Domu za starije i nemoćne osobe Oklaj- u pohode
Starački dom bio je česta tema mojih postova. Stariji posjetitelji promina.blog.hr-a vjerojatno se sjećaju rasprava koje smo vodili na temu iščekivanja dana kada će se Dom sagrađen još 2002. godine (ako se ne varam) konačno otvoriti. Čak je jednom i Slobodna dalmacija objavila veliki članak o prominskim blogerima, kad smo molili tadašnjeg predsjednika RH Stipu Mesića da nam u tome pomogne .
Na kraju, Dom se otvorio, a ja o tome nisam napisao ni riječi- promina.blog.hr je tada bio u „fazi mirovanja“.
Planirao sam napraviti jedan post na temu otvaranja Doma za starije i nemoćne, ali dan po dan, i vrijeme ode.
Na svu sreću, jučer me nazvao Mario Škarica (zaposlenik Doma) ;
-Sanimire, danas nam u goste (u Dom) dolaze mladi iz KUU Promina. Bi li napravio koju fotografiju i napisao koju riječ o nama na promina.blog.hr-u?
Zašto ne...Uzeo sam fotoaparat i odmah krenuo u Dom.
Ispred Doma je Mario Juric, voditelj KUU Promina, nestrpljivo cupkao na hladnim mramornim pločama poštujući zabranu pušenja u Domu, a u Domu....Franka Bronić koja je zadužena za rad sa najmlađim članovima KUU Promina, tiho je šaptala zadnje upute „ekipi za ojkanje“.
Netko je doviknuo „Evo Žiže“ možemo početi....
I program je počeo.
Sve nazočne, i stare i mlade, pozdravila je kratkim prigodnim govorom ravnateljica Doma Senka Knežević, a maleni Prominci Roko, Ante Perica i Ante Čavlina jedva su dočekali zapjevati :
„Kapa moja na krivo mi stoji, ja sam lola nikog se ne bojim“
Tako njih trojica „lola“ nižu pjesme, a do mene bake tihim glasom šapću poznate im stihove, nakon kojih sljede tihi pokreti ruku koje su nekad pravile burni pljesak.
Mladost i starost na jednom mjestu. Koliko životnih priča iza jednih, koliko životnih priča pred drugima.
„Šijem bljuzu kidaju se konci“ zapjeva prvašica Nata, a njoj se u pjesmi priključe Lucija, Kata, Matea, Antonija, Petra, Antonela, Ana, Katarina, Antonija, Maja, Tea, Luca i Karla.
Nakon niza pjesama, moj Josip (glasom koji je još nedavno bio piskutav) vikne: „'Oćemo li kolo zaigrat?“, a ostali „momci i cure“ u isti glas odgovore „'Oćemo!“ i uhvate se u kolo.
Nakon kola, ekipa za ojkanje Luka Sarić, Luka Duvančić, Marino Jakovljević, Josip Sarić, Mate Gojčeta, Ante Knežević i Josip Džepina zaojkaju:
„Volim kuću kraj prominskog puta, sagrađenu od kamena ljuta
To je kuća sa svetim znamenjem, sagrađena znojem i poštenjem“
I tako, još malo pjesme, malo kola i program je došao svom kraju.
U ime KUU Promina, Franka Bronić poklonila je ravnateljici Doma Senki Knežević prigodan dar, a Senka se zahvalila svima koji su pripremili priredbu, te ih pozvala da u skorije vrijeme opet dođu u posjet našim najstarijim stanovnicima.
Nakon priredbe, sa Mariom Škaricom sam napravio „đir“ po Domu kako bi porazgovarao sa korisnicima Doma.
Razgovor je jedva dočekala Marija Validžić iz Čitluka; Dite moje, ja sam ti tu iz Čitluka. Nije to daleko, eno dole. Tako sam blizu kuće, al' eto, opet sam u Domu. Odgovarala je 89- godišnjakinja dok ju je njena cimerica sa strane promatrala.
Upitao sam i njenu cimericu „Odaklen ste Vi bako?“
Baka je zastala, a u njenom pogledu sam vidio oči moga pokojnog oca. Pogled čovjeka koji traži odgovor, a odgovora nema. Izraz lica poprima osjećaj tuge, izgubljenosti.... i tu je mojim pitanjima bio kraj, dalje nisam mogao. Pobjegao sam....Okrutan je život bez sjećanja.
Za svog sljedećeg sugovornika izabrao sam ravnateljicu Doma, Senku Knežević, od koje sam u ugodnom razgovoru, punom osjećaja za ljude o kojima se Dom skrbi-saznao sljedeće:
Dan koji će ostati zabilježen kao prvi radni dan je 27.07.2010, dan kada su u Dom kročile prve stanovnice Majda Beader i Ružica Šašić. Najveći broj korisnika kojih je ukupno oko 80. (brojka se nažalost često mjenja) je iz Promine, ali ima korisnika koji su došli iz Sinja, Slunja, Drniša, Solina, Splita, Kaštela...
Od ravnateljice saznajem da u Domu ima oko 75% žena, i 25% muškaraca (60+20), a u prosjeku su svi stariji od 80 godina.
Dom može primiti maksimalno 86. korisnika, a o njima skrbi 30. zaposlenih djelatnika koju su većinom iz Promine, a ima ih i iz Knina, Siverića i Šibenika.
Djelatnici se trenutno skrbe o 31 pokretnih, 35 polu-pokretnih i 14 nepokretnih.
Upitao sam ravnateljicu o čestim „rastancima“ koji su u ustanovi poput ove neizbježni....o nekim posebnim događajima koju su se u ovom kratkom vremenu od kad Dom radi posebno urezali u njeno sjećanje.
Teško je izdvojiti neku priču, jer su sve dirljive na svoj način. Ipak, svima nam je najteže pao slučaj jedne bake koja je od samog dolaska u Dom odbijala hranu. Sve smo pokušali...Pričali s njom...molili je....Ali baka kao da je „odustala“ od života. Ubrzo je završila u bolnici u Kninu...Teške su i situacije kad korisnicima morate reći da su im umrla djeca....Svaka je priča ovdje teška na svoj način.
Ravnateljica me zamolila da napišem kako Domu pomaže veliki broj ljudi na razne načine. Česti su i posjeti raznih udruga, pojedinaca. Često se dogodi da Prominci dođu u posjet svojim prijateljima u Domu i donesu kolače, malo proćakulaju, provesele se na svoj način. Nažalost, ravnateljica je u svom radu naišla i na ljude koji, stare i nemoćne promatraju kao stvari, kao brojke...i takvi je ljudi rastuže.
Ali na svu sreću, ljudi koji su spremni pomoći u radu Domu i njegovim korisnicima je ipak puno-puno više, i ravnateljica Senka Knežević im se ovim putem od srca zahvaljuje.
Eto, to bi bila priča posvećana otvaranju Doma za starije i nemoćne u Oklaju.
Ja se ovim putem zahvaljujem svima koji su sudjelovali u raspravama na temu otvaranja Staračkog doma u Promini. Napisao sam na promina.blog.hr-u priča i priča na ovu temu....a vi moji dragi prijatelji ste napisali nebrojeno komentara....i red je da Vam konačno kažem...
PRIJATELJI DOM JE KONAČNO OTVOREN!
PS
Fotografije priredbe možete pogledati pod linkom:
http://s112.photobucket.com/albums/n187/prominac/Promina%20blog%20hr%202010/Dom%20za%20starije%20i%20nemocne%20Oklaj%2018122010/ Oznake: Dom za starije i nemoćne osobe u Oklaju
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
