_ _ _ _ _ _ promina.blog.hr

subota, 02.06.2007. Marasovinama u pohode

(Deset godina poslije-Povratak u 2007. godinu)






subota, 02.06.2007.

Marasovinama u pohode


Malo je knjiga koje kod nas tako dobro predviđaju budućnost kao što to čine knjige sa temama depopulacije Hrvatske.
Prije dvadesetak godina prema knjizi Ivice Nejašmića « Depopulacija u Hrvatskoj-korijeni, stanje, izgledi» za nekoliko prominskih sela predvidjelo se izumiranje. Jedno od navedenih sela bile su i Marasovine-selo smješteno uz rijeku Krku na putu između Ljubotića i Matasa u općini Pormina, koje je tada brojalo stotinjak stanovnika.
Predviđanja o izumiranju u ovom slučaju slijedila su sva «teoretska pravila struke» kad je iseljavanje u pitanju.
Stanovnici su prvo odlazili svaki dan na posao, te se preselili trajno u mjesta u kojima rade. Dolazili bi samo vikendom, dok nisu roditelji umrli, a onda sve rjeđe i rjeđe.
Nestajali su uređeni vinogradi, polja žita, stoka sa škrtih polja…guvno je obraslo u travi…. a duge na bačvama se rasušile.

Kakvo je stanje danas?

Danas me u Marasovine pozvao moj prijatelj čiji su roditelji sedamdesetih godina potražili posao u Njemačkoj, te tamo sa svoja tri sina uporno radili sa uvijek istom željom. «Vratiti se u Marasovine-u Prominu».
Pred ulazom u selo škola, bolje reći ostatci škole koja je radila do osamdesetih godina.
Ulazimo u selo (ja i moja obitelj) koje je svaki puta kad Ga posjetim bogatije za još jednu obnovljenu kuću.
Lijepo je vidjeti sve te kuće, obnovljene poštujući tradiciju gradnje kuća u ovim našim krajevima…

Pred prijateljevom kućom dočekuje nas pas Gare misleći da vraćamo iz bolnice njegova dida Tunu, koji je već 15 dana u bolnici. Žalostan što dida Tune opet nema, samo nijemo nastavi gledati u pravcu u kojem su Ga kola hitne pomoći odvezla.
(Prema zadnjoj informaciji koju sam dobio danas 05.06.07. did Tune- odnosno Tone je dobro, ali je preselio u starački dom u Kninu. Eto, sad Marasovine imaju samo šest stalnih stanovnika).

Did Tune je jedan od sedam stanovnika Marasovina čija se starost kreće od četrdeset do osamdeset i pet godina koliko ima najstarija baka.

Do prije nekoliko godina i otac mog prijatelja živio je u Njemačkoj, ali je onda jednog dana spakovao kofere i rekao bilo je dosta… «Ja u Njemačkoj nemam što više tražiti».
Njegova želja je bila da odlaskom u Njemačku zaradi novac da se sa obitelji može vratiti u Prominu i pristojno živjeti.
Radilo se teško iz dana u dan, a samo za dan kad će se krenuti kući.
Sreća je bila što su supruga i njihovi sinovi bili uz njega, te nisu poput mnogih živjeli odvojeno, te se tuđina lakše podnosila.
Pred mirovinu sagradili su i lijepu kuću u Marasovinama, te su on i supruga brojali dane do povratka, a sinovi kako odluče… Ili Njemečka, ili Zagreb… ili Promina.
Nažalost, jednog dana… njegova supruga je nakon povratka s posla, sjela u fotelju i zauvijek zaspala, i usnula se vratila u Prominu.
I kako obično biva… kad ode majka otišla je i najčvršća poveznica svih članova obitelji.
Oca više ništa nije moglo zadržati u Njemačkoj… Sinovi su krenuli svako svojim putem… jedan sa obitelji i u Australiju….ali niti jedan u Hrvatsku ili Prominu…

Kad sam imao petnaestak godina sjećam se kad sam sa prijateljima gledao skupe auto… Pravilo je bilo da što je bolji auto, to ga stariji vozač vozi.. Jedan od prijatelja je rekao: «šta će mi auto kad budem ovako star… da ga je bar imat sa dvadeset…».

Tako je bilo i sa životom oca moga prijatelja.
Da mu je bilo imati sve ovo što sad ima u vrijeme kad je sedamdesetih godina kad je krenuo u Njemačku, kako bi se u životu nauživao…

Sada velika kuća, lijepo uređeno dvorište i «pušnica» , prekrasan vinograd, u garaži skupocjeni auto… ne znače baš ništa kad je čovjek ostao «sam».

Prošetao sam sa prijateljem kroz selo sve do križa koji već stoljećima pozdravlja putnike uz Krku… spomenika na kojeg malo tko obraća pažnju, jer mnogi nisu ni svjesni njegove starosti i povijesne vrijednosti.

Prolazeći kroz selo prelazimo preko iskopanih šahti za vodu koja bi «uskoro» trebala doći već skoro dvadeset godina, a zadnje dvije godine se malo «upornije» radi, samo im je izgleda opet nestalo novca.
Balotalište u sjeni koštela ovog vikenda opet nije dočekalo svoje igrače, a balote i dalje uporno čekaju….
Prošao sam i pored punionice meda o kojoj se nedavno govorilo u medijima, ali osim tri pasa u susjedu i jednog dida u vrtlu… nikakvih znakova života oko punionice nije bilo….


Mir i tišina ovog sela iz dana u dan postaju sve veći.
Dječji plač se više ne čuje, a «blago» ne odlazi na pašu.
Gare više ne laje, jer svih preostalih šestero stanovnika već odavno u «dušu» poznaje.

A život nesuđenih Marasovljana u nekom drugom kutku svijeta ide dalje, jer tako je izgleda «moralo bit'».


Prelistao sam malo svoju arhivu fotografija, te pronašao sljedeće fotografije;