Zeljela sam puno djece jos prije nego sam se udala. Baka mi je jedinica, majka takodjer. Tata je imao jednu sestru, koja pak ima sina jedinca... Ja sam zeljela petero. Nakon drugog nisam ni razmisljala o tome. Cesto je bilo naporno, tesko, oboje mali, traze svoje. Kad su mali, ne mozes nista drugo nego zivjeti za njih i sve ostalo prilagoditi prema njihovim potrebama. Ali uzivala sam u njima, s njima i u ulozi mame.

Kad je mladje dijete imalo 9 mjeseci, odselili smo privremeno iz Hrvatske. Pocela sam raditi pola radnog vremena. A s njegovih 15 mjeseci zapljusnula me silna zelja za jos jednom bebom. Danima sam razmisljala o tome. Razum mi je govorio da mi je "dovoljno" dvoje. Imamo djevojcicu i djecaka. Zdrave, pametne, krasne :) Dovoljno ti je. Muz je htio takodjer, ali htio je i malo vremena za sebe, za nas.. a s jos jednom bebom u kuci znamo da ce to jos neko vrijeme biti u drugom planu.

Ipak, ubrzo smo donjeli odluku da 'zelimo', ako Bog da. I dao je - ODMAH :D Priznajem da sam bila iznenadjena sto nam je doslo tako brzo. Nisam se ni snasla, preplavila me radost i briga i euforija kako cemo! 4 mjeseca povracanja i mucnina necu ni spominjati. To se zaboravi. Ostane samo kao neko sjecanje, kao da se nije meni dogodilo. A onda reakcije okoline. Nije bilo mnogo izrecenih komentara, ali nacini reakcije na moju trecu trudnocu su bili pomalo smijesni. Ali i zalosni jer djeca se nemaju da ih imas "dovoljno", da obavis svoj zadatak jer se eto mora. Djeca se nemaju iz hira i zato sto svi imaju. Djeca su najveca odgovornost na ovome svijetu. Nismo samo odgovorni prema njima, nego prema cijelom drustvu. Odgovorni smo prije svega pred Bogom Svemogucim. Za djecu nije dovoljno da im se par sati posvetis, odnosno njihovim fizioloskim potrebama, a vecinu vremena ih tutnes u vrtic ili skolu ili baki/dedi. Znam da se cesto nema izbora. Raditi se mora. Ali. Djeca se nemaju eto samo da se imaju. (!)

I tako.. stize nama jesenska beba. U suton godine. Nase najljepse godisnje doba. Neopisivu ljubav osjecam vec sada prema tom malom bicu koje bezbrizno raste i migolji u utrobi one koju ce jednog dana zvati "mama". Od svih uloga, biti mama je najzahtjevnije, najteze i najljepse. Ali nisam samo mama. Nego sam i zena, supruga. U toj se ulozi odmorim, nauzivam, rasteretim. Biti zena je doslo prije i ne smije se nikako staviti u neki tako drugi ili treci plan.

A da li ce bi srce biti na mjestu nakon sto se ovo maleno rodi... vidjet cemo :)

Super je kad smo u nekoj smirenoj zivotnoj fazi - siguran posao (koliko to moze biti), muz, djeca, sacica dobrih prijatelja.. Rutina, komforna zona.. Ne izlazi mi se cesto iz toga. Ali prijetnja za neke od nas je ta da postane monotono. Pogotovo ako ne zivis svoj san vec te netko drugi oblikovao pa zivis onako "kako je red". Onda krene "svrbit u guzici" kao sto bi moj dragi rekao.

Od tog pocetnog kopkanja i zelje za promjenom, pa do donosenja odluke, mogu proci mjeseci.. mozda i godine. Razumije onaj koji i sam ne moze pustiti korijenje na jednome mjestu. I to je ok. Kad si sam i mlad. Ili samo sam :D
Ali, kad stignu djeca, takvo lutanje treba prestati. Za njihovo dobro i dobro svih nas. Netko je mozda pozvan cijeli svoj zivotni vijek provesti od mjesta do mjesta, ali uvjerenja sam da se moja ekipa i ja moramo skrasiti negdje pod ovim nebom. Zivot je kratak i lutanju dodje kraj, prije ili kasnije.

Ucim nesto novo. Ucim zastati kad mi "dodje da idem" (kao sto Mika Antic kaze u jednoj svojoj pjesmi). Uprem svoje duhovne oci prema Onome koji sve vidi i sve zna. Ti me vodi, Spasitelju moj, inace cu lutati do kraja svog zemaljskog vijeka! Osjecam odgovornost jer cu jednog dana dati racun za svoj zivot i zivot svoje djece i zbog toga zelim (moram) nauciti da ne krecem dok ne budem sigurna i dok ne osjetim onaj duboki i stvarni mir u srcu da cinim ispravnu stvar.

Vuku me korijeni, moj narod, materinji jezik - kakvi god da smo, svoji smo si. Dosta mi je tudjine. Moja prava domovina je na nebesima, ali vjerujem da je Bog s razlogom ucinio da se rodim bas tamo i bas tada. A ja lutam, odlazim, pa se vracam i tako u krug. Promjena dolazi - vjerujem. Blizi se kraj i dolazi vrijeme za prijelomnu odluku. Veselim se, uzbudjena sam i pomalo euforicna. Ucim se biti strpljiva, smirena, odmjerena. Zivot je lijep. Zivot je avantura kad znas da postoji neki veci cilj od onog da se rodis, radis i umres.

Trazi, kopaj, ne odustaj, idi, kucaj, moli - dok ne nadjes ono sto ce ti dugorocno zadovoljiti dusu i srce i um. Dok ne nadjes ono sto je vjecno i savrseno. A kad nadjes, bori se, cuvaj, ne daj da ti itko to ukrade, umanji, unisti. Zivot - tako snazna rijec.



"Kad mi dođe da idem,
mnogo moram da idem.
Nije važno kuda ću.
Nije važno dokle ću.
Došlo mi je da idem
i ja idem kao lud
- unutra u mene."
(dio iz pjesme "Mart" - Mika Antic)

Svako vrijeme nosi svoje. Ne kazem da je danas teze nego prije 50 godina godina, mnoge stvari su lakse, jednostavnije, ali mislim da je tesko odgajati djecu u ovo doba suvremene tehnologije. Utjecaj je velik, sa svih strana. Mnogi nisu uopce svjesni da mi nismo samo tijelo, nego smo i duh i dusa. I tako u toj nesvjesnoj uspavanosti, prepustamo duse svoje djece raznim drugim duhovima da ih ostecuju, kradu, manipuliraju, odvode u propast. A zapravo sami to cinimo jer je odgovornost nasa.

Djeca se vise ne krecu dovoljno, odvojeni su od prirode i od svega sto je dobro i normalno za zdravlje. Fizicko, dusevno i duhovno. Ne svi, ali globalno kad sagledam - vecina. Moji su mali, sve ide polako, po nekom svom redu, no nije mi svejedno kada razmisljam o buducnosti i ne zelim ih odgajati na danasnji, 'moderni' nacin. Imamo laptop (od nedavno), imamo mobitele, nemamo televizor. Biramo sto gledamo, slusamo, cime se punimo. Cesto izaberemo pogresno, nekorisno, cesto nas zatvrpavaju reklamama i oglasima. Trudimo se biti na oprezu, biti budni, cuvati svoje srce i svoj um. Dakako, ne uspijeva uvijek.

Ne smatram da smo nesto bolji, pametniji, vredniji od obitelji koje imaju drugacije principe, koji su prigrlili svu mogucu tehnologiju da bi si olaksali, da bi djecu zaokupirali, da bi sami sebi kupili slobodno vrijeme. Svatko cini najbolje sto zna i misli. Znam samo da smo, mi osobno, sretniji, zadovoljniji, nasmijaniji, opusteniji - kada smo budni i trijezni i kada pazimo na svoja srca i na srca nase djece. Ispunjava me kvalitetno provedeno vrijeme sa muzem, sa djecom. Volim biti okruzena zivotinjama i biljnim svijetom. Cesto sam zapravo u borbi da se istrgnem ovom napadnom, ovisnickom, manipulativnom svijetu koji hoce da nas odvoji od svega bitnog i vrijednog. Svesni ili nesvjesni, priznali i ne - to je cinjenica. Zelim preuzeti odgovornost za svoj zivot, za svoje osjecaje i za svoja djela.

Treba mi malo prostora da mogu staviti sve rijeci na jedno mjesto. Da pratim samu sebe na jednom dijelu puta.

Pisem za sebe, uvjeravam se. Pisem i onako po starinski, papir i olovka. Najvise Bogu. Da izrazim svoje misli i da mi zivot (p)ostane bistriji. Pomislih, On sve zna, cemu da mu iznosim informacije. Ali cesto do rjesenja dodjemo kad samo na glas izgovorimo.

Zelim van iz ovog sustava. Zelim se nekako odvojiti i fizicki i duhovno od svega sto drustvo smatra normalnim. Zelim se vratiti u prirodu, na selo. Zelim uzgajati vlastitu hranu, udisati svjezi zrak i slusati pjev ptica. Svi mi nesto zelimo. Ljudima zvucimo smijesno. Ali nije vazno. ZELI! Zeli to sto na prvu mozda izgleda nemoguce, zeli ono sto ti gori u srcu, bez obzira sto ces vjerojatno biti ismijan.

Prije 8 godina, na prekretnici mog zivota, dozivjela sam najvecu mogucu promjenu. Razdoblje koje ne mogu ni zaboraviti, ni potisnuti. Od tog vremena pa do sada, upoznala sam suputnika na svom putu. Dusu koja je stvorena i rodjena za mene. U mnogocemu razliciti, ali u najvaznijim stvarima totalno slicni. Dvoje malenih ljudi raste uz nas, trece nam stize pred kraj godine. Zeljeli smo zapoceti na selu. Bez iskustva, bez financija, bez konkretne ideje. Nazalost, morali smo se odseliti zbog stambenog pitanja. Odlucili smo se na drugu drzavu. Od te odluke, proslo je cetiri godine. Promijenili smo barem 7 adresa.

Ono sto cekam i sto dolazi je odluka da prestanemo trcati za (laznom) sigurnoscu i da krenemo za onim sto nam gori u srcima. Kako netko rece: "Izvrnite ono sto je u vama prema van". To dolazi, nase "izvrtanje" :D