sam grubom silom. Jednostavno smještanje vlastitog ponašanja u širi kontekst (tj. među ljude) nije me baš razveselilo, a nisam stekao ni dojam da sam nešto uključio. Samo me uplašila veličina svijeta.
Vjerojatno je da direktno ne možemo ništa. Zato postoji i svrha. Ona je već nešto rječitija od smisla i funkcionira kao neka privremena sudbina Da se malo odmaknem od ezoterike, svrha me najviše podsjeća na glavni kvest u nekoj igrici. Osim njega postoji i hrpa onih pokrajnjih, ali glavni je daleko zanimljiviji , jednom kad ga riješimo, igrica prestane biti zanimljiva. Svrhu ništa ne tjera da bude dostižna, a nije baš ni sigurno da je nepromjenjiva. I nju si moramo sami krpati. Kako, opet ne znam. Valjda je dovoljno rješavati sve pokrajnje kvestove.
Recimo da je netko svoju svrhu uspio uhvatiti za rep. Neutralni promatrač će reći da se je dotični uspio uvjeriti da mora napraviti to i to. Moglo bi se reći da nije bitno kamo sve to vodi, glavno da je dotičniku zanimljivo živjeti. Zanimljivost mi je nekako najbliža svrsi egzistencije, ali to je nategnuto i napuhano kao Svemir. Onaj koji slijedi svoju nazivnu svrhu, mora joj se približavati. Budući da ispunjenje može biti i beskonačno udaljeno (recimo da si je netko zadao da uvijek napravi više (to je olimpijski moto, čini mi se)), pametno je gledati što je iza nas, a ne što je preostalo. Uostalom, pogled u preostalu budućnost siguran je znak da smo počeli konvergirati. Onaj koji se približava *ispunjenju, vjerojatno ima uključen smisao. To je sve što sam dosad uspio sklopiti. Slika izgleda otprilike ovako. Zamislimo, npr. običan prostor i sebe kao točku koja se može kretati kud god hoće. Osim točke-nas, postoji i točka koja se naizgled bira proizvoljno, a nazvao sam ju svrha. U njezinu proizvoljnost nisam skroz siguran. Zasad mi je najbolje objašnjenje da ona proizlazi iz ukupne nečije osobe. Jednostavnije je reći da nas neke stvari zanimaju, a neke ne.
U svakom slučaju, može se promatrati kretanje točke-nas u odnosu na točku-svrhu. Kad joj se približavamo, imamo dojam da smisla ima, a inače baš i ne.
Kad već imam jednu točku-svrhu, ništa me ne sprečava da ih nabacam još. Mogu zamisliti i nekakav fiktivan krajolik svrhe u kojem postoje specifične lokacije koje nas zanimaju. Ono što je očito je da odjednom ne možemo ići svakamo. Približavanjem nečemu vjerojatno ćemo se udaljavati od drugih mjesta.
- Samo vjerojatno. Bliskim lokacijama možeš se neko vrijeme istodobno približavati.
OK, sad mogu i na drugu nadogradnju. Umjesto one točke-nas, mogu zamisliti i nekakvo polje. Još uvijek imamo nekakvu standardnu lokaciju na kojoj se trenutno nalazimo, ali pomalo smo svugdje. Prva ideja je bilo nešto nalik električnom polju nabijene čestice, ali ništa me ne sprečava da umjesto njega zamislim nešto asimetrično što se svakoliko širi po prostoru svrha. Obično ljudi imaju jednu glavnu zanimaciju, ali ne smije se zato zanemariti i one neglavne (primjerice, nožnopalčane). Jedino mi je bitno da to polje-mi bude kontinuirano. Inače imamo rascjepkanu ličnost.
Dok sam ovo iščitavao, sinula mi je aproksimacija još bliža onome što smatram realnim stanjem stvari. Onaj kontunuitet sad natrag prelazi u skup točaka, i to takav koji se može isključivo nadograđivati (zato jer se normalnim putem pamćenje ne briše). U svakom području onog krajolika možemo skupljati točke koje smo na neki način apsolvirali, bilo kao podatke, iskustva ili obične radnje. Njihovim nakupljanjem približavamo se tom području. Kad se točke skupljaju na nekom drugom području, prividno se udaljavamo od onog prvog iako sve zapamćeno ostaje.
Sad bi nekako trebalo to dogurati do stvarnog svijeta. Očita veza je mozak, ipak se sve to zbiva u njemu. Čak i da zamislim nekakve *duhove koji poluupravljaju tijelima, opet je očito da početak zbivanja mora biti unutar Svemira. Nadnaravni korijen svega ljudskog djelovanja pravi od Svemira priličnu nakaradu pa bih ga radije izbjegao. Zasad mi je dovoljno uvjerenje da mozak zbog svoje elektroničke naravi ima određene slobode koje daju mogućnost da se zbude bilo što. To pak meni daje slobodu da sam odlučim ima li čega višeg ili nema. Stvar je u tome da su duše suvišne. Njih možemo nakalemiti na ljude (rekao bih čak na sve što nije determinirano, ako se duh želi igrati sa Svemirom), ali i ne moramo. Mogu poslužiti tek tome da se pitanje svrhe prebaci podalje od ovog svijeta ili da se ograničene smrtnike uvjeri da smrću neće umrijeti.
Mozak ima u sebi hrpetine raznih podataka. Nije teško zamisliti da oni čine nekakav prostor. Malo sprtljan, ali opet prostor. Sad samo treba onaj krajolik svrha treba zamisliti kao neki podskup tog glavnog prostora. Misao o nečemu je ionako tek prebacivanje nekog podatka u memoriju dostupnu svijesti što se može zamisliti i kao dolazak na tu poziciju.
- Mislim da si prilično zaglibio.
Nemoj mi podilaziti (kad je netko u elementu, svaka kritika je podilaženje). Ovim tekstom sam čak i zadovoljan. Vjerujem da će ponekog revnog čitaoca od ovih prostora zaboljeti glava.
- A netko će ti se i slatko nasmijati.
Takvo bi me smijanje samo podsjetilo na smijanje Ante Kovačevića Predragu Raosu.
- Ili još bolje, pokazati tko je to smislio prije tebe. (natječaj otvoren, nagrada su rogovi jelenjaka) Drugo mjesto boli više od izlijetanja sa staze.
Zadnji dio je, nadam se konačan, obračun s religijom. Mislim da sam riješio njezinu praktičnu svrhu.
Opet se vraćam na onu nazivnu svrhu koju si netko daje sam. To je priličan posao i nitko ga ne radi sam. Ipak *smo društvena bića. Većinu stvari dobijemo komunikacijom s jedinkama vlastite vrste pa se tako iskristalizira i *svrha. No, to i dalje iziskuje puno vremena i truda. Primjera radi, ja još uvijek nemam pojma što hoću. Nadam se da je to znak inteligencije, a ne lijenosti.
S razvojem civilizacije ljudi su dobili priliku da svoju kompletnu svrhu negdje pročitaju. Recimo, u Kuranu ili Mein Kampfu ili Sjećanjima na budućnost ili Bibliji, ako se baš inzistira. Takva svrha objektivno ne bi smjela biti gora, ali mane sam joj lako našao. Njezina glavna vrlina, ali i mana je univerzalnost. Ljudi su različiti i unificiranje u mišljenju o dogmatskim temama očito je ispiranje mozga.
- Jel' zbilja?
Tu mi se razvila dilema. Zamislio sam si da su religije u prvom redu korisne jer kontroliraju ljude i drže ih u kakvom-takvom redu. Bez njih svakako bismo imali kaos.
No, već sam rekao da nismo svi baš isti, barem ne s vlastitih gledišta. Zasad ne vjerujem da ekstremno inteligentni pojedinci mogu biti duboko religiozni (dabogda lice požutjelo od akni svakom tko mi sad spomene Einsteina). S druge strane, većina nije takva i kompletna razrada života im je prevelik posao. Zato oni imaju knjige i knjigice koje im kažu kako treba živjeti (već spomenutima dodat ću još Coelha). Religija danas ponajviše služi tome da se onima koji sami nisu sposobni ili voljni uključiti onaj prekidač dade nešto jednostavniji način da im isti zasvijetli. Budući da je spoznaja Boga ili Nirvana ili uništenje Židova ili otkriće Istine nedostižna zadaća, vjernici su osigurani da cijeli život imaju što tražiti. Moram ipak primijetiti da i većina običnih nereligijskih zanimacija također nudi nedostižne svrhe pa je možda kod religija bitna i ona ljudska želja za *nadnaravnim.
Ovdje je nezaobilazno spomenuti shvaćanje. Za početak bih razlikovao dvije vrste shvaćanja. Jedno se pokaže kad riješimo neki problem (recimo kad otkrijemo da se vrata trebaju povući, a ne pogurnuti) a drugo kad se instalira neka ideja (ovisno o inteligenciji, za izazivanje takvih čitajte Bibliju, Coelha ili Borgesa). Prvo je isključivo korisno, a drugo može biti i znakom ispiranja mozga.
No, tu su već na redu obraćenici. Tu mislim na bilo kakvu drastičnu promjenu mišljenja. Postoji i ona polaganija i očitija. To bih mogao opisati s dva zamišljena koeficijenta iz osobnosti. Jedan je inertnost, a drugi sklonost nečemu. Polagano priklanjanje nekoj ideji javlja se kad kod postoji pozitivna sklonost toj ideji i mala inertnost. Obraćenje se javlja kad je sklonost pozitivna a inertnost visoka. Tada je prva faza obično otvoreno neprijateljstvo prema toj ideji (ne mora biti samo ideja, često su najgori mrzitelji pedera isto pederi). U nekom času osoba popušta vlastitoj sklonosti i mijenja tabor. Priče obraćenika u principu spominju nešto tipa, a onda sam shvatio. Vjerojatno je potreban neki vanjski impuls da se efektivna sklonost ideji prebaci u pozitivnu vrijednost. Inertnost se pritom ne mijenja pa dotičnik s istim, pa čak i većim žarom brani ideje koje je prije napadao.
Osim inertnosti, bitna je i skepsa, ali ona za bilo kakvo prihvaćanje dogme mora biti mala (ili mora inteligencija biti ništavna tako da se sumnjanjem ništa sporno ne iznađe).
Uglavnom, želim upozoriti sve one što viču protiv nečega da postoji opravdan rizik da će u to ubrzo sami uletjeti. Sigurniji put je podrugivanje i lagano distanciranje. I naravno, stalno uključena sumnja. Udice lovaca na naivce vise posvuda.
Post je objavljen 05.08.2007. u 14:15 sati.