Od zore do sumraka IV dio
Nakon priče „Jela se nije žurila u raj“, odlučio sam na blogu objaviti još jednu priču fra Mirka Validžića Ćelkanovića, iz knjige „Od zore do sumraka“.
Evo prvog dijela priče:
VRAGOLIJA PILIPA I MATE
Groblje svetog Martina smjestilo se, gotovo bi se moglo reći, u sredinu Mratovačkog polja. Neznatno se izdiglo iznad cijele ravnice, pa se doimlje poput milovidne osmatračnice na sve četiri strane.
Starost mu je dugovječna, vezuju ga s kraljicom Teutom, njezinim ratnicima, poginulim vojnicima.
Još i danas je u njemu sačuvana starohrvatska crkvica s istaknutim kamenim zvonikom na preslicu, koju arheolozi smještaju najkasnije u dvanaesto stoljeće.
Obuhvaća obilat prostor kružničkog izgleda.
Sve donedavno bilo je puno starih vjekovnih brijesta i hrastova, obraslih bršljanom.
Grobovi nikada nisu imali reda. Trave i sitnijeg grmlja bilo je dosta. Neobičnost i starinu groblja potvrdili su i nedavno pronađeni ostaci naselja iz neolitskog vremena, upravo pokraj izlaznih vrata u zapadnom uglu.
Osim nedjeljama okupe se okolni katolici dva puta u godini na crkveno slavlje: na svetog Martina, a posebno na svetu Anu, pri kraju srpnja.
Uz groblje prolazi cesta. Šum brojnih stabala i čevrljanje nebrojenih ptica stvara i ugodno i neugodno raspoloženje, ovisno o vremenu prolaska, danom ili noću, po kišnom ili vjetrovitom vremenu. I razumljivo još više, je li tko srčaniji ili strašljiviji, manje podložan ili više usplahiren izmišljenim pričama o takozvanim plašilima, neobičnim, navodno strahovitim pojavama.
Ispod samog groblja s jugozapadne strane prostiru se Zagarića njive, vrlo plodne, posebno pšenicom i kukuruzom. Izvanjskim dijelom bile su na patarluku, cesta ih dosta obrubljuje i izlaže lakom pristupu konja, goveda, magaradi i ovaca. Ograda od svježe drače, pa bila i gušća, brzo popusti, a nije ju teško ni preskočiti.
Zagarići su svoje njive i plodove brižno čuvali u ljetnim tjednima. Običavali su svoje odraslije dječake, po dvojicu, navečer poslati, iza večere, da odu na njive, zavuku se među žito i tako do zore pomalo drijemajući pripaze i u potrebi obrane svoje.
Tako je potkraj prošlog stoljeća, jedne godine pred blagdan svete Ane, došao red na Pilipa i Matu. U godinama nije među njima bila veća razlika, a u svemu drugom nisu imali sličnosti, osim što su izdanci koljena Zagarića. Taj im je plemenski nadimak došao po pradjedu davnom Zakariji i pridodan pravom izvornom prezimenu. Po tom nadimku se odmah znalo u cijeloj užoj krajini o kojim se seljanima govori.
Bio je petak, kad su se Pilip i Mate u mrak uputili prema groblju svetoga Martina.
Malko su ga ipak zaobišli i zagazili njivom. Noć je bila oblačna i sve je mirisalo na kišu. Osvježenje u to doba godine prava je blagodat u Dalmatinskoj zagori. Ali ako kiša omete svečanost svete Ane, procesiju kroz polje s lijepim kipom svetice, zvanice (goste) okolišnih sela, domaći mezetluk pečene janjetine s ražnja u jednostavno upriličenim krčmicama u hladovini oko groblja, popodnevno kolo do kasnog sutona, to bi svima ispunilo srce nekom,prazninom i nelagodnošću.
Pilip i Mate uvukli su se dublje u kukuruze, ponijeli sa sobom svoje kabančiće (zimske suknene kapute s kukuljicom) i da se mogu na njih opružiti, prodrijemati, a ako škropne kiša i zaštititi. I dok su tako malo posjedili, poče sa zapada u daljini sijevati, oglasi se i po koji grom daleko u pravcu Velebita, a krupne kaplje počeše prorijetko propadati.
Vide dječaci da neće biti šale, barem će se malo orositi. Do kuće je daleko oko dva kilometra. U obližnjim komšilucima imaju poznatih, ali tko će sada buditi umornu čeljad, kad su upravo svi tvrdo pozaspali.
Jedini izlaz pružala je stara trošna mrtvačnica, koja je bila upravo sučelice njihovoj najduljoj njivi, samo ih je dijelila uska cesta. Sva je sreća da je mrtvačnica imala omanji prozorčić do ceste, pa nisu morali proći kroz groblje. To je podosta rasteretilo, ohrabrilo.
Uskočiše hitro kroz prozorčić i skutriše se oko njega da promatraju hoće li kiša biti rodna ili će to samo biti prolazni ljetni lagani pljusak. Dok su oni tako razmišljali, osjete da se nešto miče u mrtvačnici. Skameniše se, srce se spusti u petu, mladi mozak zastade. Sva sreća da su dvojica, a ne samo jedan. I dok su oni tonuli u bezdan nestajanja, opali grom u neposrednoj blizini. Da li u koji brijest u groblju ili malo dalje, to nisu mogli procijeniti, ali bljesak je bio dragocjen. Osvijetlio im je mrtvačnicu ko u po bijela dana i oni jasno vide ……
Nastavlja se…..
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
