...in patria sua
20.07.2007., petak
20. 07. 2007.
|
Prvo i prvo, namjerno sam krivo napisao naslov (tj. ne u duhu našeg jezika), ali treba mi ovaki raspored brojki. Kao vrstan numerolog, moram nekako obilježiti ovaj datum. Kao adept numerologije, otkrit ću vam i tajnu impresioniranja ljudi brojkama. Ako su matematičari, zbrajajte i množite brojke brže od njih, a ako nisu, onda zbrajajte i množite kako vas volja, ali obavezno uz puno priče. Također je bitno pustiti i žrtve da pričaju. Nikako ih se ne smije prekidati, posebno ne pitanjima. Uvijek djelujte kao da ste očekivali što će vam reći. Žrtva ne smije imati dojam da priča s jednakim. Ako kanite profesionalno varati ljude, napravite si nekakav priručnik opakog uveza i morbidnih ilustracija. Mora izgledati staro. Najbolje je podatke prepisati kako vas drugi varalice ne bi optužili da ste varalica. Osim toga, ponavljanjem nečega stvara se utisak da je to istina. Mitovi su rijetki i zato što ljudi sve više čavrljaju, a sve manje pričaju. Sve u svemu, brojke, kao i zvijezde ili igraće karte, služe tome da se mušteriji skrene pozornost s činjenice da samo traži ispovjednika ili neku pouzdanu osobu za razgovor. Nadam se da je očito da meljem bezveze. Utjehe radi, par izabranih stihova (da su kojim slučajem odabrani, bili bi od Džele H.) Tu noć kad si se udavila (Prljavo k.) Draga te još voli, (al' voli i druge) (M. Perković T.) Ah, Niko, Niko ništa ne zna, krhke mu noge (Dobriša C.) Upravo mi je sinulo da je bilo kakvo spominjanje Hadžiselimovića bijedno povođenje za glavnostrujaškom većinom. |
16.07.2007., ponedjeljak
O terorizmu (nećete vjerovati, ali skoro pola teksta drži se teme)
|
Budući da sam, koncentrirajući se na početnu rečenicu bilo kakvog teksta zaboravio većinu stvari koje su mi bile na pameti tj. pohranjene u RAM iliti kratkoročnu memoriju, prisiljen sam pisati o onome što sam stavio u naslov. Da ne bi ispalo da svoje tipkaranje pravdam nekim višim ciljevima poput trivijalne zabave manje ili više slučajnih naletioca, značenje prethodne rečenice je to da mi se tipkati hoće, ali ne uspijem uvijek naći temu i volju da istu slijedim. Primjera radi, sad sam od teme odlutao odmah po tipkanju naslova. - I bilo bi krajnje vrijeme da mi se vratiš. Bez brige, hoću kad-tad, ali moram negdje zabilježiti da sam došao do objašnjenja zašto me neke stvari, makar i sasvim aseksualnog karaktera, podsjećaju na pornografiju. Stvar je u očekivanosti onoga što slijedi i plitkosti sadržaja, a i u neoriginalnosti. Pornografija je najneoriginalnije područje umjetnosti (a umjetnost ću definirati kao skup svih radnji kojima je glavni cilj posredno djelovanje na um pojedinca, ali bez indoktrinacije) jer se svodi na koitus dok sve ostalo ima svrhu produživanja djela. Sad mi se ipak čini da nisam došao do objašnjenja. Prekinula me mila mater prijedlogom da se ošišam. Prelazim na terorizam jer mi je tema sad već nametnuta stvarnim događajima. - Konačno. Brzo se zadovoljavaš. - Takve jesmo mi teme. Dovoljno nam je da budemo aktualne. Odustao sam od povijesti i tipkanja stvari koje se bi trebale znati, dijelom i zato što ih ne znam. Dat ću samo vlastitu definiciju. Terorizam je praksa masovnog zastrašivanja ljudi radi ostvarivanja političkih ciljeva. Američanski indoktrinirana javnost uglavnom ga povezuje s muslimanskim fundamentalistima (što je statistički čak i opravdano), a oni koji se vole priklanjati takozvanoj alternativi teroristima proglašavaju Amerikance ili veleumnog im predsjednika. Sad je red da se u onu definiciju posumnja. Ili da se barem provjeri što po njoj spada u terorizam. Ili što ne spada. Skupine koje svoja uvjerenja argumentiraju obično eksplozijama tu se uklapaju. Primjer su ETA, IRA, ustaški pokret prije drugog svjetskog rata, alkaida i sve njezine podružnice, zatim razni sitni zapadnjački komunistički pokreti, a onda i oni s druge strane političkog spektra, poput kukluksklana. Medijske manipulacije općenito ne spadaju u terorizam. Možda bi bilo bolje da mi definiciju poruši netko drugi, ili da nađe kakvu knjigu iz koje sam istu možebit pokrao. Dosad nisam spomenuo onu, ponekad i opasniju vrstu terorizma koju provode političke elite. Teoretski bi trebala funkcionirati preko ciljanih vijesti kojima je glavni cilj zastrašiti ljude. Najbolji primjer vijesti koja je digla na noge milijune ljudi je Orwellova radiodrama Rat svjetova (red je reći da je original knjiga H. G. Wellsa). Iako ona ne spada u terorizam, zorno pokazuje kako se kratkoročno mogu uplašiti mase. Inače, foru ne valja ponavljati. Negdje u Italiji, netko je zbog toga dobio batina od gnjevnog pučanstva. Da se vratim teoriji tog medijskog terorizma, glavni bi mu cilj bio prikrivanje nedemokratskog ponašanja vlasti uz pomoć fiktivnih, napuhanih ili čak stvarnih, ali ciljano stvorenih kriza. Također može poslužiti i kod provođenja kakvih nepopularnih promjena, poput dizanja poreza, građenja kakve energane ili odlagališta otpada ili svrgavanje konkurencije s vlasti. Za ekonomiju ne vidim puno koristi od terorizma, osim vjerojatno jalove teze da bi proizvođači oružja mogli dići prodaju ako se narod uvjeri da je u opasnosti. Princip je jednostavan: treba samo objavljivati puno vijesti iste tematike i istih, ciljanih, poruka i ne dati eventualnim protivnicima da se oglase protiv njih (utišati glas razuma…). Nije zgorega ni namjerno napraviti kakvo sranje da se ljude uvjeri što bi se moglo desiti, a može se i, opet preko medija, stvarati umjetno javno mnijenje (kao u reklamama za lutriju). Primjeri koji mi padaju na pamet već su dosta prokurvani, ali valjda će poslužiti. Jedan je osvajanje Afganistana, a drugi osvajanje Iraka. Prvo je opravdano rušenjem WTC-a, za koje mi se nekako čini da je predobro izvedena akcija da bi ju mogli izvesti sami alkaiđani, ali neću zalaziti u teorije zavjere jer nemam argumenata, osim vlastitih nagađanja. Drugo je osvajanje zanimljivije. Američke osvajačke težnje puno su očitije, a glavni motiv za napad pokazao se smišljenom dezinformacijom. Ipak, za tu vrstu zločina neće odgovarati nitko. U nas je primjer zastrašivanja onaj iz ranih devedesetih, kad je naša politička elita u suradnji sa srpskom pokrenula dvije-tri nacije u krvav sukob koji je onim elitama omogućio da u miru pokradu valjda sve što se pokrasti može. Ako sam bio nejasan, rata nije trebalo biti. Iako je nategnuto govoriti o smišljenom sukobu, može se reći da je određena grupacija (s obje strane) gabulastičnu situaciju pomogla prevesti u kaotičnu stvaranjem ekstremno nacionalističke atmosfere i otvorenim pozivanjem na rat. Detalje potražite kod mosora, a koristi i čitanje subotnjeg Jutarnjeg, točnije, nekih kolumni. Za Feral ne znam, nekako sam si, i to bez praćenja tih novina, instalirao uvjerenje da je on dobro funkcionirao samo kad smo imali demokuraciju oliti tuđman-eru. Sad je pak red i da izbacim onu jednu misao radi koje sam dosad tipkao. Ona ide otprilike ovako. Borba protiv slabijeg je egopodižuća, ali brzo dosadi (a i završi). Borba protiv onih u istoj kategoriji kad-tad završi pobjedom jednih, ali također pred kraj bude borba jačeg protiv slabijeg. Borba protiv nadmoćnijeg nema kraj i može vas zabavljati cijeli život, pod uvjetom da se dobro skrivate. Upravo tu borbu protiv (naizgled) nepobjedivog neprijatelja vidim kao jedan od glavnih pokretača terorističkh akcija. Onaj glavni cilj, potpuno uništenje neprijatelja ne mora se nikad ostvariti, može čak prerasti u mit. Teroristu je dovoljno da učini štetu, da čini štetu, da ostavlja žrtve za sobom, da uživa u sitnim pobjedama kao komarac čiji obrok nije ispraćen pljeskom. Samoubojice mi se u tu shemu ne uklapaju. Njih ću stoga proglasiti zaluđenim imbecilima, kolateralnim i korisnim žrtvama onih koji nešto zbilja rade. U umne ljude koji će namjerno umrijeti anonimnom i pomalo već bezličnom (sudeći po onome što iza nje ostane, a i po učestalosti) smrću ne vjerujem. Ako koji to i učini, vjerojatno se zaribao. Došla je faza sumnje. Za one koji u nju ne zalaze, simptomi te faze su osjećaj da je kompletan *trud uložen bezveze i lagana glavobolja, a može se pojaviti i želja da se ode nekamo na svjež zrak, najbolje van vlastitog epitela. Problem je u tome što mi se zadnji odlomak ne uklapa u definiciju. Iz terorista koji koristi strašenje ljudi kako bi izazvao promjene koje nije uspio postići običnim uvjeravanjem ili prosvjedovanjem, došao sam do ljudi koje nije briga za politiku, već uživaju u uništavanju neprijatelja koji je generalno neuništiv. Možda je pametnije da si samo promijenim definiciju. Nova kaže da je terorizam bilo kakvo strašenje velikog broja ljudi. Onda je i Orwell terorist. I svi oni novinari koji pišu senzacionalističke članke o predstojećim katastrofama. Teroristi su i proroci koji svoje vjernike vesele skorim smakom svijeta. Teroristi su svi oni političari koji negdje vide neprijatelja. Neću sad zaključiti da smo svi mi teroristi, nego to da treba biti oprezan s definicijama (bilo bi možda zgodno ostaviti pogrešku da se vidi hoće li ju tko ispraviti, ali realno je da sam ionako puno toga promašio pa nema potrebe da tu brojku još dignem). Ključni kriteriji terorizma su namjera i broj ljudi koje se uspije (ili želi) uplašiti. Ako se ne djeluje masovno (masovno u okviru ljudske vrste, države, naroda ili društvene skupine), onda je u pitanju običan kriminalac ili paranoik. Zanimljivo je da s porastom broja ljudi na koje se djeluje opasnost od paranoika raste daleko brže. Faza sumnje je prošla pa ću ponoviti ono što mi se čini bitno. To je samo definicija. Terorizam je svako namjerno zastrašivanje velikog broja ljudi. Iako su ciljevi u principu politički, mogu biti i ekonomske naravi (napraviš kaos pa te nitko ne vidi dok kradeš, a bitno je to da je šteta od kaosa veća od štete od krađe i da kaos mora biti golem) ili čak obična zabava morbidnih pojedinaca. Kako bih upotpunio ovaj tekst, moram dodati i onu ključnu riječ na koju prosječan čovjek, zbog medijskih manipulacija, ponajprije pomisli kad mu se spomene terorizam: taliban. Inače ona označava učenika. |
10.07.2007., utorak
Imao sam jednu dobru rečenicu, ali ne sjećam je se.
|
Tema će biti prilično jer sam u redovnoj sinusoidalnoj krizi. Za početak, akuzativ jednine osobne zamjenice ženskog roda. Gdje god ga vidim, piše je. Gadi mi se taj je. Možda je to zbog moje kajkavske jezične naravi, ali ne vidim razloga zašto se ne bi pisalo ju. Na primjer, želio sam je (je je skraćeni genitiv od ona), se riješiti pa sam ju mlatnuo sjekirom. Pošto je ona imala visoku rezistenciju na mlatežna oružja, morao sam se s njom zafrkavati oko pola sata dok konačno u njoj više nije bilo znakova neživota. Tada sam joj pregledao tijelo i našao par bezveznih artefakata bez ikakvih magičnih svojstava. Naredao sam svih šest padeža primjenjivih na zamjenice. Ako nije očito, ciljam na nekakav fiktivni RPG u kojem mlatim zombija koji je nekad bio žena. Sad ide ono što već dugo vremena provlačim kroz tokove svijesti pa je valjda dozrelo za tipkovničnu ejakulaciju. Štafete. Prije je riješeno pitanje njihovog smisla pa ću samo ukratko ponoviti odgovor. Štafete su sredstvo integracije blogopisaca i način da se oni kroz rješavanje obično glupih zadataka bolje upoznaju. Također znadu poslužiti kao motiv za mlaćenje postova između onih koje autori smisle sami. Originalnost je u njima besmislena i osuđena na osuđivanje, ma kakvo ono bilo. Zamislio sam si par (doslovno jedan par, ali valjda ću do kraja tipkanja još neku smisliti) štafeta koje bi bile manje dosadne, a možebit više originalne. Prva, vjerojatno već ostvarena: Kreće se kroz komentare, a zadatak svakog dobitnika je da dopiše jednu rečenicu koja bi trebala nastaviti priču. Štafeta se ne multiplicira. Početna rečenica može biti bilo kakva, recimo: U ponedjeljak ujutro, Jura je primijetio da nema jednog oka. U slučaju da sretni dobitnik odbije nastaviti priču, osoba koja mu je zadatak poslala može pokušati s nekim drugim. Druga, intrigantnija: Sretnik mora pobrisati svoj blog u roku od sedam dana i isti zadatak poslati još sedmorici. Treća, bezveznija: Uvaljenik mora uslikati neku zadanu javnu ličnost i to objaviti. Multiplikacija neobavezna. Četvrta, koju upravo izmišljam: Recimo da štafetoprimatelj, osim što štafetu mora proslijediti još trima ljudima, mora i na vidljivom mjestu napisati broj dosadašnjih seksualnih partnera. Dosta štafeta. Valjda sad više neću o njima misliti. Rekao sam da će biti puno tema. Naravno da mi se već sad ne da tipkati. - Lažeš, hoće ti se tipkati, ali ne znaš što bi. Kritika uvažena, a palo mi je i na pamet kud ću dalje. Ja sam, barem sebi, vječna tema. Zapravo ne vječna. Bit ću si zanimljiv još oko stoljeća, a onda me neće više ništa zanimati, zanemarim li religijska uvjerenja koja samo žele utješiti čovjeka koji se boji smrti. No, o sebi ne mogu direktno pisati pa ni neću. Kad bih takovo nešto učinio, vjerojatno bih bio ponosan, ali to bi ujedno značilo da dublje ne mogu potonuti. Znači, trebam nešto drugo. Bit će to kvazinajave za ljeto. Pošto sam se nazvao, nikojim prorokom, pokušat ću predvidjeti što nas čeka u ovom stoljeću, a i odgovoriti na neka od vječnih pitanja s kojima se naivci muče već stoljećima, a pametniji isto. Dalje je priča o pričama. Ako ih netko čita, bio bi red da konačno napomenem da su to tek nedorađene ideje od kojih priče tek treba složiti. Kao pisac sam toliko loš da se ni ne nadam da ću ikad išta pametno napisati (fantazije su druga priča). To čisto da konstantiram. Čitao sam prilično raznih stvari i jasno mi je da neki ljudi bez problema mogu svoje misli prebaciti u riječi, a neki ne mogu. Vjerojatno je da je taj talent dobrim dijelom vezan i za sposobnost komuniciranja. Moja je očajna. Nisam u stanju reći što mislim, a kad se i čini da sam rekao nešto što mislim, istina je to da ili meljem bezveze tj. zafrkavam se ili sam uspio reći nešto upravo suprotno. Mogu se tek diviti ljudima koje ne kanim navoditi, a mogu svojim riječima inducirati misli u drugim ljudima. - Bit će da se ipak jesi srozao do dna. Da bi ovdje bio pristojan ćušpajz, mora se dodati i malo politike. Znam da je ona zaslužila čitav rod blogova, ali ja ću ju nagurati u jedan odlomak. Oni koji kažu da ne vole politiku ili lažu, ili su associjalni, ili su, što je najvjerojatnije, glupi. Ja otvoreno priznajem da vidim političarenje kao realan ishod propalog studija, a i to da me zanima što se zbiva oko mene. Razum mi govori da u našoj politici poštenih ljudi nema otkad je umro čovjek koji je jednom probao marihuanu, a ponekad mi prišapne da ih nema uopće. Pomalo je paradoksalno da su ljudi to nižeg morala što se višom politikom bave. Budući da sam se konačno toga sjetio pred tipkovnicom i postom bez kraja, reći ću i to da smatram da u politici takozvani poduzetnici nemaju što raditi. Da me dopadne kakva diktatura (ne bih dugo, samo da s iuredim dravu kako mi paše), kad-tad bih uveo pravilo da svi koji misle u politiku moraju odustati od poslovanja (tu najviše ciljam na one koji rade na veliko) i to barem godinu prije nego što se, recimo, uključe u neku stranku. Ljudi ima dovoljno. Ne vidim razloga zašto bi se riskiralo da netko koristi svoje političke ovlasti da si stvori prednost pred konkurencijom. S druge strane, sve one koji kradu dok vrše neku veću dužnost (tipa premijer) treba doživotno protjerati iz politike, a najbolje i sa slobode. Opet ima dovoljno ljudi da se ne bi morao riskirati recidiv. Činjenica da to nitko u svijetu ne uvodi meni je dovoljan dokaz da je između politike i kriminala razlika tek u legalnosti. Dosta politike, ali ne i tipkanja, iako sam već u fazi kad znam da je post sranje kroz gusto granje. Tu si ne mogu puno pomoći. Znam da sam loš (ako vam riječ nije najbolje sjela, potražite Khmelnytskoga da vam ju izgovori, djeluje poražavajuće ako si stavite takav epitet), a znam i što trebam raditi da se iz toga iskobeljam. Znam čak i to da svi u principu znaju što im je činiti da se izdignu iz truleži, a i to da je lijenost glavni razlog što ne čine ništa. Poznato mi je čak i to da se lijenost inducira zadovoljavanjem egzistencijalnih potreba. Na kraju, znam i to da svi to znaju, te da znaju da se to zna. I nije mi nikakva misterija zašto većina ne napravi ništa. Ne moraju, pa ni ne učine. Moje mačketine, na primjer, kraj obilja miševa po polju i livadama, redovito umiljatom mačkodernjavom javljaju ponosnim *vlasnicima da im se jede. Znaju da će nešto dobiti, makar to nije ono ljudsko znanje, već više korolar poslovice da se vuk uvijek vraća tamo gdje je nešto zaklao. Logičnim slijedom nastavljam s brzinom zaključivanja i vlastitoj veleumnosti. Recimo da me već duže vrijeme muči vlastita pozicija na skali umova. Iako me često drugi uvjeravaju da nisam u masi prosječnih, vlastito iskustvo mi govori da sam sasvim solidan idiot. I to ne kao vid isfrustriranosti, nego kao niz jednostavnih događaja koji upućuju na to da im glavni akter nema bogznakakav procesor. Neću ih nabrajati, osim jednog primjera koji bi ionako bio zanimljiv. Prije samog navođenja, spomenut ću da mi se često događaju naknadna shvaćanja. Recimo da mi savršen odgovor na neko pitanje zabljesne nekoliko minuta prekasno. Ili da shvatim vic poslije par dana. No, prije nekoliko stotina tisuća sekundi, postigao sam osobni rekord u odgodi shvaćanja nečega. Shvatio sam o čemu govori neka pjesmica nakon više od deset godina. Ne sjećam se više ni pjesmice ni autora. Samo stiha koji glasi: Kad zagusti, crni oblak pusti. Cijelo vrijeme sam mislio da je ovaj zadnji pusti pridjev, dok mi jednog dana, pod mlazom hladne vode, nije sinulo da bi to mogao biti glagol. A sad se grizite ako ste zaista pročitali ovu gomilu nebuloza. Neću čak ni popravljati greške. Štiti me aura imbecila. |
06.07.2007., petak
Lj(udožderstvo iz nekonvencionalne perspektive)
|
(Uvidom umnika motiviran sam da promijenim najavu. Pričica je glupa i može se uzeti kao dokaz moje opće krize) Ljudi znaju raditi svakakve gadarije. Tu prvenstveno podrazumijevam one radnje koje nisu niti ugodne niti korisne, a nisu ni nužne. Zapravo su pravo suprotne od navedenog. Kanibalizam se tu itekako uklapa. Povremeno među vijestima bude i pokoji antropofag, poput jednog Rusa koji je, kad bi ga uhvatila stanovita vrst gladi, klao i pripravljao objede od svojih prijatelja ili onog Nijemca koji se s jednim čovjekom dogovorio da ga pojede i to kasnije koristio u obrani (sve je to i snimljeno). Ono za što se već odavno nije čulo jesu kanibalske gozbe. Zadnja koju sam gledao na televiziji bila je među čimpanzama. Ljudi su preoprezne zvijeri da bi ih se moglo uslikati dok žderu pripadnike svoje vrste. Zato sam jednu takvu upriličio u svojoj glavi. Pošto ljude nikad nisam jeo, a biti tek promatrač je prenategnuto, stavio sam se u glavnu ulogu, i to dvaput. Jednom kao obrok, a drugi put kao duh toga obroka koji leti okolo i skuplja utiske. Dakle, letim. Ako se tako može reći. Fale mi krila za let, a i nemam neki osjećaj da svladavam gravitaciju. Fali mi i tijelo. Zapravo, tijelo je odmah ispod mene, ali nema neke koristi ako uđem u njega. U druga tijela se pak ne usuđujem ulaziti da ne bih ostao vezan. Jednostavno mi se ne da vraćati. Kao što se poraženom ne da igrati. Valjda treba proći neki period. Rekao sam da nemam osjećaj da letim. Nemam ni vida ni sluha, o opipu da ne govorim. Tješi me tek to da sam si prilično dobro zamislio bestjelesnost. Kad sam već dogurao toga, malo ću opisati dojmove da usporedite kad dođete u moje stanje. Može ga se opisati kao malo bolje od najboljeg stanja u kojem sam bio za života. Budući da sam još svjež, prilično sam vezan, kako za svoje bivše tijelo, tako i za svoj bivši identitet. Zato i mogu sad pričati. Uskoro će mi biti skroz svejedno. Pomalo je već i sad, ali ne toliko da bih šutio. Jedino duhovi onih koji su pretrpjeli nešto zbilja gadno mogu duže ostati među živima. Ja nisam. Uvalili su mi drogu za silovanje i, umjesto da me siluju, prerezali mi vratnu arteriju. Moram priznati da je smrt bila prilično ugodna. Sjećam se jedino da mi se spavalo, a sljedeći trenutak sam bio iznad sebe i još četvoro ljudi. Osjećam potrebu da razjasnim to iznad. Nije to ono klasično lebdenje kako ga obično opisuju parapsiholozi zaljubljeni u izvantjelesna iskustva. Budući da nemam tijela, nemam ni definiranu poziciju. Iako mogu opisati situaciju kojoj prisustvujem, ja nju zapravo ne vidim. Za vid, kao i za druge osjete, treba tijelo. Ono za to razvijenim organima interagira sa svjetlosnim i zvučnim valovima te hvata razne molekule koje kemijska osjetila mogu razaznati i na osnovu toga opisuje svijet oko sebe. Moj način je bitno drukčiji. Ne mogu objasniti otkud znam kakav je raspored tijela u prostoru, ali na neki način to znam. Ne čujem zvukove, ali znam o čemu govore, iako ne točno. U svakom slučaju, razumijem ih. Osjećaj najviše podsjeća na snove, na osjete simulirane u mozgu. A što se dolje zbiva? Kao što sam najavio u početku, sprema se gozba. Prije nje imali su kratku crnu misu na kojoj su se škropili mojom krvlju, a zatim popili svaki po čašu. Jedan je bio blizu povraćanja iako to nije htio priznati. Sama misa im se uglavnom sastojala od ponavljanja nekakvih zamršenih riječi koje nisam razumio, a vjerojatno nisu ni oni. Nakon toga su ostatak krvi prolili po nekakvom kipu koji najviše liči na Freda Kremenka, iako slutim da su ga pokupili iz kakvog starog bestijarija. Možda bi bilo bolje da su spremili krv jer prolili su oko tri i pol litre. Primijetio sam da je, od njih petorice, samo dvoje bilo u nekakvom transu. Dvojica su se nalazila između dosade i nelagode, što znači da ih je počela nagrizati savjest, a jedan je istinski uživao, ali svjesno, kao da radi omiljeni posao. Sve dosad bio je tek uvod u onaj kratki dio koji sam zapravo želio ispričati. Za objedom koji je uslijedio jedina čudna stvar bio je sam obrok, dok su se ljudi ponašali prilično uobičajeno. Prilažem riječi/misli koje sam pohvatao. - Jebote, jel si ovo u kosturnici pokupio? (to govori lik koji se četvorici koja me zaklala priključio kasnije) - Ti bi radije prasca? - Pa bolje bi bilo uzeti dva odojka. Nisu badava, ali ništa ne riskiramo, a krv i organi su im skoro isti kao u ljudi. - Uši su moje! - Ma odi kvragu ti s ušima. Da je po tvojem, sad bi vjerojatno imali slona ovdje. - Vi ne znate što valja. Uši, ako su dobro pečene, spadaju u vrh ponude. Istina, ove ljudske su obično male i pune hrskavice pa ne valjaju puno. - Ajde šuti, treba ga raskomadati. Zaboravio sam reći da su me prije gozbe ispekli na ražnju kao prasca. Mora im se priznati trud jer čovjeka je prilično teško pričvrstiti na kolac. Nisam rekao ni to da se više ne prepoznajem u tijelu. Pečenje ga je prilično izmijenilo, posebno lice, koje sad djeluje neljudski, neovisno o tome što više nema uši. - Kost i koža. Zar niste mogli čekati na izlazu mekdonaldsa? - Opet ti. Ako hoćeš birati, odi i lovi. Ni ovog nije bilo lako uhvatiti. - A kako ste ga? - Prodali smo priču da smo novinari. Nevjerojatno kako lako nasjedaju na te fore. - Rekao si da nije bilo lako. - Arakh je zaribao i stavio mu prašak prije nego što smo popili pa smo morali brzati. Osim toga, trebali smo ga nagovarati barem pola sata. Sva petorica koriste lažna imena iako se poznaju i po pravima. - Mogli ste tako nagovoriti kakvu masnu curicu. - Već mi idu na živce ženske. Skoro sve smrde po kremama, a strugati kožu s lica jednostavno mrzim. - I ja. Mogao bi Ktalh jednom mesariti. - Ja sam lovac. Bez mene biste sad zbilja jeli pajceke. - Jesi lovac. A još nijednog nisi zaklao. - Šutite. Javlja se onaj za kojeg sam rekao da uživa u svemu. - Danas svetkujemo slobodu. Slobodu od ograničenja malih ljudi. Slobodu od ljudi samih. Žrtva koju blagujemo samo je simbol njihove beznačajnosti. Kao što oni jedu životinje, tako mi jedemo njih. Mi smo krajnji predatori, vrh evolucije i vrh hranidbenog lanca. Mi imamo moć. Mi jesmo moć. Dok on to govori, drugi su utihnuli i gledaju jedni drugima u oči tako da im linije pogleda tvore nekakav nepravilan pentagram. - Kao i žrtva, i kip je samo simbol. Predstavlja Sotonu, koji isto postoji samo kao simbol. Simbol nas, simbol moći, simbol slobode. - Mi smo moć! - Mi smo moć! (drugi ponavljaju uglas) - Prionimo na jelo. Dalje se više ne čuju riječi. Tjelesno stvorenje bi čulo mljackanje. Ja samo znam da dvojica jedu na silu. U nedostatku misli postajem sve bljeđi. Kao da se polako gasim. Kao ekran kad ugasiš televizor. Prelazim u točku. U ništa. |
04.07.2007., srijeda
Otkud damama inspiracija da nose štikle
|
Slikica je široka, previše za blog. Poveznicu zato dajem do uratka tog. Akoli vas vrijeđa gadarija ta, uroke mi šaljite, i razna druga zla jer kad sam već bezobrazan da to ovdje stavim, nikakva je šansa da s isprikom nastavim. A sad povijest. Nemam pojma kad mi je ta paralela pala na pamet, ali ego me uvjerava da je nastala bez direktnog vanjskog utjecaja. No, daleko od toga da nitko drugi nije primijetio začudnu sličnost papaka i štikli. Zasad jedini primjer za koji znam je Milan Kundera koji negdje pred kraj Nepodnošljive lakoće postojanja jednog prasca uspoređuje s damom širokih bokova koja hoda u štiklama. (Nije zgorega ni pročitati cijelu knjigu.) |
