...in patria sua
27.04.2007., petak
Šta?! Feta!!! Šteta...
|
Dobih u zadatak napisati svoje omiljene ljubavne pjesme. Tu bi moglo biti problema jer iste mi variraju od neugodnih do odvratnih. Muče me i pjesme općenito, najviše zato jer imaju tekstove debilne do boli. Kako ovo ne bi ispao neki pljuvački post, napravit ću kompilaciju nečega što će imati veze s ljubavnim pjesmama. Naravno, nemam nikakvu namjeru postavljati ovdje nekakve glazbene sadržaje. Dat ću tek linkovlje, ako istog budem sposoban naći. Ajde redom: Nadej: The Rah Band: Clouds across the Moon. Pjesma koja umilno zvuči i govori valjda o nekoj bračnoj krizi. Pogledajte spot bez zvuka i potrgat ćete se od smijeha. Avd: Sandi: Kuhinja (link sam našao, skinite i uživajte, a ako hoćete malo slike, ona je isto dostupna, ali djelomično) Vidjeh da nisam prvi što se blogobavio veleumnošću uratka, ali šteta je ne podsjetiti ljude, a posebno ženski dio publike, kako je uživao u tom hitu. Irt: Najbolji hrvatski tamburaši i A. Š. Despot. : Nešto glupo. Ovisno o tome jesu li kopirali Robija ili Frenkija, u pitanju je obrada ili obrada obrade. Već i sam original mi pomalo diže tlak, Williamsova obrada mi je degutantna, ali ovo, što, naravno, morate čuti, a ne samo vidjeti, tjera na povraćanje, čupanje kose, udaranje glavom o zid (umišljeno, naravno, u stvarnosti se samo zgrčim i izgledam kao da ću uskoro umrijeti u stilu onih što se zagledaše Eurijalinoj seki u oči) i druge boguugodne radnje. Pošto sam se od same pomisli na prethodnu pjesmu počeo mučno osjećati (lupanje srca, znojenje, bol u čeonom režnju), nemam snage ni hrabrosti spominjati još takvih uradaka. Stavit ću zato linkove na pjesme koje su vjerojatno jednako bedaste, ali ne razumijem ih ni riječi (ne mogu čak ni garantirati da su ljubavne tematike) pa su mi dobre. Linkovi slijede: Iriteč: Värttinä - Mikä miulla mielessä Tep: Värttinä - Seelinnikoi Tako, kvazidužnost obavljena, glupost objavljena. Sad čekam da mi netko kaže da ima isti glazbeni neukus. (trebalo bi biti očito da mi je um još uvijek oslabljen od pomisli na grozote pred kojima nisam mogao zatvoriti oči jer su mi kroz slaboizolirajuće uši prolazile) Ostaje i mogućnost da se netko baš zaželio da piše o svojim glazbenim afinitetima. Bilo bi krajnje bezobrazno od mene da drugima uskratim tu mogućnost. Neka upriličeni budu: Deminutiv, za kog se nikad ne zna hoće li što napisati, Plavuša, koja sigurno neće ništa napisati, Alkemičar, od kojeg se nešto može očekivati, Helada, koja je religialergična na štafete pa joj ovim tek idem na živce, i Aadrey, za koju nemam pojma kako će i hoće li reagirati. Isprike onima kojima se kvazitračerske opaske nimalo ne sviđaju. Na zahtjev ili prijetnju sve ću pobrisati. |
22.04.2007., nedjelja
Laži su sito za pamet u ljudi, a udio istine proporcionalan je veličini rupica
|
Imam neki osjećaj da je naslov naskroz promašen. Ili nije. Riječ je o pokušaju implementacije mojih negdašnjih jednorečeničnih postova u manje ili više veće. O logičnom ishodu višegodišnjeg pisanja zadaćnica koje su za naslove redovito imale stihove ili rečenice nekih već dokazanih umnika. Uvijek sam pisao hrpetine gluposti i za to dobivao petice. Valjda je kvaka bila u tome što sam s nekih dvanaest godina prestao raditi sustavne pravopisne pogreške. Ili što sam rođen s đubretarskim potencijalom da se svidim starim profesoricama. Vrijeme je da skočim na ono čime sam se nakanio baviti. Pravo u laži. Odmah ću razjasniti da ne želim jadikovati kako se danas više nikom ne može vjerovati (uvjeren sam da je prije stotinu godina stanje bilo u dlaku isto, a prije tisuću u crijevnu resicu). Neću se niti žaliti da me netko prevario (s jedne strane što se ne držim takve tematike, a s druge što za to nemam uporišta u realnosti), a neću ni pljuvati po političarima (jer oni to sasvim dobro rade i sami). Isto tako, ne kanim ni analizirati podrijetlo i razloge laganju. Ako vas to zanima, uzmite u ruke neki udžbenik psihologije ili sociologije (najbolje više njih obiju vrsta ili čak neke specijalizirane knjige) i učite. Ili pak filozofirajte. Ponekad drugi put znade biti i brži iako je nepouzdaniji. Pošto je prvi skok bio debelo prekratak, pokušat ću opet. Slaba mi je kondicija. Već neko vrijeme mi se po glavi mota pitanje koliko je ispravno lagati ako cilj nije ničija šteta, a ni neka osobita korist, nego puko skupljanje informacija. Prije tog pitanja rodila mi se ideja da je ljude moguće klasificirati prema kvaliteti laži koje će prokužiti. - Znači, bolesnik si je umislio da može razvrstavati ljude. I to po pameti. Ako ću biti pravo iskren, mogu još dodati da se držim klasifikacije koju je uveo Huxley u Vrlom novom svijetu. Jedino što si još nisam uredio kriterije pa ću za većinu ljudi koje poznajem reći alfa ili beta, a tek za rijetke gama iako je istina vjerojatno obrnuta. A možda je stvar i u tome da se ne krećem među bilo kakvim ljudima. Zapravo, jedino što se može procijeniti je odnos sebe i neke osobe. Vjerujem da su svi u stanju prokužiti je li netko više ili manje inteligentan/načitan/pametan/iskusan od njih. Sve složenije procjene promašuju puno više. Već i usporedba dvije osobe može biti sasvim iskrivljena zbog osobnih afiniteta. Zanimalo me koliko su ljudi sposobni uočiti neistine. Namjerno izbjegavam riječ laži jer mislim uključiti i nenamjerne dezinformacije. Vrlo se pučanstvo voli uljuljkavati u sigurnost nesumnjive istine. Jednostavnije je prilagoditi sliku stvarnosti nego sebe. Za prvo je ponekad dovoljno zatvoriti oči, uši ili usta. Za drugo treba kopati po vlastitom mozgu i čistiti ga. Jednom kad se počne stvarati kruta lažna slika svijeta, šanse da će ona nestati postaju minimalne. Dogmoljupci svih vrsta dovoljan su primjer za to. Uopće ih ne brine što im netko može dokazati da su nasjeli na glupost. Za njih to naprosto nije istina i mogu se tek naljutiti ili začuditi naivnosti sugovornika. S takvima se dalje neću baviti. Prepuštam ih predatorima. Više me zanimaju oni koji sumnjaju. Koji provjeravaju pročitano. Koji se zamisle nad biločim. Od bedastog popularnokvaziznanstvenog članka u novinama do vrhunskih katastrofa kao što je zadnji Markovićev lapsus (ovo je šala, samo vrlo loša). Pošto oskudijevam primjerima, bavit ću se onim što sam sam pisao. - Lažeš, u pitanju je običan egocentrizam! Osim toga, preskočio si Endimionov post koji je bio namjerno podvaljena laž, a nju si, između ostalih, popušio i ti. Recimo moj 199. post. On će se pojaviti za par tjedana. Gledao sam krivu statistiku i prevario sebe i sve koji su registrirali taj naslov. Zatim sam u tekstu o vegetarijancima namjerno stavio krivu brojku. Nitko to nije primijetio. Za te dvije stvari nije realno da će ih netko prokužiti. No, desilo mi se i da sam objavio svojevrsnu parodiju na člančiće koji se redovito nađu u polunovinama. Jedan dio posjetilaca je pomislio da sam to odnekud povadio. Tu je već trebalo biti očito da se radi o izmišljotinama. - Kako kome, tebi očito nije jasno da pričaš o običnim tričarijama, a ne o nečemu o čemu vrijedi razmišljati. Zar ti nije nimalo jasno da se to tvoje sumnjanje u sve zove cjepidlačenje? Ti ga još k tome želiš opisati kao vrlinu. Između sumnje i cjepidlačenja postoji izvjesna razlika. - Opet ne kužiš. Cjepidlačenje je jedna krajnost preciznosti radnje. Cjepidlačan tokar će predmete istokariti na mikrometarsku preciznost, a cjepidlačan kemijski analitičar će, umjesto da aproksimira, rješavati algebarske jednadžbe četvrtog stupnja. Cjepidlačan sumnjičavac će, za razliku od običnog koji samo ne uzimlje stvari zdravo za gotovo, provjeravati sve što stigne i ljutiti se čim negdje nađe grešku. Takvo stanje je bolesno i nimalo ti ne služi na čast što ga pokušavaš inducirati u drugim ljudima. Onda mi ostaju zagonetke i druge slične smicalice. Ostaje mi i jedna pomalo izopačena ideja. Zamislite svijet u kojem većina nema pojma ni o čemu. Nešto kao prolovi iz 1984. Ljudi kojima je jedina svrha da održavaju brojnost populacije. Tim svijetom vlada manjina koja pak zna hrpu stvari. I slijedi određena pravila. Jedno od njih je da na vlast mogu doći samo oni koji su prokužili jednu od laži kojima se većina drži na lancu. Onda se mogu uvesti i razine. Pretpostavimo Doktrinu koju znaju svi. U njoj je objašnjeno sve što jednom čovjeku treba za život. No, u Doktrini je porazbacana hrpa laži svih kategorija, od skroz debilnih koje se pričaju samo djeci do onih superopakih koje možda nisu prokužili ni svi članovi vlasti. Uspon na vlast također ima određeni tok. Osoba koja je nešto prokužila mora nastradati iz perspektive onih koji ne znaju, a biti unaprijeđena za one s višim pozicijama. Inače bi sustav propao. Laži moraju biti očuvane. Nije bitno da doktrinarne laži budu odveć inteligentne. Iz povijesti je poznato da se indoktrinirani moraju liječiti prilično dugo. Izvana sustav mora djelovati homogeno. Svi ljudi pričaju iste stvari. Svi nešto rade. Vlast radi potajno, a njezini članovi kao paravan imaju obične djelatnosti. Sve bi trebalo biti jednako običnoj demokraciji samo što bi svijet naizgled bio anarhistički. Dosad sam primijetio da ljudi vole vjerovati u razne gluposti. Ne vidim razloga da se ne uvede jedna velika kompilacija pa da se barem ne mogu klati radi viših sila. Religija može ostati komponenta. Treba samo pobrati sve kvalitetne laži iz svih relevantnih doktrina. S jedne strane to posao čini lakšim, a s druge će dogmoljupci nalaziti paralele i shvaćati istinu. To shvaćanje je zapravo instaliranje ideje. Zbog toga se bojim čitati religiozne knjige. Strah me da ne pokupim trojanca. Rečenica za kraj, da prekinem bezglavo tipkaranje: Loše laži stvaraju skeptike, a dobre vjernike. ***Opaska osobe zainteresirane za okus cijanida navela me da ispravim grubu grešku u naslovu.*** |
19.04.2007., četvrtak
Jubilarni 199.
|
Za skoro okruglo izdanje spremih kraći intervju s jednim za tu priliku izmišljenim stvorom. Što vas je nagnalo da nam date intervju u ovoj svečanoj prilici? - Ti, idiote. Samo da si popravim slušni aparat. Dakle, rekli ste da volite djecu i životinje... - Mrzim ih. Opet je zaštekao. Kud baš danas. Evo, ..., gotovo. Pričali ste nam o svojoj vjeri u ljude, u bolje sutra, ... - Nisam. Da nastavimo u ovom vedrom tonu, kako biste se opisali kao borca za ljudska i životinjska prava? - Ne bih. Puno vam hvala na ovom divnom razgovoru! - Nema na čemu. |
14.04.2007., subota
I (promašeno za dan)
|
Iako je izgledao sasvim normalno, Jura je zapravo bio neurotik. Ne pretjerano, ali dovoljno da bi par puta na mjesec suočio svoju glavu s najbližim zidom. Mučio je ponekad i ljude svojim ispadima, ali, povučen kakav je bio, nije imao bogznakakve šanse u prepirkama pa se radije iskaljivao na sebi ili neživim predmetima. Jedna od stvari koje su ga posebno živcirale bili su hračci, a i pljuvanje općenito. Sam nije pljuvao nikad, osim kad bi mu kakav kukac uletio u prostor predviđen za još neprožvakanu hranu. Tada bi pomalo pljuckao i po par sati, često zaboravivši i zašto. Daleko češće su bile situacije u kojima bi morao gledati kako netko pljuje po cesti ili zemlji. Kako je češće bio među civiliziranim ljudima, a još češće sam, prvo mjesto su zauzimale već zaboravljene izlučevine. Hrpe dreka je prekoračivao, lokve pišaline zaobilazio koliko je mogao, a kad bi naletio na bljuvotinu, još bi i začepio nos. Previše se dobro sjećao vlastite da bi se usudio izložiti tom kiselkasto-probavljenom mirisu. Sramotu bi još podnio, ali izbaciti hranu bez pametnog razloga je ipak prevelika šteta. Najveći problem na cestama su bili hračci. Da su to samo male hrpice nečeg bezbojnog, možda bi se dalo proći, ali šaka nečeg zelenog što se ne dade pregristi tjerala ga je na povraćanje. Nije nikad stvarno povraćao, ali uvijek je imao osjećaj da bi mogao. Kao da sam pogled nije dovoljan, u glavi su mu se obično javljale asocijacije vezane uz hračke, redovito popraćene slikama lizanja istih direktno s ceste. Jedva se uspijevao natjerati da proguta slinu i produži dalje. Pomalo je mrzio zaostale stvorove kojima nije jasno da cesta nije njihova pljuvačnica. Moralo je doći do pucanja. Jednog dana je ugazio. Osjetio je pod nogom nešto. Premekano za drek, a pregusto za tekućinu. Već od samog tog osjećaja nečega pod nogom bio je na rubu. No, vrag mu nije dao mira pa je još i pogledao. Stvar se lijepo rastegnula od cipele do pločnika i svojim rječnikom naredila želucu pražnjenje. Stigao je taman skočiti do ruba pločnika da mu želučana kiselina završi u travi. Osim što ga je peklo grlo, osjećao je želju da nekog ubije. Neko đubre nije moglo pljunuti u stranu nego je moralo nasred ceste, da bi drugi imali zbog čega rigati. Ili ipak samo on. Nije bitno. Netko će platiti glavom neciviliziranost. Drugi će shvatiti poruku. Zatvor ne predstavlja problem. Zbog trpanja humanizma na sva moguća i nemoguća mjesta zatvorenici su konstantno imali sve bolje uvjete. Osim što su živjeli bitno bolje od inače skroz nedužnih beskućnika (praktički besplatno jelo i piće te krov nad glavom), mogli su i čitati, baviti se sportom, raditi, učiti, ... Zatvor je idealno mjesto za one koje ne muče nedostatak društva i klaustrofobija. Jura je odlučio da će ubiti sve koje zatekne u pljuvanju, bez milosti i bez iznimke. Dok je trčao kući po pištolj (poluigračka zaostala iz tko zna kojih vremena, ali sposobna emitirati smrt), smišljao je rečenice kojima će otpratiti pljuvače u život vječni. Gospon, možda ne znate, ali ni v Kine vam više ne pljujeju po cesti. Ne, to nije istina. Uveli su zakon, ali to ne znači da ga se poštuje. Možda: Umrijet ćete za opće dobro. To bi pak bilo obično preseravanje. Valjda je dovoljno i ništa ne reći. Samo treba čovjeka pogledati u oči i ne promašiti da mrcina ne pobjegne. Uzeo je pištolj i šaku metaka koji su mu se činili da će stati u bubanj i otrčao natrag do mjesta gdje je povraćao. Prolazilo je samo par ljudi. Nitko nije pljuvao. Naravno da nije. Pa neće cijeli dan pljuvati. No, prije ili poslije, netko hoće, a taj će nastradati. Zapravo je ideja plemenita. Jednom kad ih bude strah, pazit će što rade. Strah je najbolji način da nekom kažete da nešto ne radi. Pogotovo ako je strah od smrti. U glavi se rađala ideja široke akcije. Mora ubiti što više ljudi i što duže vrijeme ostati na slobodi. Na svako truplo treba postaviti poruku na kojoj piše razlog ubojstva. I napomena da one koji ne pljuju neće ubijati. To će kroz dva-tri dana biti u novinama i većina građanstva će biti u strahu. Na kraju se treba predati. Ili bolje ne. Nitko se ne boji serijskih ubojica u zatvoru. Ili bolje da. I poslati u javnost poruku da ne radi sam. To treba napisati na one poruke: Ubijamo samo one koji doslovno pljuju po svojem gradu. Onda će javnost ostati u strahu. A možda i ne. U stvarnosti je sam i, čim završi u zatvoru, ubojstva će prestati. Bit će očito da nema drugih. Makar, ljudi su vjerojatno preglupi da bi to shvatili. Vrijedi pokušati. Misli mu je prekinuo glasan zvuk hračkanja. Par metara dalje prolazio je starac, a iza njega se sjajio svjež hračak blijedožućkaste boje. Odakle ga je tolikog ispljunuo? Kao da ima u sebi pogon za proizvodnju. Stani, stari! Izvadio je pištolj i potrčao za starcem. Kad se ovaj okrenuo, zapucao je na njega. Začuo se izbezumljen starčev krik i bezvoljan klik pištolja. Idiot! Posegnuo je za mecima da nabrzinu napuni pištolj, ali svi su mu se rastepli po pločniku. Jedan se otkotrljao do hračka. Znao je da se treba što više smiriti pa je zadržao dah dok je, jednog po jednog, stavljao metke u bubanj. Pola ih uopće nije pristajalo u rupe. Konačno napunivši pištolj, ustao je i pogledom potražio starog. Ulica je bila prazna. Gad se vukao kao HŽ, a odmaglio ko TGV. Od bijesa je pljunuo. To je bio znak da je totalno popizdio. Sljedeće sekunde je shvatio što je učinio. Ako ništa drugo, barem je znao da je sljedeća žrtva apsolutno zaslužila sve što joj se sprema. |
11.04.2007., srijeda
Hibrid viče i prica (fora stara desetak manje par godina (bolje mi zvuči dvoznamenkasto, al' što mogu kada nije tako))
|
Na satu hrvatskog zbi se jednom sljedeća situacija: - Ponovit ću vam još jednom nastavke za aorist i imperfekt, ali to vam je definitivno i apsolutno zadnji put! Nisam vam ja gramofonska ploča pa da svaki put ponavljam nešto što ste već odavno morali znati! Za aorist su redom po licima: -h, ništa, ništa, -smo, -ste, -še, ili: -oh, -e, -e, -osmo, -oste, -oše, ako korijen glagola završava suglasnikom. Nastavci za imperfekt mogu imati tri oblika: prvi je je -ah, -aše, -aše, -asmo, -aste, -ahu; drugi: -jah, -jaše, -jaše, -jasmo, -jaste, -jahu, a treći: -ijah, -ijaahše, -ijaaaaahše, -ijaaaah, ... ... - Oprostite, zanijela sam se, reče profesorica zacrvenjevši se i stavi ruku natrag na stol. |
09.04.2007., ponedjeljak
Negdje spomenuh trčanje pred rudo
|
(ovo je post o prethodnom postu i svemu što mi gnjevni vegetarijanci rekoše) Ali tek kad sam pred njim već bio, samo još blaženo nesvjestan toga. Prvo i prvo, skaska je rekla sve što je trebalo reći. Cijeli post zbilja nije bogznašto. Moglo bi se reći da sam iskazao svoju netaktičnost u punom sjaju. S druge pak strane, ni ostatak pučanstva nije bio daleko. Većina onih što su me virtualno popljuvali govorili su zapravo o sebi i pokazali da su im živci iz tko zna kojih razloga prilično tanki. To se nekako ne uklapa u priču o sretnim i skuliranim vegetarijancima. Također, niti osoba koja me je (naskroz neopravdano, jer kod kokošjeg sljepila postoji jedan uistinu kvalitetan post na datu temu) stavila na naslovnicu nije napravila ništa dobro jer mi je povadila ono najcrnje što sam o vegetarijancima napisao. A sad nešto možebit bitnije. Iako sam napisao svojevrsnu odu netolerancije, priča je zapravo bila o nečemu drugom i nije bila čak ni šifrirana. Pitam se kolikom je broju ljudi to bilo jasno. Za početak, je li itko primijetio da piše da mi na živce ide vegetarijanstvo kao pokret, a ne kao stil života? Prvo je usmjereno prema van i jako je vezano za one stvorove što paradiraju našim gradovima kad god ih uhvati neka šiza. Drugo je pak osobna stvar i može se ticati tek nečijih najbližih prijatelja i obitelji. Nikome ne zamjeram što radi sebi. Pobogu, pa nije me ni briga. Ono što mi je bio cilj je da upozorim da zeleni u nas imaju očajnu propagandu. Je li ikome pada na pamet neki prosvjed zbog kojeg ste se prvi put ozbiljno zamislili nad tko zna čim? Ja se sjećam jedino raznih idiotarija poput treba u celofanu ili prosvjeda protiv okruglih akvarija jerbo od njih ribe boli glava. Njihove namjere mogu biti plemenitije od argona i platine zajedno, ali izvedba im je montipajtonovska. Bolje da si one novce što ih troše za nabavu transparenata ulože u tečaj za odnose s medijima, ako u nas takovih ima. Odgovarati svakom ponaosob nema smisla. Najviše zato jer je većina vegetarijanaca došla reći baš to da su vegetarijanci i da im je dobro. Ako vam je tako super, što ste odmah pokazali zube? Čast dvjema djevojkama koje tekst nisu doživjele kao napad na sve što im je sveto. Dobar dio ljudi je spominjao argumente u korist vegetarijanstva. Prvi je bio da je to zdravije. Nije istina. Svaki oblik prehrane koji nam daje sve što trebamo i ništa preko toga je zdrav i točka. Osobno sam uvjeren da trebamo proučiti što jedu ljudi koji još nisu izašli iz kamenog doba. Njima se jelovnik već duže vrijeme nije mijenjao i vjerojatno je baš to ono na što smo se prilagodili. Čini mi se da tu ima kojekakvog bilja, malih životinja i jaja. Uglavnom šareno. Možda bismo mogli kopirati i čimpanze (najbliže nam srodnike), ali one ponekad prakticiraju kanibalizam što se ljudima-ovcama vjerojatno ne bi svidjelo. Da se razumijemo, u pitanju je tek moje razmišljanje koje se ne temelji na nikakvim istraživanjima. Ne želim nikome reći što da jede (kao da bi me netko poslušao), čak se ni ja ne držim onoga što mi se mota po glavi. Bila je i priča o pesticidima. Za obaranje te teze prosječnom mozgu teba desetak milisekundi. Ako je nešto zasićeno pesticidima, onda su to biljke. GMO-a se pak ne treba pretjerano plašiti. Oni koji misle da će im nešto od toga izrasti neka si na čelo nacrtaju oko svevideće i prošeću Jelačić-placom u petak popodne da mogu napraviti statistiku o broju neškolovanih. Oni koji pak imaju nešto jače argumente tipa alergije, mogu lako provjeriti na sebi koliko taj GMO šteti. Slutim da će ih prije dotući Radazin nego geni. Zatim su bili osobni osjećaji. O njim sam se već raspisao i mogu samo još dodati da su oni stvar pojedinca i svih s kojima on to kani podijeliti. Onda je bilo i religije. Osobno se gnušam toga da svoje čine opravdavam nekim višim bićem ili čak (ne)običnom knjigom. Više volim kad sam sam kriv za ono što zgriješim ili kad za eventualne pozitivne stvari zasluge mogu pripisati prijateljima, sretnim okolnostima ili pak tome da sam bio glup samo kao sumrak, a ne baš kao noć. Ponetko mi reče i da generaliziram ili da sve trpam u isti koš. Dvaput sam pročitao natipkotinu i nije mi jasno gdje sam to generalizirao. Neka mi netko objasni. Zatim se našla nekolicina ljudi koja je bila žestoko uvrijeđena. Takvi nisu na čast vegetarijanstvu, pa ni ljudskoj vrsti. Ne bi bilo u redu da preskočim istomišljenike. Drago mi je da je nekome bilo lijepo čitati moje natipkotine. I da spadam u većinu barem po nečemu. Kad smo već kod većine, zgodno je primijetiti da su vegetarijanci, iako prilično rijetki (poznajem samo jednu vegetarijanku, a i to sam tek jučer doznao), bili sasvim ravnopravni s mesojedima. Iz toga je lako uvidjeti da je to prilično glasna manjina. Baš me zanima koliko ljudi napada protumesne postove. Ako je tko u zadnje vrijeme nešto slično napisao, molim da mi se javi. Bit ću pristojan. Na kraju svega, svega, duboko sam razočaran što nitko nije primijetio da je onih nekoliko stotina milijardi sekundi pogreška. I to čak namjerna. Točnije bi bilo reći nekoliko desetaka mlijardi sekundi. Zanimalo me koliko ljudi vadi digitron na takve stvari. Očito više nitko. Editčina: Morat ću se pomiriti s tim da neki ili ne znaju čitati ili ne znaju misliti, a ne isključujem ni linearnu kombinaciju navedenih vrlina. Ako je i ova rečenica nejasna, nudim pojašnjenje: ne kanim se baviti ljudima koji su mi sami rekli da su niža bića rekavši nešto dijametralno suprotno. Tko ni to ne kuži, neka jede kolače od soje. Naime, ovo mi je tek šesti put u životu da sam se susreo s mržnjom koju nije moguće ukrotiti razumom. Zato me je masa bijesnih komentatora isprva nasmijavala, ali na kraju je ostavila i nešto čemera. Ne baš kao u babe iz šume Striborove, ali sasvim dovoljno da se počnem domišljati rješenjima. Mogu jednostavno promijeniti adresu bloga i to dojaviti dostojnima. Mogu i pobrisati blog i početi ispočetka, samo puno pametniji. Nije ovdje nikakve vrijednosti koja bi mi tako nešto branila. Mogu i pobrisati nećudoredne postove. Mogu se velikim slovima ispričati onima koji su se uvrijedili. Neću. Razlog takvoj tvrdoglavosti stoji ovdje. Bilo kakvim bježanjem samo bih si stvorio osjećaj krivnje. Fućkajte se, o vegići. Pljujte bale zelene. Mene štiti monitor:) *Ovo se odnosi samo na one koji će se zbog toga naljutiti.* Dodatak koji ionako neće vidjeti, a koji me utješio više nego vjera obraćenika. |
07.04.2007., subota
O onima što odbijaju meso
|
Naravno, ideja je potekla od zadnjeg posta u Ateizma. Čovjek je žestoko napao one što su napali gospona u kavezu. A meni se vratila davna želja da se obrušim na sve one koji imaju stavove koji su pogrešni tj. drukčiji od mojih. A sad moram odnekud početi. Mislim da ću odavde. Ne volim vegetarijanstvo kao pokret. Čini mi se bolesno. Pretjerano. Djetinjasto. Sad bih trebao izvesti nekakvu kvazianalizu. Što tjera ljude da se odriču hrane? Valjda nekakvi osjećaji. No, većina vegetarijanaca se vadi na razum. Kažu da se i bez mesa može lijepo živjeti. Čak ljepše. Iskustvo mi pak govori da u najboljem slučaju postoji mukotrpna faza prilagodbe. Jednom sam iz čiste znatiželje mjesto mesa jeo soju. I ostao gladan. Otada pazim da pohane stvari nemaju presavršen oblik. Možda ipak osjećaji. Negdje sam vidio ideju da je ljudima to teže jesti neku životinju što im je ona sličnija. To bi mogao biti nekakav empatijski faktor. No, morao bi biti još neki, vezan za simpatičnost živine. Obično je lakše zaklati čovjeka koji je isto nakanio s vama nego neku milu ovčicu u pretpubertetskom stadiju. Uglavnom, imamo neke emocije koje nam nalažu da ne ubijamo sve odreda, nego samo s dobrim razlogom poput straha, gladi ili ponedjeljka. Budući da je razdoblje u kojem je normalno ubiti svoju hranu završilo prije nekoliko stotina milijardi sekundi, moram ipak malo revidirati svoju kvazianalizu. Činjenica je da većinu šnicli što ih pojedosmo nismo vidjeli uživo. No, i tako nekima navru suze kad pomisle na teleke i pajceke kojima su neki gadovi bez srca (dakle, androidi) otfikarili glave. Meni još nisu. Jedino mi dođu kad rezuckam neka skroz drugačija bića, glavice luka. S osjećajima se neću dalje baviti. Glavno da sam ih spomenuo pa da se imam na što vaditi kad me napadnu zoofili, ovaj, prijatelji životinja. Ono što mi nije jasno jest pitanje zašto neki vlastito uvjerenje smatraju općim dobrom (znate onu: Svi imaju pravo na moje mišljenje). Znam da sam prije par godina i sam bio takav. U jeku puberteta mrzio sam većinu stvari koje mrze čudaci poput mene. Sjećam se par scena u kojima bih izletio pred televizor i počeo svoje školovati da su reklame opasne za um, da to treba što prije ugasiti i tako dalje. Bili su to sasvim solidni ispadi. Slično sam radio i kad bi trajao neki iznimno glup film. (Molim cijenjenu publiku da uoči paralelu s prosvjedima zelenih aktivista.) Od toga vremena sam se poprilično smirio. Ispadi su znatno smireniji (više ne skačem) i uvjerljiviji (počeli su me ponekad i ozbiljno shvaćati). Osim toga, shvatio sam da, osim eventualnih istomišljenika, nikog nije briga što mislim ili osjećam. Bojim se da životinjoljupcima to nije skroz jasno. Zbog toga se apsolutno slažem kad ih se naziva zelenima. Ono što znaju svi spin-doktori (stručnjaci za izvrtanje javnog mnijenja) je činjenica da ljudi nasjedaju na dobro zapakirane poruke. A dobro zapakirano je ono što će kupiti prosječna mušterija. A prosječna mušterija ima prosječnu pamet i prosječna primanja. I ne postoji, osim za potrebe statistike. Ipak, upravo će nam statistika reći hoće li na prosvjednike slijetati konfete ili šlaprčki (to su vam jaja kojima je istekao rok trajanja). Ako neka poruka izravno napada nečiji način življenja, njezin prolaz je sasvim izvjestan i neće biti na čast onom tko ju je odaslao. Ako sam bio nejasan, a jesam, skratit ću malo priču. Budući da je L. O. napao uskršnje običaje naroda koji već tisućljećima ponosno vjeruje u jednoga jedinoga boga, njegovu obitelj i pomoćnike te masu visokopozicioniranih smrtnika, može biti samo sretan da nije dobio više. Ako baš želiš nekome reći da je idiot, moraš računati da mu se to možda neće svidjeti. Ono što je aktivist vjerojatno htio postići je takozvano senzibiliziranje javnosti. Čini mi se da je kvaka (22) u tom senzibiliziranju da ne smiješ naglas reći ono što želiš reći. Ovisno o inteligenciji ciljane publike, poruka mora biti manje ili više skrivena. Pošto je u konkretnom slučaju u pitanju bilo naše građanstvo, bilo je dovoljno da gospodin L. O. šuti. I to bez natpisa (sad si baš nešto mislim da si je čovjek tu tablu planirano uzeo kao štit). Kako vidim, nisam ništa skratio, ali zato mi je pukla ona nit što vodi od početka do kraja neke misaone cjeline. Zato će ovo biti post bez repa što i nije tako loše uzme li se u obzir to da se u ljudi rep obično spominje u negativnom kontekstu. Da se razumijemo, ono gore nije bio govor mržnje. Ne mrzim nikakvu vrstu ljudi, samo ponekad stvari što ih rade. Pod uvjetom da je u pitanju zlo ili glupost. A i onda često reakcija bude nula. Svako istrčavanje pred rudo umanjuje vjerojatnost budućeg. Sretan svima bio naš najveći blagdan! |
01.04.2007., nedjelja
Savjeti za pučanstvo i kućanstvo & jeste li znali
|
*Ako vam se kava proliej po tepihu, najbolje je to zaliti crnim vinom i posipati solju te nakon toga sve dobro isprati. Ako je tpeih i dalje prljav, pokušajte s octem. *Ako imate muke s viškom kilograma, najlakše ćete ih se riješiti ako buedte mijenjali žarulje svakih pola sata. Najnovija istraživanja pokazala su da istezanje leđnih mišića i kralješince troši više kalorija od pola sata trčanja po stepenicama. *Stara kineska mudrost odvano je riješila problem ćelavosti. Naime, dovoljno je svake noći obasjane mjesečinom oprati glavu čajem od rusomače. Američki su znanstevnici nedavno to i potvrdili otkrićem proteina BE345TZ iz rusomače koji obnavlja vlasište isključivo pod svjetlom mjeseca. Točan mehanizam i dalje se istražuje. *Najnovija istražvianja pokazuju da kombinacija češnjaka i biejlog vina smanjuje rizik od prehlade za 16%. Projekt je proveden na uzorku od 560 ispitanika svih dobnih skupina rođenih u Plymouthu. *Japanski znanstvneici otkrili su gen za brbljavost. *Ogrebotine na zalsonu računala najlaške je ukloniti ako ih se premaže bezbojnim lakom za noket. *Istraživanje nizozemskog instituta za starenje otkrilo je da ljudi koij redovito gledaju podnevne vijesti imaju manje bora. *Vodu za piće najlakše ćete rashladiti ako u nju nasptee uree. *Osmijeh na licu za 65% povećava vjerojatnost da će poslovni sastanak završtii uspješno. *Kad idete u kupovinu, pametno je prije toga proučiti kataloge više različitih trgovina kako bi se makismalno uštedjelo. Također je mudro tražiti popuste. *Jedno američko isrtaživanje pokazalo je da je staro indijansko vjerovanje da ostavljanje čaše s vodom na noćnom ormarćiu donosi nesreću istinito. Naime, 12% ispitanika potvrdilo je da poenkad u snu nehotice razbije čašu i ujutro nagazi na krhotine. *Belgijski minsitar prometa najavio je znanstveni projekt koji će konačno utvrditi kako boja prometnih znakova utječe na agresivnost vozača. *Mrlje od joda ili hipermangana savršeno se lako daju očisitti vinobranom. *Ako još ne znate kamo ćete na odmor, najlkaše ćete se odlučiti ako pojsetite stranicu www.croatiaturizam.hr na kojoj se nalaze sve informcaije koje trebate: od cijena i terimna polazaka do meteoroloških izvješća sa svih strana svijeta. *Jedna djevojčica iz Indije može snagmo misli utjecati na ponašanje svoje mačke. *Osobe okje hrču u snu najlakše ćete utišati ako im čim pčonu hrkati stavite jastuk na usta i zatim dobro pritisnete. *Nanjovija ruska istraživanja pokazuju da jedenje oguljenog praadajza smanjuje rizik od drhtanja potkoljenice za 24%. I sam sam već pomalo razmišljao u tom smjeru, ali trebao se naći netko pametan da upozori. Daklem, slijedi istina o ovom postu. Izmislio sam sve osim jednog jedinog podatka. Čak sam i u post ubacio poruku da je samo jedna vijest istinita (otud masa pogrešaka, skrivena poruka sastoji se od slova pomaknutih za jedno mjesto udesno), ali to je primijetila tek jedna osoba (možda i više, ali nitko drugi nije progovorio). Umjesto da kažem koja je to vijest, ostavljam par brojki koje vode do nje: 111(3). |
