Imam neki osjećaj da je naslov naskroz promašen. Ili nije. Riječ je o pokušaju implementacije mojih negdašnjih jednorečeničnih postova u manje ili više veće. O logičnom ishodu višegodišnjeg pisanja zadaćnica koje su za naslove redovito imale stihove ili rečenice nekih već dokazanih umnika. Uvijek sam pisao hrpetine gluposti i za to dobivao petice. Valjda je kvaka bila u tome što sam s nekih dvanaest godina prestao raditi sustavne pravopisne pogreške. Ili što sam rođen s đubretarskim potencijalom da se svidim starim profesoricama.
Vrijeme je da skočim na ono čime sam se nakanio baviti. Pravo u laži. Odmah ću razjasniti da ne želim jadikovati kako se danas više nikom ne može vjerovati (uvjeren sam da je prije stotinu godina stanje bilo u dlaku isto, a prije tisuću u crijevnu resicu). Neću se niti žaliti da me netko prevario (s jedne strane što se ne držim takve tematike, a s druge što za to nemam uporišta u realnosti), a neću ni pljuvati po političarima (jer oni to sasvim dobro rade i sami). Isto tako, ne kanim ni analizirati podrijetlo i razloge laganju. Ako vas to zanima, uzmite u ruke neki udžbenik psihologije ili sociologije (najbolje više njih obiju vrsta ili čak neke specijalizirane knjige) i učite. Ili pak filozofirajte. Ponekad drugi put znade biti i brži iako je nepouzdaniji.
Pošto je prvi skok bio debelo prekratak, pokušat ću opet. Slaba mi je kondicija.
Već neko vrijeme mi se po glavi mota pitanje koliko je ispravno lagati ako cilj nije ničija šteta, a ni neka osobita korist, nego puko skupljanje informacija. Prije tog pitanja rodila mi se ideja da je ljude moguće klasificirati prema kvaliteti laži koje će prokužiti.
- Znači, bolesnik si je umislio da može razvrstavati ljude. I to po pameti.
Ako ću biti pravo iskren, mogu još dodati da se držim klasifikacije koju je uveo Huxley u Vrlom novom svijetu. Jedino što si još nisam uredio kriterije pa ću za većinu ljudi koje poznajem reći alfa ili beta, a tek za rijetke gama iako je istina vjerojatno obrnuta. A možda je stvar i u tome da se ne krećem među bilo kakvim ljudima. Zapravo, jedino što se može procijeniti je odnos sebe i neke osobe. Vjerujem da su svi u stanju prokužiti je li netko više ili manje inteligentan/načitan/pametan/iskusan od njih. Sve složenije procjene promašuju puno više. Već i usporedba dvije osobe može biti sasvim iskrivljena zbog osobnih afiniteta.
Zanimalo me koliko su ljudi sposobni uočiti neistine. Namjerno izbjegavam riječ laži jer mislim uključiti i nenamjerne dezinformacije. Vrlo se pučanstvo voli uljuljkavati u sigurnost nesumnjive istine. Jednostavnije je prilagoditi sliku stvarnosti nego sebe. Za prvo je ponekad dovoljno zatvoriti oči, uši ili usta. Za drugo treba kopati po vlastitom mozgu i čistiti ga. Jednom kad se počne stvarati kruta lažna slika svijeta, šanse da će ona nestati postaju minimalne. Dogmoljupci svih vrsta dovoljan su primjer za to. Uopće ih ne brine što im netko može dokazati da su nasjeli na glupost. Za njih to naprosto nije istina i mogu se tek naljutiti ili začuditi naivnosti sugovornika. S takvima se dalje neću baviti. Prepuštam ih predatorima.
Više me zanimaju oni koji sumnjaju. Koji provjeravaju pročitano. Koji se zamisle nad biločim. Od bedastog popularnokvaziznanstvenog članka u novinama do vrhunskih katastrofa kao što je zadnji Markovićev lapsus (ovo je šala, samo vrlo loša).
Pošto oskudijevam primjerima, bavit ću se onim što sam sam pisao.
- Lažeš, u pitanju je običan egocentrizam! Osim toga, preskočio si Endimionov post koji je bio namjerno podvaljena laž, a nju si, između ostalih, popušio i ti.
Recimo moj 199. post. On će se pojaviti za par tjedana. Gledao sam krivu statistiku i prevario sebe i sve koji su registrirali taj naslov. Zatim sam u tekstu o vegetarijancima namjerno stavio krivu brojku. Nitko to nije primijetio. Za te dvije stvari nije realno da će ih netko prokužiti.
No, desilo mi se i da sam objavio svojevrsnu parodiju na člančiće koji se redovito nađu u polunovinama. Jedan dio posjetilaca je pomislio da sam to odnekud povadio. Tu je već trebalo biti očito da se radi o izmišljotinama.
- Kako kome, tebi očito nije jasno da pričaš o običnim tričarijama, a ne o nečemu o čemu vrijedi razmišljati. Zar ti nije nimalo jasno da se to tvoje sumnjanje u sve zove cjepidlačenje? Ti ga još k tome želiš opisati kao vrlinu.
Između sumnje i cjepidlačenja postoji izvjesna razlika.
- Opet ne kužiš. Cjepidlačenje je jedna krajnost preciznosti radnje. Cjepidlačan tokar će predmete istokariti na mikrometarsku preciznost, a cjepidlačan kemijski analitičar će, umjesto da aproksimira, rješavati algebarske jednadžbe četvrtog stupnja. Cjepidlačan sumnjičavac će, za razliku od običnog koji samo ne uzimlje stvari zdravo za gotovo, provjeravati sve što stigne i ljutiti se čim negdje nađe grešku. Takvo stanje je bolesno i nimalo ti ne služi na čast što ga pokušavaš inducirati u drugim ljudima.
Onda mi ostaju zagonetke i druge slične smicalice. Ostaje mi i jedna pomalo izopačena ideja.
Zamislite svijet u kojem većina nema pojma ni o čemu. Nešto kao prolovi iz 1984. Ljudi kojima je jedina svrha da održavaju brojnost populacije. Tim svijetom vlada manjina koja pak zna hrpu stvari. I slijedi određena pravila. Jedno od njih je da na vlast mogu doći samo oni koji su prokužili jednu od laži kojima se većina drži na lancu. Onda se mogu uvesti i razine. Pretpostavimo Doktrinu koju znaju svi. U njoj je objašnjeno sve što jednom čovjeku treba za život. No, u Doktrini je porazbacana hrpa laži svih kategorija, od skroz debilnih koje se pričaju samo djeci do onih superopakih koje možda nisu prokužili ni svi članovi vlasti. Uspon na vlast također ima određeni tok. Osoba koja je nešto prokužila mora nastradati iz perspektive onih koji ne znaju, a biti unaprijeđena za one s višim pozicijama. Inače bi sustav propao. Laži moraju biti očuvane. Nije bitno da doktrinarne laži budu odveć inteligentne. Iz povijesti je poznato da se indoktrinirani moraju liječiti prilično dugo.
Izvana sustav mora djelovati homogeno. Svi ljudi pričaju iste stvari. Svi nešto rade. Vlast radi potajno, a njezini članovi kao paravan imaju obične djelatnosti. Sve bi trebalo biti jednako običnoj demokraciji samo što bi svijet naizgled bio anarhistički.
Dosad sam primijetio da ljudi vole vjerovati u razne gluposti. Ne vidim razloga da se ne uvede jedna velika kompilacija pa da se barem ne mogu klati radi viših sila. Religija može ostati komponenta. Treba samo pobrati sve kvalitetne laži iz svih relevantnih doktrina. S jedne strane to posao čini lakšim, a s druge će dogmoljupci nalaziti paralele i shvaćati istinu. To shvaćanje je zapravo instaliranje ideje. Zbog toga se bojim čitati religiozne knjige. Strah me da ne pokupim trojanca.
Rečenica za kraj, da prekinem bezglavo tipkaranje: Loše laži stvaraju skeptike, a dobre vjernike.
***Opaska osobe zainteresirane za okus cijanida navela me da ispravim grubu grešku u naslovu.***
Post je objavljen 22.04.2007. u 10:34 sati.