...in patria sua
14.04.2007., subota
I (promašeno za dan)
|
Iako je izgledao sasvim normalno, Jura je zapravo bio neurotik. Ne pretjerano, ali dovoljno da bi par puta na mjesec suočio svoju glavu s najbližim zidom. Mučio je ponekad i ljude svojim ispadima, ali, povučen kakav je bio, nije imao bogznakakve šanse u prepirkama pa se radije iskaljivao na sebi ili neživim predmetima. Jedna od stvari koje su ga posebno živcirale bili su hračci, a i pljuvanje općenito. Sam nije pljuvao nikad, osim kad bi mu kakav kukac uletio u prostor predviđen za još neprožvakanu hranu. Tada bi pomalo pljuckao i po par sati, često zaboravivši i zašto. Daleko češće su bile situacije u kojima bi morao gledati kako netko pljuje po cesti ili zemlji. Kako je češće bio među civiliziranim ljudima, a još češće sam, prvo mjesto su zauzimale već zaboravljene izlučevine. Hrpe dreka je prekoračivao, lokve pišaline zaobilazio koliko je mogao, a kad bi naletio na bljuvotinu, još bi i začepio nos. Previše se dobro sjećao vlastite da bi se usudio izložiti tom kiselkasto-probavljenom mirisu. Sramotu bi još podnio, ali izbaciti hranu bez pametnog razloga je ipak prevelika šteta. Najveći problem na cestama su bili hračci. Da su to samo male hrpice nečeg bezbojnog, možda bi se dalo proći, ali šaka nečeg zelenog što se ne dade pregristi tjerala ga je na povraćanje. Nije nikad stvarno povraćao, ali uvijek je imao osjećaj da bi mogao. Kao da sam pogled nije dovoljan, u glavi su mu se obično javljale asocijacije vezane uz hračke, redovito popraćene slikama lizanja istih direktno s ceste. Jedva se uspijevao natjerati da proguta slinu i produži dalje. Pomalo je mrzio zaostale stvorove kojima nije jasno da cesta nije njihova pljuvačnica. Moralo je doći do pucanja. Jednog dana je ugazio. Osjetio je pod nogom nešto. Premekano za drek, a pregusto za tekućinu. Već od samog tog osjećaja nečega pod nogom bio je na rubu. No, vrag mu nije dao mira pa je još i pogledao. Stvar se lijepo rastegnula od cipele do pločnika i svojim rječnikom naredila želucu pražnjenje. Stigao je taman skočiti do ruba pločnika da mu želučana kiselina završi u travi. Osim što ga je peklo grlo, osjećao je želju da nekog ubije. Neko đubre nije moglo pljunuti u stranu nego je moralo nasred ceste, da bi drugi imali zbog čega rigati. Ili ipak samo on. Nije bitno. Netko će platiti glavom neciviliziranost. Drugi će shvatiti poruku. Zatvor ne predstavlja problem. Zbog trpanja humanizma na sva moguća i nemoguća mjesta zatvorenici su konstantno imali sve bolje uvjete. Osim što su živjeli bitno bolje od inače skroz nedužnih beskućnika (praktički besplatno jelo i piće te krov nad glavom), mogli su i čitati, baviti se sportom, raditi, učiti, ... Zatvor je idealno mjesto za one koje ne muče nedostatak društva i klaustrofobija. Jura je odlučio da će ubiti sve koje zatekne u pljuvanju, bez milosti i bez iznimke. Dok je trčao kući po pištolj (poluigračka zaostala iz tko zna kojih vremena, ali sposobna emitirati smrt), smišljao je rečenice kojima će otpratiti pljuvače u život vječni. Gospon, možda ne znate, ali ni v Kine vam više ne pljujeju po cesti. Ne, to nije istina. Uveli su zakon, ali to ne znači da ga se poštuje. Možda: Umrijet ćete za opće dobro. To bi pak bilo obično preseravanje. Valjda je dovoljno i ništa ne reći. Samo treba čovjeka pogledati u oči i ne promašiti da mrcina ne pobjegne. Uzeo je pištolj i šaku metaka koji su mu se činili da će stati u bubanj i otrčao natrag do mjesta gdje je povraćao. Prolazilo je samo par ljudi. Nitko nije pljuvao. Naravno da nije. Pa neće cijeli dan pljuvati. No, prije ili poslije, netko hoće, a taj će nastradati. Zapravo je ideja plemenita. Jednom kad ih bude strah, pazit će što rade. Strah je najbolji način da nekom kažete da nešto ne radi. Pogotovo ako je strah od smrti. U glavi se rađala ideja široke akcije. Mora ubiti što više ljudi i što duže vrijeme ostati na slobodi. Na svako truplo treba postaviti poruku na kojoj piše razlog ubojstva. I napomena da one koji ne pljuju neće ubijati. To će kroz dva-tri dana biti u novinama i većina građanstva će biti u strahu. Na kraju se treba predati. Ili bolje ne. Nitko se ne boji serijskih ubojica u zatvoru. Ili bolje da. I poslati u javnost poruku da ne radi sam. To treba napisati na one poruke: Ubijamo samo one koji doslovno pljuju po svojem gradu. Onda će javnost ostati u strahu. A možda i ne. U stvarnosti je sam i, čim završi u zatvoru, ubojstva će prestati. Bit će očito da nema drugih. Makar, ljudi su vjerojatno preglupi da bi to shvatili. Vrijedi pokušati. Misli mu je prekinuo glasan zvuk hračkanja. Par metara dalje prolazio je starac, a iza njega se sjajio svjež hračak blijedožućkaste boje. Odakle ga je tolikog ispljunuo? Kao da ima u sebi pogon za proizvodnju. Stani, stari! Izvadio je pištolj i potrčao za starcem. Kad se ovaj okrenuo, zapucao je na njega. Začuo se izbezumljen starčev krik i bezvoljan klik pištolja. Idiot! Posegnuo je za mecima da nabrzinu napuni pištolj, ali svi su mu se rastepli po pločniku. Jedan se otkotrljao do hračka. Znao je da se treba što više smiriti pa je zadržao dah dok je, jednog po jednog, stavljao metke u bubanj. Pola ih uopće nije pristajalo u rupe. Konačno napunivši pištolj, ustao je i pogledom potražio starog. Ulica je bila prazna. Gad se vukao kao HŽ, a odmaglio ko TGV. Od bijesa je pljunuo. To je bio znak da je totalno popizdio. Sljedeće sekunde je shvatio što je učinio. Ako ništa drugo, barem je znao da je sljedeća žrtva apsolutno zaslužila sve što joj se sprema. |
