...in patria sua
07.04.2007., subota
O onima što odbijaju meso
|
Naravno, ideja je potekla od zadnjeg posta u Ateizma. Čovjek je žestoko napao one što su napali gospona u kavezu. A meni se vratila davna želja da se obrušim na sve one koji imaju stavove koji su pogrešni tj. drukčiji od mojih. A sad moram odnekud početi. Mislim da ću odavde. Ne volim vegetarijanstvo kao pokret. Čini mi se bolesno. Pretjerano. Djetinjasto. Sad bih trebao izvesti nekakvu kvazianalizu. Što tjera ljude da se odriču hrane? Valjda nekakvi osjećaji. No, većina vegetarijanaca se vadi na razum. Kažu da se i bez mesa može lijepo živjeti. Čak ljepše. Iskustvo mi pak govori da u najboljem slučaju postoji mukotrpna faza prilagodbe. Jednom sam iz čiste znatiželje mjesto mesa jeo soju. I ostao gladan. Otada pazim da pohane stvari nemaju presavršen oblik. Možda ipak osjećaji. Negdje sam vidio ideju da je ljudima to teže jesti neku životinju što im je ona sličnija. To bi mogao biti nekakav empatijski faktor. No, morao bi biti još neki, vezan za simpatičnost živine. Obično je lakše zaklati čovjeka koji je isto nakanio s vama nego neku milu ovčicu u pretpubertetskom stadiju. Uglavnom, imamo neke emocije koje nam nalažu da ne ubijamo sve odreda, nego samo s dobrim razlogom poput straha, gladi ili ponedjeljka. Budući da je razdoblje u kojem je normalno ubiti svoju hranu završilo prije nekoliko stotina milijardi sekundi, moram ipak malo revidirati svoju kvazianalizu. Činjenica je da većinu šnicli što ih pojedosmo nismo vidjeli uživo. No, i tako nekima navru suze kad pomisle na teleke i pajceke kojima su neki gadovi bez srca (dakle, androidi) otfikarili glave. Meni još nisu. Jedino mi dođu kad rezuckam neka skroz drugačija bića, glavice luka. S osjećajima se neću dalje baviti. Glavno da sam ih spomenuo pa da se imam na što vaditi kad me napadnu zoofili, ovaj, prijatelji životinja. Ono što mi nije jasno jest pitanje zašto neki vlastito uvjerenje smatraju općim dobrom (znate onu: Svi imaju pravo na moje mišljenje). Znam da sam prije par godina i sam bio takav. U jeku puberteta mrzio sam većinu stvari koje mrze čudaci poput mene. Sjećam se par scena u kojima bih izletio pred televizor i počeo svoje školovati da su reklame opasne za um, da to treba što prije ugasiti i tako dalje. Bili su to sasvim solidni ispadi. Slično sam radio i kad bi trajao neki iznimno glup film. (Molim cijenjenu publiku da uoči paralelu s prosvjedima zelenih aktivista.) Od toga vremena sam se poprilično smirio. Ispadi su znatno smireniji (više ne skačem) i uvjerljiviji (počeli su me ponekad i ozbiljno shvaćati). Osim toga, shvatio sam da, osim eventualnih istomišljenika, nikog nije briga što mislim ili osjećam. Bojim se da životinjoljupcima to nije skroz jasno. Zbog toga se apsolutno slažem kad ih se naziva zelenima. Ono što znaju svi spin-doktori (stručnjaci za izvrtanje javnog mnijenja) je činjenica da ljudi nasjedaju na dobro zapakirane poruke. A dobro zapakirano je ono što će kupiti prosječna mušterija. A prosječna mušterija ima prosječnu pamet i prosječna primanja. I ne postoji, osim za potrebe statistike. Ipak, upravo će nam statistika reći hoće li na prosvjednike slijetati konfete ili šlaprčki (to su vam jaja kojima je istekao rok trajanja). Ako neka poruka izravno napada nečiji način življenja, njezin prolaz je sasvim izvjestan i neće biti na čast onom tko ju je odaslao. Ako sam bio nejasan, a jesam, skratit ću malo priču. Budući da je L. O. napao uskršnje običaje naroda koji već tisućljećima ponosno vjeruje u jednoga jedinoga boga, njegovu obitelj i pomoćnike te masu visokopozicioniranih smrtnika, može biti samo sretan da nije dobio više. Ako baš želiš nekome reći da je idiot, moraš računati da mu se to možda neće svidjeti. Ono što je aktivist vjerojatno htio postići je takozvano senzibiliziranje javnosti. Čini mi se da je kvaka (22) u tom senzibiliziranju da ne smiješ naglas reći ono što želiš reći. Ovisno o inteligenciji ciljane publike, poruka mora biti manje ili više skrivena. Pošto je u konkretnom slučaju u pitanju bilo naše građanstvo, bilo je dovoljno da gospodin L. O. šuti. I to bez natpisa (sad si baš nešto mislim da si je čovjek tu tablu planirano uzeo kao štit). Kako vidim, nisam ništa skratio, ali zato mi je pukla ona nit što vodi od početka do kraja neke misaone cjeline. Zato će ovo biti post bez repa što i nije tako loše uzme li se u obzir to da se u ljudi rep obično spominje u negativnom kontekstu. Da se razumijemo, ono gore nije bio govor mržnje. Ne mrzim nikakvu vrstu ljudi, samo ponekad stvari što ih rade. Pod uvjetom da je u pitanju zlo ili glupost. A i onda često reakcija bude nula. Svako istrčavanje pred rudo umanjuje vjerojatnost budućeg. Sretan svima bio naš najveći blagdan! |
