srijeda, 17.01.2007. Ravnodušni prema svemu
(Deset godina poslije-Povratak u 2007. godinu)
srijeda, 17.01.2007.
Ravnodušni prema svemu
Ovih dana završeni su radovi asfaltiranja cesta u Oklaju (Džapićima, Novom naselju), i put prema Lukaru-Gospi Čatrnjskoj te ulaz prema kapeli sv.Roka u Čitluku.
Čini mi se da se planira još nešto asfaltirati u Razvođu, ali otom-potom.
Nisam se uopće potrudio fotografirati radove, jer sam po vašim komentarima zaključio da Vas to ne zanima.
Inače mi je zanimljivo kako su svi na Blogu postali ravnodušni na pozitivne događaje razvoja Promine.
Izgleda da gledamo na situaciju u Promini na način da smo svi više "promatrači" nego "igrači".
Loše je što je "promatračima" teško aplauzom popratiti "igrače" nakon dobro odigranih utakmica.
Na kraju se čudimo kako više nitko ne "igra" za Prominu.
Ipak ja bih pohvalio sve u Novom naselju u Oklaju koji su pomogli za vrijeme asfaltiranja izvođaču radova, jer su na taj način u samom startu uklonjeni mogući nedostatci na novoasfaltiranim putevima.
Najviše su se istakli svojom aktivnošću Tošić (Brala), Tobija, Milan Sarić i Agić....., ali nije za podcjenjivanje niti doprinos svih ostalih koji su svatko na svoj način pomogli što radom, što novčanim sredstvima za organizaciju ručka za izvođača radova.
Vjerujem da su izvođaču radova i u Džapićima pomogli mještani, pa se nadam da će netko u komentarima spomenuti i te ljude da im se možemo zahvaliti.
Ravnodušnost je zanimljivo stanje uma.
Deset godina poslije objave ovog posta, nakon podosta utakmica u nogama, imam osjećaj da se puno odluka koje
ljudi donose u životu svode na poslovicu "gledaj ono od čega živiš", ili možda u malo sirovijem, lakše razumljivom obliku "di sam tu ja".
Nije to nešto što je karakteristično samo za Prominu kao sredinu, to je ipak malo rasprostranjenija pojava.
Čitajući post nakon deset godina, prisjećam se osobne razočaranosti koju sam tada osjećao.
Razmišljao sam-svi stalno kukaju da se ništa ne događa, a evo sada se stvari polako kreću u dobrom smjeru, i nitko da s radošću prokomentira događaje...
Zašto je to tako?
Kako se osjećaju oni koji stvari mjenjaju na bolje, koji rade, stvaraju, kada izostane reakcija?
Ili smo možda baš zato postali društvo u kojem se "koncert ne svira zbog publike, nego zbog zarade koja je unaprijed dogovorena...."?
Možda smo zaboravili osjećaje koji se u nama bude nakon darivanja, ili osjećaje koji se u nama bude, kada nas netko od srca iskreno s nečim daruje....
Osjećaji su priča koja s godinama blijedi, i čovjek kako stari, sve manje dopušta da ga "ponesu osjećaji", a sve više se oslanja na zdrav razum, ma što on značio....
A naše društvo je u prosjeku staro skoro 60-godina...i mi smo jako razumni....
Sve u svoje vrijeme....
Izvorni post, nalazi se pod linkom:
https://blog.dnevnik.hr/promina/2007/01/1622014124/ravnodusni-prema-svemu.html
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
