Super je kad smo u nekoj smirenoj zivotnoj fazi - siguran posao (koliko to moze biti), muz, djeca, sacica dobrih prijatelja.. Rutina, komforna zona.. Ne izlazi mi se cesto iz toga. Ali prijetnja za neke od nas je ta da postane monotono. Pogotovo ako ne zivis svoj san vec te netko drugi oblikovao pa zivis onako "kako je red". Onda krene "svrbit u guzici" kao sto bi moj dragi rekao.
Od tog pocetnog kopkanja i zelje za promjenom, pa do donosenja odluke, mogu proci mjeseci.. mozda i godine. Razumije onaj koji i sam ne moze pustiti korijenje na jednome mjestu. I to je ok. Kad si sam i mlad. Ili samo sam :D
Ali, kad stignu djeca, takvo lutanje treba prestati. Za njihovo dobro i dobro svih nas. Netko je mozda pozvan cijeli svoj zivotni vijek provesti od mjesta do mjesta, ali uvjerenja sam da se moja ekipa i ja moramo skrasiti negdje pod ovim nebom. Zivot je kratak i lutanju dodje kraj, prije ili kasnije.
Ucim nesto novo. Ucim zastati kad mi "dodje da idem" (kao sto Mika Antic kaze u jednoj svojoj pjesmi). Uprem svoje duhovne oci prema Onome koji sve vidi i sve zna. Ti me vodi, Spasitelju moj, inace cu lutati do kraja svog zemaljskog vijeka! Osjecam odgovornost jer cu jednog dana dati racun za svoj zivot i zivot svoje djece i zbog toga zelim (moram) nauciti da ne krecem dok ne budem sigurna i dok ne osjetim onaj duboki i stvarni mir u srcu da cinim ispravnu stvar.
Vuku me korijeni, moj narod, materinji jezik - kakvi god da smo, svoji smo si. Dosta mi je tudjine. Moja prava domovina je na nebesima, ali vjerujem da je Bog s razlogom ucinio da se rodim bas tamo i bas tada. A ja lutam, odlazim, pa se vracam i tako u krug. Promjena dolazi - vjerujem. Blizi se kraj i dolazi vrijeme za prijelomnu odluku. Veselim se, uzbudjena sam i pomalo euforicna. Ucim se biti strpljiva, smirena, odmjerena. Zivot je lijep. Zivot je avantura kad znas da postoji neki veci cilj od onog da se rodis, radis i umres.
Trazi, kopaj, ne odustaj, idi, kucaj, moli - dok ne nadjes ono sto ce ti dugorocno zadovoljiti dusu i srce i um. Dok ne nadjes ono sto je vjecno i savrseno. A kad nadjes, bori se, cuvaj, ne daj da ti itko to ukrade, umanji, unisti. Zivot - tako snazna rijec.
"Kad mi dođe da idem,
mnogo moram da idem.
Nije važno kuda ću.
Nije važno dokle ću.
Došlo mi je da idem
i ja idem kao lud
- unutra u mene."
(dio iz pjesme "Mart" - Mika Antic)
Post je objavljen 17.06.2019. u 09:08 sati.