Do Bogatića, i dalje makadamom- 2 dio
Prije nešto više od dva mjeseca, objavio sam post pod naslovom:
„Do Bogatića, i dalje makadamom“
Link: http://promina.blog.hr/2012/06/1630854308/do-bogatica-i-dalje-makadamom.html
Ukratko, u postu sam objavio pismo-komentar čitatelja bloga, na temu (ne)asfaltiranja prometnice prema Bogatićima prominskim.
Nakon te priče, uslijedio je na temu Bogatića post pod naslovom:
„Na odmor u Bogatiće prominske!“
Link: http://promina.blog.hr/2012/07/1630914468/na-odmor-u-bogatice-prominske.html
Taj post, posvetio sam prekrasnoj kući za odmor u Bogatićima.
Kući, koja me oduševila kako svojim prekrasnim izgledom, tako i idejom njenih vlasnika, da se uopće nešto takvo u Promini napravi.
Nažalost, u jednom trenutku, zapitao sam se da li sam pogriješio objavom ovog (drugog) posta, i napravio vlasnicima kuće za odmor, više štete nego koristi.
Danas (27.08.2012) dobio sam novi komentar iz Bogatića, i evo ga u cijelosti;
*********************
Poštovani,
Evo nakon povratka iz Promine u Zagreb moram se najprije zahvaliti što ste moj komentar lokalnoj cesti pustili kao post i bez navođenja mog
imena te sam tako mogao slušati komentare koji su se kretali od:
„ A za koga bi se uopće trebalo raditi asfalt kad tamo nema žive duše?“
-do poziva na blokade i prosvjede.
Bilo mi je zabavno slušati kako se lokalni „političari“ raspituju tko je autor komentara kao da je to najveći problem.
Evo vam i ovoljetnog „raporta“ iz Bogatića.
Hvala Bogu cestari su nas pustili i nisu uznemiravali nasipanjem i ravnanjem rupa, a u međuvremenu se pojaviše i nove i sada strahujemo od prvih kiša koje bi mogle dosta toga isprati i bit će onda pravo umijeće ne slomiti nešto na autu.
Poslije vašeg posta o turizmu u Bogatićima odjednom tih dana postade živo i prometno jer su
mnogi htjeli vidjeti gdje je i što je to.
Imao sam priliku razgovarati sa nekim od turista i svima je bilo zajedničko samo:
„ Pa ovo je prekrasno“.
Bili su oduševljeni mirom i spokojem pogotovo što je objekt u zaseoku daleko van prometnice pa nema uznemiravanja.
Jedan par iz Njemačke koji je ljetovao sa cijelom obitelji mi je rekao da obvezno dolaze i dogodine te su izrazili želju za kupnjom kuće ili gradilišta u selu.
Morao sam im naširoko objašnjavati da će to biti vrlo teško jer su zemljišne knjige nesređene još od Austro-Ugarske.
Sve su hvalili, ali su mi se onda požalili na sitnice na kojima i inače pada naš turizam.
Naime, čovjek iz Mratova im je prodao rakiju po 10 EUR-a. (Naravno da je bila utočena u plastičnu bocu mineralne vode).
Jedna žena iz Čitluka im je prodala jaja po 3 kune.
(Znam lokacije jer sam ih provozao i pokazali su mi kuće gdje su kupovali).
Htjeli su u selu kupiti domaće vino, domaću kokoš, domaću rajčicu ili drugo povrće ali ništa od toga.
Drugom zgodom sam pričao sa čovjekom iz Švicarske koji se odmah raspitivao o srušenoj seoskoj školi i već je u njoj vidio nekakav hostel.
Nikako mu nisam mogao objasniti da škola nema vlasnika,i da ni dan danas nije ucrtana u katastar.
Rekao sam mu da bi njome trebala upravljati država, ali njegov mentalni sklop nikako nije mogao shvatiti da jedna zgrada, k tome još državna ne postoji u papirima jer je to kod njih jednostavno nemoguće.
Objašnjavao sam mu da je već bilo interesenata i domaćih i stranaca ali su vrlo brzo odustajali.
Jedan dan sam na našem kolarištu naišao na par iz Švedske kako se odmara u hladu koštele.
Odsjeli su u hotelu u Drinovcima i zaputili se biciklima na vožnju do Burnuma.
Najviše me nasmijalo kad mu je supruga rekla da imamo prekrasno uređenu bicilistčku stazu misleći na našu cestu.
Kad sam im objasnio da je to naša cesta i spoj sa civilizacijom nisu mogli doći k sebi.
I oni su nakon podužeg ćaskanja oduševljeni našim krajem i htjeli bi kupiti staru kamenu kuću ili gradilište negdje na ovom području.
I tako u Bogatiće dođe turizam i prije asfalta ili je možda došao upravo zbog toga jer nema asfalta.
Priprema se još nekoliko objekata za iduću sezonu sa cca 20 ležajeva.
To mi je bilo vrlo drago čuti jer i najdulja šetnja počinje prvim, malim korakom.
Pohvalno je čuti neke seljane kako će za iduće ljeto biti i kokošiju, i jaja i domaće rajčice.
Osim toga po pričanju trebat će dogodine i zaposliti najmanje 3 čovjeka na tim imanjima.
Ne bih htio biti zloguki prorok, ali mislim da će to ipak biti najveći problem.
Dolaskom turizma u zaseok Gluići pojavio se novi problem – struja.
Obnovom poslije rata promijenjeno je i postavljeno mnogo stupova, ali samo za taj zaselak i još tri kuće na osami
Ostadoše stare predratne pale koje su dugo odolijevale burama i olujama ali ove godine posustaše.
Odlučiše ih zamijeniti ali pojaviše se vlasnici njiva i niti slučajno proći bagerom preko moje njive koja je, usput rečeno, zapuštena i pod korovom već tridesetak godina.
Ne znam da li je to iz priče o „hrvatskom jalu“ ali rupe su iskopane a sada su zaustavili postavljanje stupova.
Vjerojatno ste primijetili da je proteklih godina u Bogatićima požar bio svake godine barem dva puta i to na uvijek nekim „zgodnim“ lokacijama.
Ove godine ništa, i kada sam upitao kako nam to protupožarna služba radi rečeno mi je, na nivou rekla-kazala da se znalo i da javna tajna do sada bila o osobi koja to podmeće, a ove godine su mu sumještani zaprijetili i od vatre, hvala Bogu, ništa.
Samo da ovim ne izazovem vraga.
Kad smo već kod požara poznato vam je da na teritoriju Bogatića ima vrlo mnogo šume koju inače zovemo Lugarija i nekada je bila išarana putevima kuda se drvo izvozilo ili kuda je išla stoka.
Danas je to sve zaraslo da niti čovjek ne može proći a kamoli vatrogasno vozilo.
Da li je to do Hrvatskih šuma ili do vatrogasnog sustava, ne znam, ali nešto bi se moralo hitno učiniti da se ne dogodi nesreća kao kod Bratiškovaca i Ićeva. Ili je nekome u interesu da izgori.
Eto, za sada toliko iz Bogatića a kad bude nešto novoga prvi ćete saznati.
S poštovanjem!
*********************
Komentar je i ovaj put stigao potpisan, ali ga ja opet namjerno izostavljam.
Iz dugogodišnjeg iskustva s uređivanjem bloga, znam da je tako bolje.
Razmislimo o sadržaju komantara....
Vjerojatno mnogi razmišljaju isto ili slično, samo o tom ne pišu, ili ne govore…a kad bi trebali javno nešto reći na ovu temu…možda bi se čak i zgražali…tako to obično ide….
Sa lijeve strane bloga, imam temu pod naslovom: „Projekti čiju realizaciju očekujemo“, i (ne)asfaltiranje ceste prema Bogatićima sigurno treba stajati u navedenoj rubrici.
Ali, od kuda krenuti?
Što više suvislo uopće napisati na tu temu?
Koliko godina nama treba za realizaciju projekta asfaltiranja prometnice tri metra širine, i 3 kilometra dužine?
Pet?
Sedam?
Deset?
Trideset?
Opet, s druge strane razmišljam kako su projekti-teme poput ove neasfaltirane ceste odlično opravdanje za nečiji (ne)rad.
Tri ovakva projekta, i imate opravdanje za postojanje općine.
Zamislite da ih riješite za godinu dana , i što onda?
Kako bi Mujo i Haso u jednom od viceva u kojima su glavni junaci zaključili "Glavno da se para vrti"!
....a što koristi nema...nikom ništa....
Oznake: cesta čitluk mratovo bogatići
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
