Budući da sam, koncentrirajući se na početnu rečenicu bilo kakvog teksta zaboravio većinu stvari koje su mi bile na pameti tj. pohranjene u RAM iliti kratkoročnu memoriju, prisiljen sam pisati o onome što sam stavio u naslov. Da ne bi ispalo da svoje tipkaranje pravdam nekim višim ciljevima poput trivijalne zabave manje ili više slučajnih naletioca, značenje prethodne rečenice je to da mi se tipkati hoće, ali ne uspijem uvijek naći temu i volju da istu slijedim.
Primjera radi, sad sam od teme odlutao odmah po tipkanju naslova.
- I bilo bi krajnje vrijeme da mi se vratiš.
Bez brige, hoću kad-tad, ali moram negdje zabilježiti da sam došao do objašnjenja zašto me neke stvari, makar i sasvim aseksualnog karaktera, podsjećaju na pornografiju. Stvar je u očekivanosti onoga što slijedi i plitkosti sadržaja, a i u neoriginalnosti. Pornografija je najneoriginalnije područje umjetnosti (a umjetnost ću definirati kao skup svih radnji kojima je glavni cilj posredno djelovanje na um pojedinca, ali bez indoktrinacije) jer se svodi na koitus dok sve ostalo ima svrhu produživanja djela. Sad mi se ipak čini da nisam došao do objašnjenja. Prekinula me mila mater prijedlogom da se ošišam.
Prelazim na terorizam jer mi je tema sad već nametnuta stvarnim događajima.
- Konačno.
Brzo se zadovoljavaš.
- Takve jesmo mi teme. Dovoljno nam je da budemo aktualne.
Odustao sam od povijesti i tipkanja stvari koje se bi trebale znati, dijelom i zato što ih ne znam. Dat ću samo vlastitu definiciju. Terorizam je praksa masovnog zastrašivanja ljudi radi ostvarivanja političkih ciljeva. Američanski indoktrinirana javnost uglavnom ga povezuje s muslimanskim fundamentalistima (što je statistički čak i opravdano), a oni koji se vole priklanjati takozvanoj alternativi teroristima proglašavaju Amerikance ili veleumnog im predsjednika.
Sad je red da se u onu definiciju posumnja. Ili da se barem provjeri što po njoj spada u terorizam. Ili što ne spada. Skupine koje svoja uvjerenja argumentiraju obično eksplozijama tu se uklapaju. Primjer su ETA, IRA, ustaški pokret prije drugog svjetskog rata, alkaida i sve njezine podružnice, zatim razni sitni zapadnjački komunistički pokreti, a onda i oni s druge strane političkog spektra, poput kukluksklana. Medijske manipulacije općenito ne spadaju u terorizam. Možda bi bilo bolje da mi definiciju poruši netko drugi, ili da nađe kakvu knjigu iz koje sam istu možebit pokrao.
Dosad nisam spomenuo onu, ponekad i opasniju vrstu terorizma koju provode političke elite. Teoretski bi trebala funkcionirati preko ciljanih vijesti kojima je glavni cilj zastrašiti ljude. Najbolji primjer vijesti koja je digla na noge milijune ljudi je Orwellova radiodrama Rat svjetova (red je reći da je original knjiga H. G. Wellsa). Iako ona ne spada u terorizam, zorno pokazuje kako se kratkoročno mogu uplašiti mase. Inače, foru ne valja ponavljati. Negdje u Italiji, netko je zbog toga dobio batina od gnjevnog pučanstva.
Da se vratim teoriji tog medijskog terorizma, glavni bi mu cilj bio prikrivanje nedemokratskog ponašanja vlasti uz pomoć fiktivnih, napuhanih ili čak stvarnih, ali ciljano stvorenih kriza. Također može poslužiti i kod provođenja kakvih nepopularnih promjena, poput dizanja poreza, građenja kakve energane ili odlagališta otpada ili svrgavanje konkurencije s vlasti. Za ekonomiju ne vidim puno koristi od terorizma, osim vjerojatno jalove teze da bi proizvođači oružja mogli dići prodaju ako se narod uvjeri da je u opasnosti.
Princip je jednostavan: treba samo objavljivati puno vijesti iste tematike i istih, ciljanih, poruka i ne dati eventualnim protivnicima da se oglase protiv njih (utišati glas razuma…). Nije zgorega ni namjerno napraviti kakvo sranje da se ljude uvjeri što bi se moglo desiti, a može se i, opet preko medija, stvarati umjetno javno mnijenje (kao u reklamama za lutriju).
Primjeri koji mi padaju na pamet već su dosta prokurvani, ali valjda će poslužiti. Jedan je osvajanje Afganistana, a drugi osvajanje Iraka. Prvo je opravdano rušenjem WTC-a, za koje mi se nekako čini da je predobro izvedena akcija da bi ju mogli izvesti sami alkaiđani, ali neću zalaziti u teorije zavjere jer nemam argumenata, osim vlastitih nagađanja. Drugo je osvajanje zanimljivije. Američke osvajačke težnje puno su očitije, a glavni motiv za napad pokazao se smišljenom dezinformacijom. Ipak, za tu vrstu zločina neće odgovarati nitko.
U nas je primjer zastrašivanja onaj iz ranih devedesetih, kad je naša politička elita u suradnji sa srpskom pokrenula dvije-tri nacije u krvav sukob koji je onim elitama omogućio da u miru pokradu valjda sve što se pokrasti može. Ako sam bio nejasan, rata nije trebalo biti. Iako je nategnuto govoriti o smišljenom sukobu, može se reći da je određena grupacija (s obje strane) gabulastičnu situaciju pomogla prevesti u kaotičnu stvaranjem ekstremno nacionalističke atmosfere i otvorenim pozivanjem na rat. Detalje potražite kod mosora, a koristi i čitanje subotnjeg Jutarnjeg, točnije, nekih kolumni. Za Feral ne znam, nekako sam si, i to bez praćenja tih novina, instalirao uvjerenje da je on dobro funkcionirao samo kad smo imali demokuraciju oliti tuđman-eru.
Sad je pak red i da izbacim onu jednu misao radi koje sam dosad tipkao. Ona ide otprilike ovako. Borba protiv slabijeg je egopodižuća, ali brzo dosadi (a i završi). Borba protiv onih u istoj kategoriji kad-tad završi pobjedom jednih, ali također pred kraj bude borba jačeg protiv slabijeg. Borba protiv nadmoćnijeg nema kraj i može vas zabavljati cijeli život, pod uvjetom da se dobro skrivate. Upravo tu borbu protiv (naizgled) nepobjedivog neprijatelja vidim kao jedan od glavnih pokretača terorističkh akcija. Onaj glavni cilj, potpuno uništenje neprijatelja ne mora se nikad ostvariti, može čak prerasti u mit. Teroristu je dovoljno da učini štetu, da čini štetu, da ostavlja žrtve za sobom, da uživa u sitnim pobjedama kao komarac čiji obrok nije ispraćen pljeskom. Samoubojice mi se u tu shemu ne uklapaju. Njih ću stoga proglasiti zaluđenim imbecilima, kolateralnim i korisnim žrtvama onih koji nešto zbilja rade. U umne ljude koji će namjerno umrijeti anonimnom i pomalo već bezličnom (sudeći po onome što iza nje ostane, a i po učestalosti) smrću ne vjerujem. Ako koji to i učini, vjerojatno se zaribao.
Došla je faza sumnje. Za one koji u nju ne zalaze, simptomi te faze su osjećaj da je kompletan *trud uložen bezveze i lagana glavobolja, a može se pojaviti i želja da se ode nekamo na svjež zrak, najbolje van vlastitog epitela.
Problem je u tome što mi se zadnji odlomak ne uklapa u definiciju. Iz terorista koji koristi strašenje ljudi kako bi izazvao promjene koje nije uspio postići običnim uvjeravanjem ili prosvjedovanjem, došao sam do ljudi koje nije briga za politiku, već uživaju u uništavanju neprijatelja koji je generalno neuništiv. Možda je pametnije da si samo promijenim definiciju. Nova kaže da je terorizam bilo kakvo strašenje velikog broja ljudi. Onda je i Orwell terorist. I svi oni novinari koji pišu senzacionalističke članke o predstojećim katastrofama. Teroristi su i proroci koji svoje vjernike vesele skorim smakom svijeta. Teroristi su svi oni političari koji negdje vide neprijatelja. Neću sad zaključiti da smo svi mi teroristi, nego to da treba biti oprezan s definicijama (bilo bi možda zgodno ostaviti pogrešku da se vidi hoće li ju tko ispraviti, ali realno je da sam ionako puno toga promašio pa nema potrebe da tu brojku još dignem). Ključni kriteriji terorizma su namjera i broj ljudi koje se uspije (ili želi) uplašiti. Ako se ne djeluje masovno (masovno u okviru ljudske vrste, države, naroda ili društvene skupine), onda je u pitanju običan kriminalac ili paranoik. Zanimljivo je da s porastom broja ljudi na koje se djeluje opasnost od paranoika raste daleko brže.
Faza sumnje je prošla pa ću ponoviti ono što mi se čini bitno. To je samo definicija. Terorizam je svako namjerno zastrašivanje velikog broja ljudi. Iako su ciljevi u principu politički, mogu biti i ekonomske naravi (napraviš kaos pa te nitko ne vidi dok kradeš, a bitno je to da je šteta od kaosa veća od štete od krađe i da kaos mora biti golem) ili čak obična zabava morbidnih pojedinaca.
Kako bih upotpunio ovaj tekst, moram dodati i onu ključnu riječ na koju prosječan čovjek, zbog medijskih manipulacija, ponajprije pomisli kad mu se spomene terorizam: taliban. Inače ona označava učenika.
Post je objavljen 16.07.2007. u 23:15 sati.