PROMINA PRED STO GODINA II dio
Prethodni post sa prvim dijelom ove priče, nalazi se pod linkom:
http://promina.blog.hr/2012/01/1629801845/promina-pred-sto-godina.html
Prvo malo ponavljanja dijela priče objavljene u navedenom postu:
Medju selima je Razvodje, gdje upravo stanuje i obitelj Pokrajac koja me je ugostila.
Iz Knina se uputismo kolima oko 4 sata poslije podne, prolazi se kroz kamenitu visoravan, dosta neplodnu sa škrtim predjelima šuma, kružeći uvijek uz planinu Prominu; malo poslije 6 sati prispjesmo u Razvodje.
Odmah zapazih, da bi gotovo taj nepoznati teritorij, sa svojim prostranim i vrlo plodnim poljem, golemim i divnim obzorjem prema Šibeniku i moru, morao zanimati alpiniste. Bijaše kasno za polazak na izlet.
Odlična gazdarica, predvidjevši našu želju za jelom, spremila je večeru jedan sat ranije i za stolom se dugo razgovaralo.
Doznadoh, medju ostalom i to, da su lihvari iz Drniša doveli narod ovoga kraja u bijedu i da se zbog toga - možda da se ispričaju, ili da zaborave ekonomske tjeskobe -brdjani dadoše iz očaja pijankama, razvratno-stima i bludu.
- Više nemaju ništa - reče Jovo - i zato neće da rade, napuštaju polja koja više nisu njihova, radije ljenčare i griju klupe u krčmi.
- I ne mora se vjerovati - nadoda brat Djuro -da su izgubili smisao za moral.
U nekim prigodama su jako radišni i umjereni: za 50 novčića i dvije litre bevande, cijeli dan podnose najteže poslove.
Sve više sam uvjeren da austrijska vlast mora hitno poduzeti istragu o lihvi u brdskim trgovinama u Dalmaciji, i zauzeti se za obranu, još prije nego taj korov uspije uništiti i demoralizirati te prostrane, bogate i plodne teritorije. Na stolu nam je bilo servirano krasno vino, crno, po ukusu šampanjac.
A sada....evo i nastavka priče Jose Modrića, koji opisuje svoj posjet Promini, davne1892 godine;
-Gdje prodajete vaše vino? - zapitah.
-Skoro ga svega kupe ličani iz područja pogranične Hrvatske i plaćaju nam ga prilično.
- A da li morlako (vlah) uzgaja mnogo loze?
Malo njega privlače plodne ravnice. On ne uračunaje rad (oranje) svojih šest junaca, niti svoj osobni trud.
Ovako računa:"Ako potrgam grožđe, vino brzo nestane;naprotiv, zemlja koja je plodna daje mi kruha za godinu dana i malo slame koja mi vrijedi zlata za uzdržavanje stoke u oštrim zimskim mjesecima«
Zato, kako negdje naglasih, seljak cijeni svo ju stoku, posebno volove, kao svoje desno oko. Ona mu je ponos. Svu je svoju ljubav usmjerio na nju. Kuća koja ima junaca za dva ili tri pluga - za svaki plug se broji njih šest-jasno je da tim samim uživa ugled u selu. A kada se dogodi da sudski podvornik, ili izvršitelj zakona dodje u selo da zaplijeni volove nekom seljaku, ovaj bi volio da ga zajedno sa njegovom obitelji, zemlja proguta. 0nda postaje plašljiv: trči u gradić, stavlja se na milost i nemilost lihvara, koji mu je zaplijenio ono što mu je najdraže, a Shylock od toga kriminalno zaradjuje, čak i kuću, u kojoj stanuje njegova nesretna žrtva daje u zalog. Prisustvovah u Razvodju jednom sličnom prizoru:jedan seljak kojemu su dan prije zaplijenili četiri junca, bijaše zbog toga toliko unesrećen i neutješen, da bi u tom času bez sumnje, bio kadar učiniti bilo koji zločin, bilo koju podlost.
Šetajući, zaputih se sve do Oklaja, sjedišta općine Promina, žandarmerijske stanice i poštanskog ureda.
Ovaj posljednji je povjeren općinskom tajniku, Čavlini, čovjeku preko šezdeset, čiji život predstavlja jedan fantastičan roman.
Općinska kuća je nova zgrada od klesanog kamena, možda i previše fina za jednu seosku općinu.
Žurilo mi se da vidim tajnika: govorili su mi o njemu da je učena osoba i odveć čudnog ponašanja.
Najprije bijaše fratar, potom vojnik posade u Beču,a onda čoban – socijalist.
Deset godina pasao je filozofski svoje stado koza, prezirući svijet i udobnost društvenog života, odjeven po seljačku. Spavao je u pećini izvrgnut svim tjeskobama sličnoga života. Ali u svojoj torbi, osim kruha, stalno je nosio Vergilova djela, koja je čitao na originalu, u slobodno vrijeme.
Neki ga je sudac pokušao odvratiti takvog načina življenja i u tom je uspio ali s velikom mukom, nakon dugih rasprava i nagovaranja.
Ali pastir — socijalist, sebe nije porekao: i dandanas on živi idilično, kao seljak: u šezdesetoj godini života oženio je mladu seljanku s kojom ima dvoje divne djece, koja su mu sva radost.
Nadjoh ga gdje odmara,drijemajući odjeven, na krevetu.
Žena ga probudi i on me primi veoma uljudno.
Mnoge sam ga stvari pitao.
Na moja pitanja je odgovarao otvoreno: zapazih, da je osim svoga materinskog jezika, znao talijanski, njemački i ponešto francuski.
-Koliko se vina proizvodi u Promini?
-30.000 hektolitara, okruglo, - odgovori mi.
-Da li su ovi seljaci inteligentni?
-Veoma, posebno su domišljati i uvijek spremni za šalu i dosjetljive odgovore.
-Da li su umjereni?
-Ne u piću, jer bi popili Krku, kad bi onuda teklo vino; ali u hrani su umjereni:kruh im je najdraža hrana, pršut i bakalar. Seljak malo jede.
-A zanosi li ih Venera?
-Zaista malo: ženu smatraju kao hladan tuš za čuvstvenost.
- Razumiju li se što u politiku?
-Upravo ništa, slijepo slijede one u koje imadu povjerenje.
-Imaju li pjesme ili narodne priče?
-Imaju i to čudnovate. Stoga, zabilježi jednu čudnu okolnost: pjesme su im istinite, dok su im priče izvanredno fantastične, svakako istočne, nadilaze svakako i one iz „Tisuću i jedna noć“.
Nastavlja se….
Oznake: Prošlost Promine, Razvođe
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
