...in patria sua
06.07.2007., petak
Lj(udožderstvo iz nekonvencionalne perspektive)
|
(Uvidom umnika motiviran sam da promijenim najavu. Pričica je glupa i može se uzeti kao dokaz moje opće krize) Ljudi znaju raditi svakakve gadarije. Tu prvenstveno podrazumijevam one radnje koje nisu niti ugodne niti korisne, a nisu ni nužne. Zapravo su pravo suprotne od navedenog. Kanibalizam se tu itekako uklapa. Povremeno među vijestima bude i pokoji antropofag, poput jednog Rusa koji je, kad bi ga uhvatila stanovita vrst gladi, klao i pripravljao objede od svojih prijatelja ili onog Nijemca koji se s jednim čovjekom dogovorio da ga pojede i to kasnije koristio u obrani (sve je to i snimljeno). Ono za što se već odavno nije čulo jesu kanibalske gozbe. Zadnja koju sam gledao na televiziji bila je među čimpanzama. Ljudi su preoprezne zvijeri da bi ih se moglo uslikati dok žderu pripadnike svoje vrste. Zato sam jednu takvu upriličio u svojoj glavi. Pošto ljude nikad nisam jeo, a biti tek promatrač je prenategnuto, stavio sam se u glavnu ulogu, i to dvaput. Jednom kao obrok, a drugi put kao duh toga obroka koji leti okolo i skuplja utiske. Dakle, letim. Ako se tako može reći. Fale mi krila za let, a i nemam neki osjećaj da svladavam gravitaciju. Fali mi i tijelo. Zapravo, tijelo je odmah ispod mene, ali nema neke koristi ako uđem u njega. U druga tijela se pak ne usuđujem ulaziti da ne bih ostao vezan. Jednostavno mi se ne da vraćati. Kao što se poraženom ne da igrati. Valjda treba proći neki period. Rekao sam da nemam osjećaj da letim. Nemam ni vida ni sluha, o opipu da ne govorim. Tješi me tek to da sam si prilično dobro zamislio bestjelesnost. Kad sam već dogurao toga, malo ću opisati dojmove da usporedite kad dođete u moje stanje. Može ga se opisati kao malo bolje od najboljeg stanja u kojem sam bio za života. Budući da sam još svjež, prilično sam vezan, kako za svoje bivše tijelo, tako i za svoj bivši identitet. Zato i mogu sad pričati. Uskoro će mi biti skroz svejedno. Pomalo je već i sad, ali ne toliko da bih šutio. Jedino duhovi onih koji su pretrpjeli nešto zbilja gadno mogu duže ostati među živima. Ja nisam. Uvalili su mi drogu za silovanje i, umjesto da me siluju, prerezali mi vratnu arteriju. Moram priznati da je smrt bila prilično ugodna. Sjećam se jedino da mi se spavalo, a sljedeći trenutak sam bio iznad sebe i još četvoro ljudi. Osjećam potrebu da razjasnim to iznad. Nije to ono klasično lebdenje kako ga obično opisuju parapsiholozi zaljubljeni u izvantjelesna iskustva. Budući da nemam tijela, nemam ni definiranu poziciju. Iako mogu opisati situaciju kojoj prisustvujem, ja nju zapravo ne vidim. Za vid, kao i za druge osjete, treba tijelo. Ono za to razvijenim organima interagira sa svjetlosnim i zvučnim valovima te hvata razne molekule koje kemijska osjetila mogu razaznati i na osnovu toga opisuje svijet oko sebe. Moj način je bitno drukčiji. Ne mogu objasniti otkud znam kakav je raspored tijela u prostoru, ali na neki način to znam. Ne čujem zvukove, ali znam o čemu govore, iako ne točno. U svakom slučaju, razumijem ih. Osjećaj najviše podsjeća na snove, na osjete simulirane u mozgu. A što se dolje zbiva? Kao što sam najavio u početku, sprema se gozba. Prije nje imali su kratku crnu misu na kojoj su se škropili mojom krvlju, a zatim popili svaki po čašu. Jedan je bio blizu povraćanja iako to nije htio priznati. Sama misa im se uglavnom sastojala od ponavljanja nekakvih zamršenih riječi koje nisam razumio, a vjerojatno nisu ni oni. Nakon toga su ostatak krvi prolili po nekakvom kipu koji najviše liči na Freda Kremenka, iako slutim da su ga pokupili iz kakvog starog bestijarija. Možda bi bilo bolje da su spremili krv jer prolili su oko tri i pol litre. Primijetio sam da je, od njih petorice, samo dvoje bilo u nekakvom transu. Dvojica su se nalazila između dosade i nelagode, što znači da ih je počela nagrizati savjest, a jedan je istinski uživao, ali svjesno, kao da radi omiljeni posao. Sve dosad bio je tek uvod u onaj kratki dio koji sam zapravo želio ispričati. Za objedom koji je uslijedio jedina čudna stvar bio je sam obrok, dok su se ljudi ponašali prilično uobičajeno. Prilažem riječi/misli koje sam pohvatao. - Jebote, jel si ovo u kosturnici pokupio? (to govori lik koji se četvorici koja me zaklala priključio kasnije) - Ti bi radije prasca? - Pa bolje bi bilo uzeti dva odojka. Nisu badava, ali ništa ne riskiramo, a krv i organi su im skoro isti kao u ljudi. - Uši su moje! - Ma odi kvragu ti s ušima. Da je po tvojem, sad bi vjerojatno imali slona ovdje. - Vi ne znate što valja. Uši, ako su dobro pečene, spadaju u vrh ponude. Istina, ove ljudske su obično male i pune hrskavice pa ne valjaju puno. - Ajde šuti, treba ga raskomadati. Zaboravio sam reći da su me prije gozbe ispekli na ražnju kao prasca. Mora im se priznati trud jer čovjeka je prilično teško pričvrstiti na kolac. Nisam rekao ni to da se više ne prepoznajem u tijelu. Pečenje ga je prilično izmijenilo, posebno lice, koje sad djeluje neljudski, neovisno o tome što više nema uši. - Kost i koža. Zar niste mogli čekati na izlazu mekdonaldsa? - Opet ti. Ako hoćeš birati, odi i lovi. Ni ovog nije bilo lako uhvatiti. - A kako ste ga? - Prodali smo priču da smo novinari. Nevjerojatno kako lako nasjedaju na te fore. - Rekao si da nije bilo lako. - Arakh je zaribao i stavio mu prašak prije nego što smo popili pa smo morali brzati. Osim toga, trebali smo ga nagovarati barem pola sata. Sva petorica koriste lažna imena iako se poznaju i po pravima. - Mogli ste tako nagovoriti kakvu masnu curicu. - Već mi idu na živce ženske. Skoro sve smrde po kremama, a strugati kožu s lica jednostavno mrzim. - I ja. Mogao bi Ktalh jednom mesariti. - Ja sam lovac. Bez mene biste sad zbilja jeli pajceke. - Jesi lovac. A još nijednog nisi zaklao. - Šutite. Javlja se onaj za kojeg sam rekao da uživa u svemu. - Danas svetkujemo slobodu. Slobodu od ograničenja malih ljudi. Slobodu od ljudi samih. Žrtva koju blagujemo samo je simbol njihove beznačajnosti. Kao što oni jedu životinje, tako mi jedemo njih. Mi smo krajnji predatori, vrh evolucije i vrh hranidbenog lanca. Mi imamo moć. Mi jesmo moć. Dok on to govori, drugi su utihnuli i gledaju jedni drugima u oči tako da im linije pogleda tvore nekakav nepravilan pentagram. - Kao i žrtva, i kip je samo simbol. Predstavlja Sotonu, koji isto postoji samo kao simbol. Simbol nas, simbol moći, simbol slobode. - Mi smo moć! - Mi smo moć! (drugi ponavljaju uglas) - Prionimo na jelo. Dalje se više ne čuju riječi. Tjelesno stvorenje bi čulo mljackanje. Ja samo znam da dvojica jedu na silu. U nedostatku misli postajem sve bljeđi. Kao da se polako gasim. Kao ekran kad ugasiš televizor. Prelazim u točku. U ništa. |
