Zeljela sam puno djece jos prije nego sam se udala. Baka mi je jedinica, majka takodjer. Tata je imao jednu sestru, koja pak ima sina jedinca... Ja sam zeljela petero. Nakon drugog nisam ni razmisljala o tome. Cesto je bilo naporno, tesko, oboje mali, traze svoje. Kad su mali, ne mozes nista drugo nego zivjeti za njih i sve ostalo prilagoditi prema njihovim potrebama. Ali uzivala sam u njima, s njima i u ulozi mame.

Kad je mladje dijete imalo 9 mjeseci, odselili smo privremeno iz Hrvatske. Pocela sam raditi pola radnog vremena. A s njegovih 15 mjeseci zapljusnula me silna zelja za jos jednom bebom. Danima sam razmisljala o tome. Razum mi je govorio da mi je "dovoljno" dvoje. Imamo djevojcicu i djecaka. Zdrave, pametne, krasne :) Dovoljno ti je. Muz je htio takodjer, ali htio je i malo vremena za sebe, za nas.. a s jos jednom bebom u kuci znamo da ce to jos neko vrijeme biti u drugom planu.

Ipak, ubrzo smo donjeli odluku da 'zelimo', ako Bog da. I dao je - ODMAH :D Priznajem da sam bila iznenadjena sto nam je doslo tako brzo. Nisam se ni snasla, preplavila me radost i briga i euforija kako cemo! 4 mjeseca povracanja i mucnina necu ni spominjati. To se zaboravi. Ostane samo kao neko sjecanje, kao da se nije meni dogodilo. A onda reakcije okoline. Nije bilo mnogo izrecenih komentara, ali nacini reakcije na moju trecu trudnocu su bili pomalo smijesni. Ali i zalosni jer djeca se nemaju da ih imas "dovoljno", da obavis svoj zadatak jer se eto mora. Djeca se nemaju iz hira i zato sto svi imaju. Djeca su najveca odgovornost na ovome svijetu. Nismo samo odgovorni prema njima, nego prema cijelom drustvu. Odgovorni smo prije svega pred Bogom Svemogucim. Za djecu nije dovoljno da im se par sati posvetis, odnosno njihovim fizioloskim potrebama, a vecinu vremena ih tutnes u vrtic ili skolu ili baki/dedi. Znam da se cesto nema izbora. Raditi se mora. Ali. Djeca se nemaju eto samo da se imaju. (!)

I tako.. stize nama jesenska beba. U suton godine. Nase najljepse godisnje doba. Neopisivu ljubav osjecam vec sada prema tom malom bicu koje bezbrizno raste i migolji u utrobi one koju ce jednog dana zvati "mama". Od svih uloga, biti mama je najzahtjevnije, najteze i najljepse. Ali nisam samo mama. Nego sam i zena, supruga. U toj se ulozi odmorim, nauzivam, rasteretim. Biti zena je doslo prije i ne smije se nikako staviti u neki tako drugi ili treci plan.

A da li ce bi srce biti na mjestu nakon sto se ovo maleno rodi... vidjet cemo :)