četvrtak, 27.09.2007. Folklor Promine-Goran Knežević-II dio
(Deset godina poslije-Povratak u 2007. godinu)
četvrtak, 27.09.2007.
Folklor Promine-Goran Knežević-II dio
Do prije koju godinu, malo se tko od mlađih mogao pohvaliti da zna zaigrati kola koja su se nekad igrala u Promini.
Zahvaljujući KUU "Promina" i našim starima koji su se uključili u rad udruge, naša kola su spašena od zaborava.
Paralelno sa radom starijih članova KUU "Promina", i najmlađi su polako počeli igrati kola.
Mojih svi troje djece često me znaju "satravat" igranjem kola po dnevnom boravku.
Mlađi sin i kćer su toliko bili oduševljeni djelom nastupa KUU "Promina" u kojem se "zabacuju" momak i dvije djevojke, da su i sami uvježbali "zabacivanje" i sad čekaju svoju priliku- "da odrastu".
Šteta je što nemamo dovoljno sredstava za izradu nošnji za djecu koja bi bila "pomladak" naše folklorne skupine, a siguran sam da bi ih bilo više od dvadesetak.
Goran Knežević je ostavio KUU "Promina" 70-ak pitanja koja bi valjalo postaviti našim najstarijim Promincima, kako bi što bolje i vjernije prikazali folklor Promine na svojim nastupima.
Jedno od pitanja je: "Što je za Vas značilo igrati kolo?"
Na to se pitanje, dvjema upitanim bakama odmah pojavio osmjeh.
"E moj sinko... meni je to bilo sve... meni je to bila radost... e kako smo se nekad družili... kako smo pivali... sada nigdi nikoga nema... ako 'ko zapiva... odma je ili lud ili pijan".
Kad sam isto pitanje postavio djejdu iz Puljana, on mi je odgovorio:
"E dite moje... teška su to bila vrimena... meni je mate rano umrla... ja sam ti bija sirotinja... bija sam gol i bos... ja sam samo gleda one koji igraju... ako nisi ima... nisi ni za kolo bija...."
Jedno vrijeme i ja sam sa KUU igrao kolo... i mogu reć da kolo ima neku posebnu energiju.
Kola Promine toliko su zbližila članove KUU, da smo svi, bez obzira koliko nas godina dijeli u rasponu od 16. do 70. i nešto godina... postali kao jedna mala obitelj.
Istraživanje folklora nije lak posao.
Teško je doći čovjeku u kuću prvi puta... niti on poznaje vas... niti vi njega..
Teško je otvoriti "dušu" baka i djedova da iskreno popričaju o tim davnim danima.
Prije nekoliko mjeseci, posjetio sam u Marasovinama babu "Nikincu"....
Dogovor za posjeti babi Nikinci išao je preko prijatelja koji živi u Njemačkoj...
Puno toga se treba poklopiti za jedan "intervju"...
Prijatelj je treba doći iz Njemačke... baba Nikinca biti kod kuće....
Ovih dana prijatelj mi je došao iz Njemačke i ja Ga odmah zovem... "Idemo li kod babe Nikince?".
"Baba Nikinca je u bolnici... slomila je kuk:"
A baba Nikinca mi je najljepše pjesme zapjevala... i najviše novih stihova "izrecitirala"... samo je videokazeta bila prekratka za sve snimit...
Goran Knežević, posebno je obradio Prominska kola.
Meni je najjače kad negdje nastupamo i voditeljica najavi:
"Sada će KUU "Promina" otplesati "dva naprid"????
Ma koja "Dva naprid?"
Koje je to kolo???
To je kao da netko za valcer kaže:
Sada će nam mladi par otplesati "lijeva-desna-lijeva"... ili "jen-dva-tri"???
Naravno... voditeljica najavi ono što joj netko od nas kaže... ali u Promini koliko sam se ja do sada raspitivao... a vidim i u tekstu Gorana Kneževića... ne postoji kolo "Dva naprid"... ali zato postoji "Colozec".
Kad je folklor u pitanju uvijek su rasprave je li se igralo ovako ili onako... je li se kolo zvalo ovako ili onako....
Zato je bitno napraviti što više anketa na temu folklora.
Što je više "intervjuiranih" djedova i baka... to će folklor biti izvorniji.
Često se zna reći "Plešu u kolu"... svi stariji koje sam do sada pitao da li su plesali kolo odgovorili bi isto:
"Mi nismo plesali kolo!!!!! Mi smo ga IGRALI".
ŠETKE, STARAČKO - COLOZEC, BIRAČE KOLO, KOLO NAPOVRAT, POPASOVE (ZABACE), kola su koja je Goran Knežević opisao pod temom "Prominsko kolo" a možete pročitati pod linkom na www.ethno.hr:
http://ethno.hr/promina-prominsko-kolo/
Kakva se narodna nošnja nosila u Promini... tema je jednog od sljedećih postova.....
Izvorni post, nalazi se pod linkom:
https://blog.dnevnik.hr/promina/2007/09/1623294088/folklor-prominegoran-knezevicii-dio.html
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
