Treba mi malo prostora da mogu staviti sve rijeci na jedno mjesto. Da pratim samu sebe na jednom dijelu puta.

Pisem za sebe, uvjeravam se. Pisem i onako po starinski, papir i olovka. Najvise Bogu. Da izrazim svoje misli i da mi zivot (p)ostane bistriji. Pomislih, On sve zna, cemu da mu iznosim informacije. Ali cesto do rjesenja dodjemo kad samo na glas izgovorimo.

Zelim van iz ovog sustava. Zelim se nekako odvojiti i fizicki i duhovno od svega sto drustvo smatra normalnim. Zelim se vratiti u prirodu, na selo. Zelim uzgajati vlastitu hranu, udisati svjezi zrak i slusati pjev ptica. Svi mi nesto zelimo. Ljudima zvucimo smijesno. Ali nije vazno. ZELI! Zeli to sto na prvu mozda izgleda nemoguce, zeli ono sto ti gori u srcu, bez obzira sto ces vjerojatno biti ismijan.

Prije 8 godina, na prekretnici mog zivota, dozivjela sam najvecu mogucu promjenu. Razdoblje koje ne mogu ni zaboraviti, ni potisnuti. Od tog vremena pa do sada, upoznala sam suputnika na svom putu. Dusu koja je stvorena i rodjena za mene. U mnogocemu razliciti, ali u najvaznijim stvarima totalno slicni. Dvoje malenih ljudi raste uz nas, trece nam stize pred kraj godine. Zeljeli smo zapoceti na selu. Bez iskustva, bez financija, bez konkretne ideje. Nazalost, morali smo se odseliti zbog stambenog pitanja. Odlucili smo se na drugu drzavu. Od te odluke, proslo je cetiri godine. Promijenili smo barem 7 adresa.

Ono sto cekam i sto dolazi je odluka da prestanemo trcati za (laznom) sigurnoscu i da krenemo za onim sto nam gori u srcima. Kako netko rece: "Izvrnite ono sto je u vama prema van". To dolazi, nase "izvrtanje" :D