Srijeda, 03.05.2006. Sjećanja na Prominu
(Deset godina poslije-Povratak u 2006. godinu)
srijeda, 03.05.2006.
Sjećanja na Prominu
Malo sam pretraživao blogove i pronašao jedno "sjećanje na Prominu" koje je šteta ne pročitati.
Evo prenosim tekst u cijelosti:
Obožavam ovakva mirna jutra poput današnjeg. Vraćaju me u djetinjstvo i bude uspomene na dane provedene kod Dide i Bake u jednom malom selu podno Promine.
Voljela sam boraviti tamo. Sa Sestrom bi se po cijele dane igrala na Brižinama, brale bi bajeme i skakale po Didinom starom fijakeru.
Dida je imao krave i kokoši. Biserke. U konobi su bili bazeni za grožđe, te bačve za vino, a iznad konobe su se sušili pršuti.
Baka je pekla kruh pod pekom. Sve je bilo tako veliko, neopisivo prekrasno i za te dane vežu me najljepše uspomene.
Godinama nisam bila tamo. Razlog tome je rat i činjenica da Bake i Dide više nema. Godinama...
Sve do prošlog ljeta. Sad mi je žao zbog toga.
Tih pola sata uništili su mi prekrasne uspomene. Selo više nije onako lijepo kao u mom djetinjstvu, dvorište više nije beskrajno veliko, ljudi više nisu nasmijani kao prije...
Od svih uspomena ostao mi je samo miris jutra u malom selu podno Promine...
Ako Vas zanima više tekstova autorice ovog teksta, posjetite link.
Link nažalost više ne radi, a "tinilica.blog.hr" više ne postoji, tako da su nestale i ostale lijepe priče djevojke projeklom iz Promine.
Jednostavna je ovo priča, kratko sjećanje. Nama koji smo stariji sve je to poznato, ali naša djeca će se možda već danas zapitati kakav je to dida imao fijaker? kakve su to kokoši biserke? kako su izgledali ti bazeni za vino?
"Tih pola sata uništili su mi prekrasne uspomene. Selo više nije onako lijepo kao u mom djetinjstvu, dvorište više nije beskrajno veliko, ljudi više nisu nasmijani kao prije... "
Ova rečenica možda najbolje opisuje zašto izbjegavamo određena mjesta, rodni kraj...neki kvart u gradu....
Deset godina nakon objave ove kratke priče, gledam je iz jednog sasvim novog kuta, iskustva koje nam donese život.
Osobno iskustvo gubitka najmilijih....
Sjećam se jedne misli Ernesta Hemingwaya....(pokušat ću je interpretirati po sjećanju, jer davno sam čitao knjigu Kome zvono zvoni)...u kojoj pisac navodi da zvono ne zvoni samo onom tko odlazi na onaj svijet....nego zvoni i dijelu nas samih, koji zauvjek odlazi s njim....
Ili možda bolje da navedem sam citat iz navedene knjige (koji sam upravo pronašao na internetu):
''Nijedan čovjek nije Otok, sam po sebi cjelina; svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese Grudu zemlje – Europe je manje, kao da je odnijelo kakav Rt, Posjed tvoga prijatelja ili tvoj vlastiti; smrt svakoga čovjeka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen u Čovječanstvu; I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni; Tebi zvoni.''
Malo tko voli buditi uspomene nakon kojih se osjeća tužno, nakon kojih postaje svjestan prolaznosti vremena, vlastite nemoći....i onda je najbolje razviti strategiju "izbjegavanja sjećanja"...izbjegavanja situacija u kojima fijaker, ognjište...stari oras....ima svoju priču...priču koja nas podsjeća da dio nas koji više nije tu......
Izvorni post nalazi se pod linkom:
https://blog.dnevnik.hr/promina/2006/05/1621017479/sjecanja-na-prominu.html
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
