...in patria sua
09.08.2007., četvrtak
Ničeg novog poda Suncem
|
Naumih napraviti jedan pokus. Napisat ću omanji tekst bez ideje. Točnije, jedina ideja je baš to da tipkaram bezveze. Zanima me hoće li se takovo nešto iole razlikovati od onoga što je, kao, imalo ideju. Dakle, prisilih se da pišem o nečemu. Pošto bi pisanje tek tako brzo meni dojadilo, pisat ću radije onako. No, da bi se onako moglo pisati, treba onako definirati. Sad je problem to što ne mogu onako definirati kad još nisam definirao onako. Vrijeme za "navodnike". Poželjeh definirati "onako". To bi trebalo "značiti" da nešto ima osobinu nečeg pokrajnjeg. To jest(i se mora), nečega "što" nije usred vidnog polja, nego nekako po "strani". Ako "je" nešto po strani, onda je to "nemoguće" definirati. A "zašto", pobogu? Pa zato jer bi, "pri" pokušaju definiranja, definiratelj "bio" prisiljen svratiti pozornost na "ono" što definira. Tako bi to prešlo "u" središte pozornosti i postalo "ovako". Sofizme smatram opravdanim oruđem u borbi protiv idiota (zapravo, služe za distinkciju: opetovano nasjedanje jasno svrstava ljude u određenu skupinu koja ima sreću da dobro opisuje ljudski rod), ali i opasnom igračkom u rukama onih koje mene kane smutiti. Mogu ja to i sam. Dvoličnost je krasna mutacija. Ako si lice uništite stalnim naslanjanjem na staklo i izvođenjem grimasa, imate rezervno. Mislite da sam neozbiljan kad govorim o uništavanju lica? E, pa jesam. Pogledajte što se desilo dečku koji je volio jutrom gledati ptičice na drvetu blizu prozora njegove sobe i plaziti im jezik. Ha? Ispričavam se onima koji sliku vide prvi put i jedu usto nešto amorfno. Ako nastavim ovako lupati gluposti, neće mi nitko vjerovati kad konačno sklopim kakvu uređenu sliku Svemira ili čega već. No, bi li mi oprez pomogao? Teško da se mogu bitno udaljiti od sebe. Neki to rade, ali svrha takvih je da ostalima budu loš primjer. Mogu pokušati pomaknuti svoje standarde bliže ljudskima. Kako bi to išlo? Jasno je da se stare stvari ne brišu što znači da imamo samo nadogradnje. Prošlost možemo tek zakopati, a i onda osobit način rada našeg mozga te kosti i raspadajuće meso rado izvuče van da nam namiriše dan. Imam već izgrađen status čudaka što mogu potkrijepiti time što najčešći komentari na moje ispade sadrže riječi lud, čudan ili super, što je eufemizam za dvije prethodne. Izgrađen status znači da mi ga ni građevinska inspekcija neće porušiti. Možda da se nastanim na Viru? Taj status također znači i to da će svaki pokušaj prelaska iziskivati golem trud, a ja nisam Nelly Furtado pa da mogu promijeniti imidž tek nekako. Osim toga, ne da se meni van iz brloga. Estiviram, što se promijeni samo kad prelazim na hibernaciju i obrnuto. Baš sam uočio da sam brzo skrenuo na sebe. To je dijagnoza. Možda ne samo moja, ali nikako ne opća. Uočih i to da mi post zaista ne odudara od onih koji su imali misao vodilju. Imam sliku, ali ne i prikladnu aparaturu da ju zapišem. U ovom času riječi mi slabo koriste da izrazim ono što sam si zamislio. Navodno je neki fizičar imao sličan problem. Razmišljao je u slikama mjesto u riječima. No, taj je dobio Nobelovu, a ja ću tabletice. Bit će da su riječi nadogradnja za komunikaciju. Bez njih razmišljamo znatno brže, ali komuniciramo znatno sporije. |
