S tuđeg konja na sri polja….
Često se u razgovoru mogu čuti razne poslovice.
Nije ih nekada loše zapamtiti, pa nešto iz njih i naučiti.
Najgore je kada čovjek shvati smisao poslovice tek na vlastitoj koži.
Svaka priča ima svog junaka, pa tako i ova ima svog, a ja ću Ga nazvati Jure.
Jure je bio marljiv i radišan. Sedamdesetih godina, krenuli su krediti…i on baci dogovor sa svojim starim kako bi bilo dobro kupiti građevinski teren u susjednom gradu.
U to vrijeme, nije bilo pametno posjedovati nekretnine, jer bi se tada mogao pozdraviti sa dječijim doplatkom.
Što veći proleter- to bolje. Što više imovine- to je veći neprijatelj samoupravnog sistema!
A čemu se boriti protiv sistema?
Protiv sistema treba biti tek kad je on srušen, jer tako se lakše živi!
Jeste da nije moralno, ali je svakako korisnije materijalno. Tko živi od ideala?
Razmišljao je tako Jure, te odliči da je najbolje kupiti teren na ime svog oca, Njemačkog umirovljenika.
Kad je došlo vrijeme gradnje kuće, starom se i nije baš bavilo projektnom dokumentacijom, građevinskim dozvolama…i taj je posao obavio Jure, na koncu- on kuću i gradi.
Kako su godine prolazile, i Stari je vidio da mu na selu nema života, on predloži Juri, da njegovo bude prizemlje, a Jurin kat. Rečeno- dogovoreno.
Kako su se nizale godine, tako se gradnja kuće privodila kraju. Ali kako stari kažu „Kuća nikada nije gotova, i oko nje uvjek ima posla“.
Malo tko razmišlja kako se završetkom kuće, bliži i završetak „ovozemaljskog posla“, pa tako nije razmišljao Stari, a kamoli naš junak Jure…Neke stvari su se dogovarale samo vežući se za riječ…a nikad na papiru….“Ljudi se vežu za riječ, volovi za rogove“…bio je temelj odnosa oca i sina.
Iznenada, jedno jutro ostala je u krevetu usnula majka, a onda je i Stari od tuge krenuo za njom.
Nakon smrti majke, odnosi u obitelji su ostali nepromjenjeni, i Jure se dobro slagao sa svojom braćom i sestrama, ali kada je umrao Stari, sve je krenulo nizbrdo.
Za Starim je ostalo dosta imovine, a između ostalog i teren sa kućom koju je gradio zajedno sa Jurom. Ostavinska rasprava za majkom je prošla bez problema, pa zašto nebi o ova za ocem?-razmišljao je tada.
Sudac je pozdravio sve nazočne pozvane na zakazano ročište, te između ostalog reče:
„Iza pokojnog Mile, ostala je i kuća na čestici 123/65. Kako pokojnik nije iza sebe ostavio oporuku, imovina se dijeli na jednake djelove nasljednicima. Da li se slažete?-Pogleda sudac ispod debelih stakala prema Juri i njegovoj braći i sestrama?
Skoro svi u glas rekoše „DA“!, Samo Jure ostade bez riječi.
Ali časni sude, reče Jure nakon nekoliko minuta…kad se već skoro počelo raspravljati o ostalim nekretninama….kad je „došao sebi“….Pa tu smo kuću gradili ja i ćaća! Možda kuća nije moja cijela, ali pola jeste sigurno!
Ne gospodine, u gruntovnici lijepo piše da je kuća vlasništvo Vašeg oca!- reče sudac.
Ali ja imam građevinsku dozvolu koja je izdana na moje ime…svi računi su na moje ime!
Začas se sudnica uskomešala, pale su teške riječi…sve veze koje su držale na okupu obitelj, raspale su se kao paukove niti na jakom vjetru. Sve krstitke, svadbe i sjela, svi osmjesi, ispijene čaše vina…pale su u zaborav..
Juri je u glavi odzvanjalo „pa zar nije moj kat kuće????“, dok su braći i sestrama odzvanjale riječi „mi samo hoćemo dio koji nas po zakonu pripada!“
Tko je u pravu?
Ostavinska rasprava se prekida, a o svemu će odlučiti sud……Reče sudac i napusti sudnicu…
I tako…svi su bili u pravu…
i krenulo je suđenje…
krenula su ročiša…
Prvo…drugo…treće…
pa prvi sudac…drugi sudac…
jedan svjedok…drugi svjedok…
Godina, dvije…pet…deset….i pala je presuda.
„Vlasnik građevinske čestice 123/65 je Mile Milić, kao i kuće koja je izgrađena na istoj…..
Nalaže se tužitelju (Juri) da tuženima plati troškove sudskog postupka, kao i troškove zastupanja odvjetnika……“
Godine su već učinile svoje, i Jure je već loše i čuo i razumio što se oko njega događa, a mislima su mu lutale rečenice: „Što veći proleter- to bolje. Što više imovine- to je veći neprijatelj samoupravnog sistema!“
I…tako je Jure nakon godina i godina suđenja, nakon ogromnih sudskih troškova….nasljedio samo četvrtinu kuće koju je sam gradio, i blokiran račun ovrhom ….kojim je sve to platio…
Prebacio je stvari u svoju četvrtinu kuće i sočno opsovao:
„Jebem ti sistem, dječji doplatak i proleterijat….“
Gledajući u jednu točku na zidu, misli mu prekine lik babe Stane riječima:
„Na tuđem se terenu, tuđa kuća gradi“!
- i odšeta Stana dalje kao i onog dana kada je sa starim započeo graditi kuću...
….S tuđeg konja na sri polja….sa svog, kad te volja…..bijaše izreka iz naslova...
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
